Lobi, imenica posuđena iz engleskoga jezika. Prema Rječniku bosanskoga jezika (Halilović, Palić, Šehović), prvo značenje ove riječi je: „skupina moćnih ljudi koji svojim utjecajem promiču određene interese“. Drugo značenje je starije, ali svakako povezano s prvim: „pomoćne prostorije u širem prostoru s dvoranom gdje se obavljaju politički dogovori i osigurava podrška za različite inicijative“.

Povezan je, naravno, glagol lobirati: „djelovati kao lobi, organizirano promicati, zastupati čije interese“. Riječ nije zavedena u starijim rječnicima srpskohrvatskoga jezika.

U engleskom se lobiranje (lobbying, od lobby) uvriježilo najkasnije krajem 19. stoljeća kao društveno-politička aktivnost zagovaranja određenih ciljeva, promjena i odluka kod vlasti u korist kakve grupe, ili na štetu kakve druge. Iako se koristila i početkom 19. stoljeća, uvriježila se priča da je riječ zadobila novo značenje za vrijeme predsjednika SAD-a Ulyssesa S. Granta (na funkciji: 1869–1877). 

Navodno bi Grant sjedio u lobiju hotela Willard, na Aveniji Pensilvanija u Washingtonu, u blizini Kongresa i Bijele kuće, pijuckao viski i pušio, a svekoliki posrednici bi mu prilazili, čašćavali ga i nastojali isposlovati odluku u korist onih koje zastupaju. Otuda su nastali i lobisti i lobiranje.

Sa spomenutom se avenijom križa Ulica K, koja je danas sinonim za lobiranje jer su upravo tu sjedišta mnogobrojnih lobističkih firmi. Lobiranje je, dakle, ozakonjena, formalizirana i striktno uređenja poslovna djelatnost u Sjedinjenim Američkim Državama.

Lobističke kuće detaljne izvještaje o svojim aktivnostima, primanjima i rashodima predaju uredu pri američkom Ministarstvu pravde, tako da je moguće pratiti lobističke aktivnosti, njihove klijente, korisnike i ciljeve. Barem one koji jesu prijavljeni.

Lobiranje je zakonski uređeno i na nivou Evropske unije, u Kanadi, Australiji, Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u nekim pojedinačnim članicama EU: Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Poljskoj... Čak i susjedna Srbija ima Registar lobista od 2021.

Dočim jedni u lobiranju vide ozakonjeni, suptilni vid korupcije, drugi ovakve zakonske koncepte hvale kao alate za poboljšanje transparentnosti i praćenja tokova novca i utjecaja.

U Bosni i Hercegovini se lobiranje u javnom diskursu naročito aktualiziralo slabljenjem direktnog angažmana Sjedinjenih Država u izgradnji institucija u okviru dugotrajne sprovedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sudeći prema podacima iz baze medijskih sadržaja Media Centra (Infobiro), porast korištenja glagola lobirati i povezanih riječi može se smjestiti u razdoblje 2006-2010. 

Za lobiranje se gotovo uvijek vezao Milorad Dodik i institucije Republike Srpske. Podaci o njihovim troškovima na lobističke kuće su, silom američkih prilika, morali biti javni. (Detaljnije o tome drugom prilikom.) 

Bošnjački politički tabor i njemu okrenuta javnost o lobiranju su počeli govoriti glasnije tokom prvog Trumpovog predsjedničkog mandata, da bi u vrijeme Bidenovog mandata, a naročito u trenutku kada su Bidenovi ljudi preko OHR-a progurali izmjene koje ne pogoduju Bošnjacima, mnogi javni akteri počeli bez sustezanja kritikovati bošnjačke prvake zašto ne utječu na odluke SAD-a putem lobiranja.

Političkoj eliti ogrezloj u ravnodušnost, navikloj da Amerikanci svakako za svoj interes grade našu državu, očigledno su trebale godine da prihvati uopće činjenicu da Amerika nije dobri stari prijatelj koji tek tako čini sve što je nama milo. Nametanje izmjena izbornog zakona i suspendiranje Ustava Federacije na trenutak su djelovali kao moguće otrježnjenje, ali se to nije desilo. Zato se desio šok – Milorad Dodik je uspio, putem lobiranja, isposlovati ukidanje sankcija sebi, porodici, saradnicima i povezanim firmama. 

Dok je Dodik lobiranjem spašavao svoju kožu ali i političko-pravni položaj Republike Srpske, bošnjački zvaničnici, poput ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića i člana Predsjedništva Denisa Bećirovića su ili nipodaštavali takve poduhvate ili fingirali da i sami rade iza kulisa. Bila je to još jedna epizoda bošnjačke političke sapunice: dok drugi rade, Bošnjaci pričaju.

Lobisti, podsjetimo se, uvijek rade da ostvare jasno postavljene, dogovorene ciljeve, što znači da onaj ko ih angažira zna šta hoće. Koliko god problem bio u lijenosti, neodgovornosti i sklonosti verbalnim manipulacijama, držim da je krupniji problem kod Bošnjaka u tome što – ne znaju šta hoće.

Milorad Dodik je, što se vidi i iz ugovora, recimo, s Rodom Blagojevichem, znao da želi da se, između ostalog, ukinu sankcije. Konkretan, jasan cilj, koji je ostvaren, pa će i bivši guverner Illinoisa srpskoga porijekla u skladu s ostvarenim dobiti bonus.

Bošnjački zvaničnici, iz svih blokova, lobiranjem predstavljaju svoje protokolarne susrete na marginama kakvih većih skupova, a selfijima sa događaja nastoje stvoriti dojam važnosti i uspjeha. Naprosto osjete pritisak političke javnosti koja zahtijeva lobiranje, pa onda, umjesto da se zaista upuste u pravo lobiranje, samo nastoje ostaviti dojam. O diplomatiji dojma ovog vikenda izvrsno piše kolega Sanin Mirvić.

Izgovori da je lobiranje nemoguće zbog uređenja države, odnosno nemogućnosti da se takva odluka usvoji zbog blokada Srba i Hrvata, naprosto su besmisleni, što je detaljno objasnio naš Haris Imamović.

I javnog i privatnog novca, kako u zemlji tako i u dijaspori, nedvojbeno ima dovoljno. Lobističkih kuća specijaliziranih u svakoj nama relevantnoj oblasti, usmjerenih ka relevantnom političkom spektru također ima. Štaviše, ima i naših ljudi u SAD-u koji su itekako izverzirani u ovoj disciplini.

Ključni je problem što bošnjačka politička elita ne zna šta hoće. I dok iznutra, među sobom, ne dogovorimo šta su to ciljevi kojima svi, kao nacionalna, politička zajednica, težimo ukoliko hoćemo biti politički djelatni i relevantni – lobiranje će u nas biti samo tema a nikako aktivnost.