Hujka (9): Menso, brat po majci

Pisac, pjesnik i esejist Elvedin Nezirović na portalu !Odgovor u nastavcima će objavljivati dijelove knjige (u nastajanju) o slavnom mostarskom komandantu Midhadu Hujduri Hujki. U devetom nastavku Nezirović nas upoznaje s Mensurom Mujezinović, Hujkinim polubratom po majci.

„Nosio je to u sebi, jarane, to je svako mogao da vidi“, uvjeravao me je Menso svojim sarajevskim naglaskom, nakon što sam mu, u nekoliko riječi, objasnio da pišem knjigu o Hujki. „Ljudi su ga voljeli i slijedili u svemu, a da on to uopšte nije tražio.“

Caffe bar „Mia“ nalazi se u stambenom kompleksu „Bejrut“, poznatom po svojim stepenastim, višeslojnim zgradama, koje izgledom podsjećaju na naselja u mediteranskim gradovima. Projektovao ga je poznati mostarski arhitekt Hido Hasanbegović, a izgrađen je u blizini autobuske i željezničke stanice, svega par stotina metara od bivše kasarne Sjeverni logor, danas Univerzitetsko-sportsko-rekreacionog centra „Midhad Hujdur Hujka“. Sve do sredine 1950-ih na ovom mjestu se nalazio Veliki carinski harem od kojeg nije ostalo nikakvog traga, kao ni od harema džamije Fatime Kadune u najbližem susjedstvu, gdje je izgrađen Dom zdravlja, kasniji Higijenski zavod, odnosno Ratna bolnica Mostar.

„Sjećam se kada bih s majkom došao iz Sarajeva da vidim Mirsu, njega i Jaću, s kakvim su se poštovanjem odnosili prema njemu“, nastavio je Menso. „Mislim na njegovu raju. I uopšte, gdje su ga god znali. Imao je nešto, neku harizmu, koja se rijetko viđa.“

Bejrut je danas skromno naselje u kojem manje-više živi radnička klasa. Vidi se to po gostima, koji se bučno tiskaju oko stolova i duž šanka: bravari, stolari, automehaničari, mašinski i elektro tehničari, građevinski radnici, uz ponekog inžinjera, direktora, poduzetnika ili trgovca, ljudi ni bogati, ni sasvim siromašni, koji se dobro poznaju i koji ostavljaju utisak jedne velike porodice. To je Mostar, onaj iskonski, izmiješani, radnički, Mostar koji je u proljeće 1992. krenuo za Hujkom da odbrani svoju multietničku tradiciju i kulturu, svoje pravo na postojanje.

„Ti si, znači, prije rata dolazio u Mostar?“

Već nakon nekoliko minuta shvatio sam da Menso više nije onaj koštunjavi, kratko ošišani mladić s fotografije napravljene na Hujkinoj dženazi koju sam, zajedno s desetinama drugih čuvao u svojoj arhivi; sada je to bio čovjek u pedesetim godinama, kose svezane u rep i okruglog stomaka, ratni veteran koji je ispijao kratke gutljaje svoje prve rakije i nadlanicom otirao znoj sa čela.

„Sjećam se da je majka mene i sestru vodila na Luku još dok sam bio dijete od možda dvije, tri godine“, odgovorio je. „Išli smo s njom redovno, svake godine, po nekoliko puta, sve dok nije umrla, 1980. Insistirala je na tome da se povežemo i zbližimo. I njih trojica su navraćali kod nas u Sarajevo, i prije i poslije njene smrti. To što nismo imali istog oca kao da je dodatno učvrstilo našu vezu. Ne mislim samo na Hujku, već i na Mirsu i na Jaću.“

Menso je punim imenom Mensur Mujezinović i Hujkin je polubrat po majci. Kao ni Mirsu, ni njega nisam pitao zašto su se Husnija i Bahra rastali, a sve i da mi je rekao, ne bih o tome pisao. Dovoljno je reći da je to bila kratka i zamršena ljubavna priča, te da je razvod morao ostaviti traga na njihovim sinovima, iako je nemoguće znati u kojem srazmjeru. Činjenica je da su sva trojica bili puka djeca: Mirsad je imao pet i po godina, Hujka četiri, a Jasmin jedva godinu dana, ali je isto tako činjenica da, šta god da je bio povod za okončanje braka, to ni za Bahru, ni za Husniju nije bio povod za okončanje roditeljstva i unatoč tome što više nisu živjeli zajedno, oboje su za njih činili onoliko koliko su mogli.

Dok mi je Menso pričao o svojoj majci, primijetio sam modre, nakvasale kesice ispod njegovih plavih očiju; nosio je kratku kožnu jaknu i na prvi pogled doimao se kao da je član neke bajkerske bande koji se bori s posljedicama duge i neprospavane noći.

Svojim tihim, promuklim glasom, ispričao mi je da se Bahra 1957. godine vratila u Sarajevo, gdje je, spajajući mladalačke snove sa zahtjevima samačkog života, upisala medicinski fakultet i zaposlila se u ambulanti preko puta Vijećnice. Njegovog oca, Abdulaha Mujezinovića, upoznala je početkom šezdestih; ubrzo su se zaljubili i vjenčali. Njihovo prvo dijete, Mirsada, rodilo se 1966. godine; Menso je na svijet došao pet godina poslije. Živjeli su tada na adresi Bakije 44., iznad naselja Kovači.

„Imali smo lijep i miran život. Što se kaže, nit smo bili bogatiji, nit siromašniji od ostalih ljudi u sokaku“, pričao mi je čežnjivo gledajući čas u čašicu koju je vrtio u ruci, čas u mene. „Ja sam završio srednju mašinsku školu i upisao Mašinski fakultet u Sarajevu, ali sam od malih nogu igrao fudbal i maštao o tome da jednoga dana postanem profesionalni fudbaler. Prošao sam sve mlade selekcije Sarajeva i pred sami rat dospio do prvog tima; čak mi se namjestilo da 1992. odem u Firencu i tamo odigram neke probne utakmice za Fiorentinu, ali je sudbina htjela da se vratim u Sarajevo.“

„I Hujka je volio fudbal“, primijetio sam. 

„Jeste“, potvrdio je. „I dobro je igrao. Volio je Velež. Koliko znam, redovno je išao na utakmice Pod Bijeli Brijeg, ali mu se dalo otići i na gostovanja kada je mogao.“ 

„Jeste li ikada, u to vrijeme, razgovarali o političkoj situaciji u Jugoslaviji?“

„Jarane, čim se počelo kuhat u Sloveniji, on je znao da će i kod nas bit sranja“, odgovorio je i istovremeno rukom mahnuo čovjeku koji se pojavio na vratima. Pored našeg stola prolazili su ljudi koji su ga pozdravljali, bar se sve više punio muškim glasovima, pregršt veselih nota treštalo je u zvučnicima okačenim na zidove i već jedva da smo mogli normalno pričati od buke. „Već tada je nešto predosjećao“, dodao je. „Sjećam se da je negdje pred rat trebao ponovo ići u Irak, ili možda čak u Libiju, da radi, ali je upravo iz tih razloga ostao u Mostaru. Imao je ženu i troje djece, nije ih htio ostaviti.“ 

„Ne čudi me“, rekao sam.

Menso me radoznalo pogledao.

„Gotovo sam siguran da nakon eksplozije srpskog i hrvatskog nacionalizma početkom devedesetih Hujka uopšte nije imao iluzije o tome da neće biti rata“, objasnio sam mu. „Znao je da hoće i znao je da će mnogi ustuknuti pred tom spoznajom. Griješim li?“

„Nimalo“, odgovorio je i ja sam, ponesen njegovim odobravanjem, nastavio s istim žarom. „Vjerovatno ne bi bio to što je bio da nije imao razvijen osjećaj dužnosti. Prije svega prema porodici, ali i prema raji, prema Luci i Mostaru, pa ako hoćeš i prema ovom narodu i zemlji. Hoću da kažem da organizirajući otpor srpsko-crnogorskim rezervistima i srpskim dobrovoljcima na Luci, još u ljeto 1991., a kasnije i boreći se protiv njih, kao i boreći se protiv drugog, hrvatskog agresora, on nije samo iskazivao svoju patriotsku svijest i ideju o postojanju bosanske države, nego jedan mnogo elementarniji nagon: iskazivao je, prije svega samoga sebe, svoju prirodu i svoj karakter, to jest prirodu i karakter čovjeka koji je oduvijek osjećao potrebu da štiti one koje voli.“

U jednom trenutku učinilo mi se pomalo nestvarnim što sam bio tu, u baru „Mia“, i što sam među ovim dobro poznatim licima s Mensom razgovarao o Hujki. Po ko zna koji put obuzela me pomisao da je to što su ratni događaji u Mostaru, pa čak i oni koji su neposredno prethodili ratu, u prvi plan izbacili čovjeka tako skromnog obrazovanja i bez apsolutno ikakvog vojničkog pedigrea, ali s urođenom harizmom, nevjerovatnom hrabrošću i velikom prirodnom inteligencijom, možda i najbolji pokazatelj koliko su nepredvidivi i tajanstveni ljudski životi, koliko je složen splet uzroka i posljedica koji čine jedan ljudski život. 

„Dobro si ti to sve prostudirao“, rekao je. „I mene je uvijek štitio. Stalno me je pokušavao nagovoriti da se vratim u Italiju i napravim nešto sa svojim životom kada mi se već ukazala prilika.“