Imenica baraž, prema Rječniku bosanskoga jezika, znači: „dodatno takmičenje koje odlučuje o konačnom pobjedniku ili plasmanu u viši rang takmičenja“. Kao sinonim je navedena riječ doigravanje.

Rječnici bosanskoga i hrvatskoga jezika navode sasvim sličnu imenicu ženskog roda, baraža, koja označava: „sistem prepreka, zapreka“; „brana na vodotoku koja zadržava razinu vode na željenoj visini; ustava“. U vojnoj terminologiji označava „razne prepreke za sprečavanje prodora neprijateljskih snaga (u zraku, na vodi i na kopnu)“.

U Leksikonu stranih riječi i izraza imenica baraž (a ne baraža) znači: „brana, ustava; pregrada, greda kojom se zaprečava put, rampa; taksa za prelazak mosta“.

Ključ je u francuskom porijeklu: od glagola barrer (zatvoriti, zapriječiti) izvedena je imenica barrage (zapreka, brana), iz koje dolazi i sportski izraz match de barrage.

Baraž je tako zamišljen kao prepreka – nešto što se ispriječi na putu ka cilju, ne kao prirodni proces, nego kao postavljena, konstruisana barijera.

Riječi baraž opisuje sportsko-navijačko iskustvo najmanje dvije generacije građana Bosne i Hercegovine. Prema arhivu bosanske štampe Infobiro, riječ se po prvi put spominje 1996. godine u članku agencije Onasa pod naslovom „Bh. fudbalski prvoligaši podržali ideju o plej-ofu“.

„Bh. fudbalski prvoligaši u potpunosti podržavaju plan odigravanja plej-ofa između predstavnika BiH i Hrvatske zajednice (HZ) Herceg-Bosna. Na današnjem sastanku u Nogometnom savezu (NS) BiH u Sarajevu, delegacije zeničkog Čelika, tuzlanske Slobode, Sarajeva, Željezničara i visočke Bosne izrazili su maksimalnu podršku aktivnostima NSBiH na ujedinjenju fudbalskih asocijacija u Federaciji BiH.”

Mehmed Spaho, sekretar za međunarodne odnose u NSBiH, kazao je tada: „Drago mi je i da su naši prvoligaši podržali ovaj plan i da su spremni učestvovati u baražu.“

U baraž početkom 21. stoljeća ide i rukometna reprezentacija, ali je, svakako, fudbal najpopularniji sport i mnogobrojni dramatični pokušaji plasmana na svjetsko ili evropsko prvenstvo kroz baraž – svi neuspješni – obilježili su naše navijačko iskustvo.

Riječ baraž kruži po mnogim vicevima i dosjetkama, koristi se figurativno u novinarskom ili razgovornom stilu, a opjevana je i jednom šaljivom pjesmom.

Na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. otišli smo direktno – bili smo dovoljno dobri da nismo morali ići putem na kojem su postavljene zapreke.

I ove godine nam je malo nedostajalo da sve riješimo prije baraža, da ne udaramo, po ko zna koji put, razne portugalske zapreke, ali u dinamičnoj i vatrenoj utakmici u Beču, naprosto nismo uspjeli.

Međutim, malo je ko razočaran samom igrom naše reprezentacije u Beču. Rezigniranost je više izraz razočarenja jednim ponavljanjem istog dramatičnog i neželjenog puta sa novom zaprekom.

Malo ko zamjera igračima i selektoru. Štaviše, ovakav uspjeh i nije bio naročito očekivan, a nekoliko mlađih igrača i igrom i nastupima u medijima bude nadu u jednu novu generaciju koja će nas odvesti makar ne Evropsko prvenstvo za tri godine.

Novi sistem baraža ima više zapreka nego onaj raniji, klasični, u kojem je bilo dovoljno biti bolji od jednog protivnika u dvije utakmice. Sada nas čekaju dva protivnika: Vels, i, ako njih pobijedimo, sasvim izvjesno – velika Italija.

Ako Italija, kao nogometna velesila, reprezentacija koja je četiri puta bila svjetski prvak (samo Brazil ima jednu titulu više), zajedno s nama kroči stazom sa zaprekama – zašto bismo mi bili kivni na svoju reprezentaciju.

Dakako, razočarenju ima mjesta i povoda, jer smo bili nekih petnaestak minuta od generacijskog slavlja, plakalo se poslije i na terenu, i pred ekranima. Ispustili smo iz ruku sasvim izglednu priliku, ponovo zaglavivši pred velikom branom. Možda navijačkog bijesa i agresije ovaj put nema jer su, manje-više, igrači učinili sve što jesu mogli.

Nije li i naš ljudski život niz utakmica, ciklusa kvalifikacija, borbi i redovitih baraža u kojima uglavnom gubimo od sudbine, okolnosti, prirode i jačih...

Možemo li, vodeći se primjerom Italije, reći da je i plasman u baraž ipak neki uspjeh. Da li Rumuni, koje smo pobijedili u Zenici i upravo se tom pobjedom doveli pred vrata Mundijala, žale što nisu barem u baražu?

Velika očekivanja, uči nas banalna ali istina mudrost, put su ka velikim razočarenjima. Sportski uspjesi i neuspjesi reprezentacija, koje reprezentuju ili predstavljaju cijelo jedno društvo, odražavaju se i na kolektivno raspoloženje. Međutim, i uspjesi i neuspjesi jedne reprezentacije su, između ostalog, i odraz kolektivnih raspoloženja društava koje predstavljaju.

Energija kruži u oba smjera: koliko igrače može osokoliti skandiranje sa tribina, toliko i mi na tribinama ili pred ekranima osjećamo polet ili nemoć. Koliko igrače nose njihova lična i kolektivna iskustva ratnih, izbjegličkih i drugih iskustava, toliko i mi kroz njihove nastupe artikuliramo elemente svoga identiteta.

Baraž nije sudbina – to možemo reći, jer niko ne zna šta jeste sudbina. Baraž je, naprosto, život, realnost, sasvim uobičajena i prihvatljiva životna i sportska situacija, koja se nekima dešava češće, nekima rjeđe, nekima nikako, neki ne mogu do baraža ni dogurati.