Poimenice ili poimence je prilog i, prema Rječniku bosanskoga jezika, znači “po imenu, imenom; poimenično”.

Kao primjer korištenja navodi se poimenice nabrajati. To znači navesti pojedinačna imena svih članova jedne skupine (naprimjer: Vasilj, Mujakić, Muharemović, Tahirović, Dedić, Gigović, Džeko…), a ne predstaviti ih zbirno, npr. kroz jednu zajedničku karakteristiku (naprimjer: reprezentativci Bosne i Hercegovine).

Dakle, poimenice nosi značenje individualnosti, pojedinačnosti, subjektivnosti. Ime je glavni element subjektivnosti. U komunitarnim kulturama poput naše, gdje pripadnost zajednici ili kolektivni identitet često ima primat u odnosu na individualni identitet, riječ “poimenice” ima poseban značaj. Ova riječ, naime, ima funkciju izdvajanja individua i sprečavanja utapanja individua u cjelinu.

Nedavno je Adem Mehmedović, predstavljajući svoju knjigu Srebrenica, ožiljci, kazao: “Mi vrlo često o žrtvama genocida govorimo kao o brojevima. A svaki taj broj ima svoje ime, ima svoj život.” Kao žrtve genocida, svi su oni ubijeni zbog onog što ih je činilo istim, tj. zbog svog identiteta, ali svako od njih je, ujedno, i neponovljiva individua, na što podsjećaju čitanja imena žrtava i pripovijedanje o njihovim životima.

Uoči usvajanja Rezolucije UN-a o Srebrenici, u aprilu prošle godine, bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je kazao da je genocid “izmišljena forma u kojoj su pokušali da satanizuju čitav srpski narod i da kroz individualne presude koje su bile na sudovima u Hagu to prebace na kolektivnu odgovornost tog jednog naroda, srpskog naroda”.

Haški tribunal je, u svojim presudama, redovno isticao da je krivična odgovornost za počinjene zločine individualna, te da se osuđenici ne mogu kriti iza nacije kojoj pripadaju. Istovremeno, Tribunal je, koristeći se pojmom udruženog zločinačkog poduhvata, objasnio da zločine masovnih razmjera nisu mogli počiniti obični pojedinci, već samo dobro uvezana lica koja su, uz to, na raspolaganju imala institucionalnu moć.

Tako su, nakon pravosnažne presude u slučaju Stanišić i Simatović, u augustu 2021, mediji izvijestili da je ovom presudom “poimence (sic!) precizirano ko su bili članovi udruženog zločinačkog poduhvata”, čiji je cilj bio da se nasilno i trajno ukloni bošnjačko i hrvatsko stanovništva s velikih područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U presudi je, u paragrafu 380, navedeno da su članovi UZP-a bili Milošević, Karadžić, Mladić, Martić, Babić, itd.

Dakle, čak i u zločinima počinjenim kroz udruženi zločinački poduhvat, čiji članovi, dakle, nisu obični pojedinci, jer imaju na raspolaganju institucionalno-državni aparat, krivična odgovornost je individualna, a krivci se navode poimenice.

Nedavno je reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein-ef. Kavazović, na otvaranju Sviračke džamije u Gradačcu, govoreći o montiranim pravosudnom procesu protiv bivšeg premijera Federacije Fadila Novalića, kazao: “Znamo, znamo sve, znamo poimenice sve.”

U prevodu, znanje o montiranom procesu Novaliću se ne svodi na generalizirajuće ocjene da je to djelo “stranaca”, “pravosuđa” ili Trojke. Toj neodređenosti Kavazović suprotstavlja određenost: zna se po imenu ko je sudjelovao u montiranju tog postupka. Iz drugog ugla gledano: nisu svi stranci sudjelovali u tome, niti je pravosuđe u cjelini, pa čak ni Trojka.

Nakon ove izjave uslijedili su komentari da reisul-ulema napada državne institucije. Ništa nije netačnije od toga. Ako je rekao poimenice, onda sigurno nije napao institucije, već pojedince, koji su, po njegovom uvjerenju, zloupotrijebili položaj.

Naravno, takve optužbe na račun Kavazovića dolaze od onih koji su lično sudjelovali u montiranju procesa Novaliću, a sada bježe od individualne odgovornosti i kriju se iza institucija, kojima pridaju totemski karakter u datom slučaju (ali ne i u drugim slučajevima što je vrlo znakovito).

Već ranije je sadašnji ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković utvrdio pravilo po kojem je kritika upućena na njegov račun – “napad na institucije”. Iz nevladinog sektora je stiglo pojašnjenje da Konaković ne može kritike na svoj račun identificirati kao “napade na instituciju”, ali to ministru nije pomoglo da normalizira svoje stavove.

Bijeg od individualne odgovornosti je isuviše česta pojava u našem društvu. Nije to vezano samo za sadašnju vlast, već i za prethodnu. Instinktivna reakcija zvaničnika jeste da se, suočeni sa kritikama, kriju iza oklopa nacije, vjere, stranke ili institucije. Uprkos tome, treba nastaviti insistirati na utvrđivanju individualne, poimenične odgovornosti, jer je takvo adresiranje od najvećeg značaja za bolju funkcionalnost političke zajednice.