Pregovarači su lica koja iznose oprečne ili samo različite stavove, te ih nastoje približiti i u konačnici uskladiti, po osnovu zajedničkog interesa. Pregovaranje implicira najmanje dvoje ljudi. Da bismo definisali pregovarača moramo spomenuti i drugog pregovarača. Zato smo na početku dali ovu riječ u množini. Jedan pregovarač sam sa sobom nema šta da radi.

U samom pojmu pregovaranja pretpostavljeno je postojanje drugog čovjeka sa njegovim stavovima, interesima, pravima itd. Dakle, pregovarač je onaj koji priznaje postojanje Drugog. Ne poriče ga, ne teži da ga potčini, niti da ga usmrti. Ući u pregovore znači priznati da i drugi ima određena prava. Pregovaranjem se utvrđuje i koja, u kojem stepenu itd.

Pregovaranje je govor, jezik. Kao takvo, pregovaranje je isključenje nasilnog, nejezičkog rješenja. Pregovarač polazi od vjere da je razrješenje razlike, pa i opreke u interesima moguće na miran način i uz obostranu korist. Strane ulaze u pregovore kako bi izbjegle nasilje, tačnije, kako bi ga u što većoj mjeri izbjegle.

Premda je različito od nasilnog rješenja i dominacije, pregovaranje ne isključuje nasilje u potpunosti. Limitirano nasilje može biti korisno da ohrabri stranu u pregovorima da prihvati ono što, u protivnom, ne bi, ili da uopće uđe u pregovore. Američki predsjednik Theodore Roosevelt je kazao: Govori tiho i drži u ruci veliki štap.

Rat u Bosni i Hercegovini je zaključen tek nakon što je sankcijama, intervencijom NATO saveza i ofanzivom bosanske i hrvatske vojske u ljeto i jesen 1995, srpsko rukovodstvo pristalo da pregovara o ostanku u BiH. Glavni pregovarač međunarodne zajednice u Dejtonu Richard Holbrooke je nastojao približiti i uskladiti interese zaraćenih strana, ali je, po potrebi, i prijetio, zavrtao ruke itd.

Naši glavni pregovarači u Dejtonu su bili Alija Izetbegović i Haris Silajdžić. Zahvaljujući kako čvrstoći u stavovima, tako i smislu za dijalog, ostvarili su niz značajnih stvari od načela kontinuiteta države, njene nadređenosti entitetima, strukture Ustavnog suda, načina izbora Predsjedništva, statusa Sarajeva, Brčkog itd.

Glavni pregovarač srpske delegacije nije bio iz Republike Srpske, već Milošević, po osnovu čuvenog Patrijarhovog sporazuma. Milošević je delegaciji RS-a, u dosluhu sa Amerikancima, isključio telefone i nije im dopuštao da sudjeluju u većem broju razgovora.

Glavni pregovarač hrvatske strane bio je Tuđman, koji je kako navode američki izvori bio mnogo više fokusiran na pitanje reintegracije Istočne Slavonije, nego na probleme bh. Hrvata. Primjera radi, kako navodi Jim O’Brien, jedan od glavnih američkih pravnika u Dejtonu, u bazi Wright-Patterson se pregovaralo i o prijedlogu da članovi Predsjedništva biraju u klubovima naroda u Domu naroda, ali Tuđman nije insistirao na tome, te je usvojen trenutni način izbora članova Predsjedništva koji omogućuje izbor Željka Komšića. To je ujedno i glavna razlika između “strana” u Dejtonu: naša delegacija je bila autonomna, dok su Milošević i Tuđman vodili pregovore stavljajući interese Srbije i Hrvatske ispred interesa Srba i Hrvata u BiH.

Politički pregovori u dejtonskoj Bosni i Hercegovini neka su vrsta platonovske kopije samih dejtonskih pregovora, kao utemeljiteljskog događaja našeg trenutnog uređenja i praobrasca naše empirijske politike. Kao svojedobno u bazi Wright-Patterson, tako se i sada politički lideri u BiH povremeno sastanu kako bi ispregovarali tekuća otvorena pitanja. Jer institucije BiH, koje su oblikovane dejtonskim dogovorom, po pravilu su funkcionalne tek ukoliko prethodno postoji politički dogovor svih bitnih činilaca. U protivnom, na djelu su blokade, što je samo drugo ime za pravo predstavnika konstitutivnih naroda da sudjeluju u donošenju odluka.

Dobri poznavaoci prilika cijene da su brojne krize koje je Milorad Dodik izazivao bile njegova priprema za pregovore, koje bi onda nudio. Po pravilu, Dodik bi napravio problem, a onda na pregovorima tražio da mu se nešto da, kako bi riješio problem koji je napravio. Tako je i, nakon što je izvršio najveći napad na ustavni poredak, pozvao međunarodnu zajednicu na pregovore, a mnogi smatraju da se upravo ovih dana finalizira dogovor između Dodika i stranaca.

Najporaznije je što u takvim situacijama bošnjačka politika nikada nije sudionik. Tako kanadski pravnik Philippe Leroux-Martin u svojoj knjizi Lekcije iz Bosne nadugo i naširoko piše kako se Dodik nateže sa strancima, pravi krize a onda ih pretvara u pregovarački kapital. Stranci mu na kraju popuštaju, u najboljem slučaju traži se kompromis. Što se tiče bošnjačkih političara, oni se u knjizi od nekoliko stotina stranica pominju jednom ili dvaput. Dakle, nismo faktor, a moramo biti. Odluke se ne smiju donositi bez nas.

Danas, kada se Bosna i Hercegovina nalazi pred otvaranjem pristupnih pregovora sa Evropskom unijom, potrebno je imenovati glavnog pregovarača naše zemlje. Ali potrebno je najprije ispregovarati unutar BiH ko će to naš pregovarač. Pa i kad bude imenovan, svaki put prije nego krene na pregovore sa EU, morat će interno u BiH biti ispregovarane naše pozicije. Dakle, pregovaranje nam je sudbina. Pa ako je već tako, posvetimo više pažnju pregovaranju, koje je nauka za sebe.