Riječ reforma, prema rječnicima bosanskoga i njemu srodnih jezika znači: izmjena, preinačenje nekog sistema bez razgrađivanja njegovih osnova s ciljem poboljšanja ili prilagođavanja njegovih funkcija. Rječnici također ističu da reforma podrazumijeva održavanja kontinuiteta s prethodnim stanjem.

Reforma, dakle, nije revolucija, ona je izmjena u granicama jednog sistema, a ne zamjena jednog sistema drugim. Kroz našu je historiju mnogo reformi bilo, možda se ponajviše pamte dvije agrarne, u Kraljevini SHS/Jugoslaviji te u socijalističkoj zajedničkoj državi. Ovim reformama dubinski su izmijenjeni ekonomski ali i etničko-politički odnosi. Jedan narod nije zamijenjen drugim, ali su im odnosi izmijenjeni.

Riječ je latinskoga porijekla: od glagola reformare, gdje prefiks re znači ponovo, a formare: oblikovati, uobličiti formirati. Reforma je, znači, davanje novog oblika nečemu bez intervencije u njegovu suštinu.

U evropskom civilizacijskom krugu javlja se po prvi put još u Cicerona, u 1. stoljeću prije nove ere. Ovaj rimski mislilac i državnik, u glasovitom djelu O dužnostima, glagol reformare koristi u značenju popraviti ili ponovo oblikovati: običaje, duh, političke odnose.

Kasnije se riječ u crkvenim tekstovima javlja u kontekstu reforme čovjeka kroz Krista. Sve do 15. stoljeća, kada se reformatio počinje pisati velikim početnim slovom: u Njemačkoj, Švicarskoj, Engleskoj i drugdje reformira se Crkva. Iz tih korijena izviru i granaju se sve današnja reformacijske, protestantske konfesije.

U mišljenjima unutar islamske civilizacije ne postoji puni ekvivalent riječi reforma, nego se autoriteti vode Kur'anom i riječima poslanika Muhammeda. I sveta knjiga i Poslanik pozivaju na islah, obnovu srca, duše, međuljudskih odnosa. Štaviše, sam Bog zabranjuje da se na Zemlji čini nered nakon njene popravke, ispravke, uređenja, unaprjeđenja.

Srodan ali ne istovjetan termin u arapskom i islamskim tradicijama jeste tedždid, doslovno: obnova, obnavljanje. Otuda se javljaju mudžeddidi, obnovitelji vjere i misli, a jedan od najpoznatijih je bio El-Gazali (1058–1111). On poziva na islah srca ali i islah društva.

Sultan Mahmud II (1808–1839) koristio je riječ islah, i to u množini, islahat, u fermanima o reformama u vojsci, upravi i poreskoj politici. Osmanlije su, dakle, riječi islah dale ono značenje koje u Evropi ima reforma, što je logično, jer je već oslabljeno Carstvo nastojalo da se reformira na sliku Zapada kako bi opstalo. U tome nije uspjelo, dijelom i zbog toga što nema napretka pod tuđim uvjetima.

Ono što nam je iz našeg osmanskog naslijeđa i danas poznato kao tanzimati-hajrijje, dobre reforme, izazvalo je mnoge potrese u Carstvu u prvoj polovini 19. stoljeća. U Bosni se Tanzimatu opiralo decenijama, od pobune Gradaščevića do sječe elite pod Omer-pašom Latasom.

U Bosni i Hercegovini se, koliko je zabilježeno, riječ reforma u istom, današnjem obliku,po prvi put spominje 1851, i to upravo u tekstu Ivana Frane Jukića Omer-paša i bosanski Turci (Bosanski prijatelj):

„Po dignutju Jenjičarah, kad Turci stanu carstvo svoje uredjivati i na kalup Europejski dogoniti, najžešće opirali su se Bosanski Turci ovoj reformi, po kojoj oni gube onu samostalnost, koja njih tako silovite, bogate i derzovite činjaše. Više od 25 godinah imade, kako se oni sabljom brane od ove njima nepovoljne reforme (Tanzimata).

(...)

Turski devlet nastojo je, da Bosnu jednom već uredi i novim reformam Bošnjake privikne, i premda ih je silom oružja uviek savlado, to ih nikad podložio nije! koliko troška, kolikoli kervi carstvo stajaše nepokorna Bosna sve do današnjeg dana, a bez ikakve koristi, — koi je tomu uzrok?“

Od prve polovine 19. stoljeća do danas neko u Bosni hoće neke reforme, neko ih prihvata a neko se opire. Prije nekoliko dana usvojena je još jedna Reformska agenda. Njoj su se opirali bosanski Srbi, ali su dobro istrgovali. U socijalizmu se manje-više živjelo u atmosferi reformi: agrarna, ustavna, ekonomska, školska, višestranačka. Na kraju su zagovornici Jugoslavije osnovali Savez reformskih snaga, ali građani su na izborima rekli da nisu zainteresirani za te reforme.

Prema arhivi Media Centra – Infobiro – riječ reforma se u Bosni i Hercegovini najčešće koristila od 2001. do 2010, što i jeste, pogotovo prva polovina decenije, vrijeme velikih reformskih zahvata. Tokom deset godina u štampi je spomenuta preko 33.000 puta. U prvih pet poslijeratnih godina tek hiljadu puta.

Ali reforme u Bosni i Hercegovini opadaju: za nepunih petnaest godina (2011–2025) upotrijebljena je oko 20.000 puta. Trend pada nam govori da će do kraja decenije teško doseći onu brojku za prvu deceniju stoljeća.

Reforme se u Bosni i Hercegovini uglavnom provode pod pritiskom pa i prinudom međunarodne zajednice i jačih zapadnih zemalja. Ekonomija je reformirana tranzicijom, hronično se pokušavalo reformirati Ustav, u reformi Izbornog zakona živimo kao u nekom magijskom neprestanom kruženju floskula i blokada, dočim posljedice reformi obrazovanja, zdravstva i drugih sektora još nisu stručno ocijenjene.

Cijeli život, i čovjeka i zajednice, naprosto jeste reforma. Mijenjamo oblik od začeća do smrti: rastemo, starimo, stječemo osobine, mijenjamo ponašanje, frizure, imidže, poslove, stavove, ostajući u suštini nešto isto.

Reforme su, dakle, neizbježne. Pitanje je čije, pod čijim uvjetima, za čiju korist i na čiju štetu.