Hronika najavljene katastrofe: Knjiga koja je naljutila Trumpa

Jonathan Swan, novinar New York Timesa, gostovao je kod Mehdija Hasana povodom knjige Regime Change koju je napisao zajedno s Maggie Haberman – knjige koja je već uspjela iznervirati Donalda Trumpa. Razlog za to je jasan: knjiga ulazi duboko u zatvorene krugove njegove druge administracije, od sastanaka o Epsteinovim dosjeima do odluka o ratu protiv Irana. U tom smislu, ona predstavlja politički eksplozivniji nastavak onoga što su prije nekoliko godina otvorili memoari Johna Boltona ili kako ju je David Remnick u New Yorkeru knjigu opisao — kao hroniku unaprijed najavljene katastrofe. 

Kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, prema novoj knjizi Regime Change: Inside the Imperial Presidency of Donald Trump (Promjena režima: Unutar imperijalnog predsjednikovanja Donalda Trumpa), ušao u Situacijsku sobu Bijele kuće i pred Donaldom Trumpom prezentirao svoja viđenja o ratu protiv Irana, scena je već sama po sebi imala snagu političkog simbola. Strani lider, nasuprot američkom predsjedniku, u jednoj od najvažnijih prostorija američke države, uz ekran na kojem se pojavljuju izraelski obavještajci i generali, objašnjava zašto bi napad mogao donijeti brzu pobjedu i možda promjenu režima u Teheranu.

Swan je tu scenu detaljno opisao u razgovoru s Mehdijem Hasanom na platformi Zeteo. Hasan, britansko-američki novinar i osnivač Zetea, poznat je po tome što svojim sagovornicima ne dopušta da se izvuku s nejasnim odgovorima. Zato Swanovo gostovanje nije bilo klasična promocija knjige – Hasan ga je direktno pitao koliko je Netanyahu zaista utjecao na Trumpovu odluku o Iranu, može li se američki rat svesti na izraelski pritisak i što nova knjiga otkriva o načinu na koji se vlast upotrebljavala u Trumpovom drugom mandatu. Zeteo, medij koji je Hasan osnovao nakon odlaska iz velikih televizijskih kuća, predstavlja se kao prostor za neovisno i kako i sam naziv njegove emisije govori: novinarstvo bez filtera.

Knjigu Regime Change Swan je napisao s Maggie Haberman, jednom od najpoznatijih američkih novinarki specijaliziranih za Bijelu kuću. Izdavač Simon & Schuster predstavlja je kao izvještaj o prvoj godini Trumpovog drugog mandata, zasnovan na stotinama intervjua i dubokom ulasku u najzatvorenije prostore administracije. Haberman je dopisnica New York Timesa iz Bijele kuće i ranije je bila dio tima koji je dobio Pulitzera za izvještavanje o Trumpovim savjetnicima i njihovim vezama s Rusijom. Swan, također dopisnik Timesa iz Bijele kuće, Trumpa prati od 2015. godine, a šira publika ga pamti po intervjuu za Axios iz 2020. godine u kojem je tadašnjeg predsjednika suočavao s vlastitim tvrdnjama i statistikama.

Trumpova reakcija na knjigu bila je očekivano bijesna. Hasan u razgovoru podsjeća Swana da je Trump na mreži  Truth Social knjigu nazvao “uglavnom izmišljenom”, “lažnim vijestima” i “fikcijom, u velikoj mjeri”. Swanov odgovor bio je miran, gotovo reporterski hladan: rekao je da se ne želi baviti Trumpovim uvredama i da je Haberman “najbolja reporterka” s kojom je radio.

Najvažniji dio intervjua, ipak, tiče se Irana. Swan opisuje kako je Netanyahu u Bijeloj kući iznio argument da bi rat mogao biti brz i uspješan, uz tvrdnje da postoje ljudi koji su spremni preuzeti vlast u Iranu nakon udara. U razgovoru se spominje i Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha, kao jedna od figura koje su se pojavljivale u takvim scenarijima. Ali nakon Netanyahuove prezentacije uslijedio je hladan tuš: prema Swanovom prepričavanju, CIA je preko noći analizirala izraelski prijedlog, a narednog dana obavještajci su u na istom mjestu ocijenili sve scenarije u vezi sa promjenom režima kao odvojene od stvarnosti. Direktor CIA John Ratcliffe, kaže Swan, Trumpu je takve ideje nazvao farsičnim.

Swan, ipak ne prihvata jednostavnu tvrdnju da je Netanyahu bio osoba koja je vukla sve konce, a Trump samo pasivna figura. Izraelski premijer, prema njegovom opisu, vodio je odlučnu i agresivnu kampanju da uvuče Trumpa u rat. Ipak, Trump nije bio samo čisto platno na koje je Netanyahu samo projicirao vlastite želje. Swan podsjeća da je Trump već u prvom mandatu naredio ubistvo Kasema Sulejmanija, povukao SAD iz nuklearnog sporazuma s Iranom i tokom godina razvio sve lošiji odnos prema Teheranu zbog navodnih obavještajnih informacija o posojanju zavjere za njegovo ubistvo. Netanyahuov pritisak bio je, kako se iz razgovora može zaključiti, nužan, ali ne i dovoljan uslov.

Ako se rat prikaže samo kao “izraelski rat”, Trump se oslobađa dijela odgovornosti. Ako se predstavi isključivo kao Trumpov hir, gubi se pogled na izraelsku strategiju pritiska. Swan nudi neugodniju sliku: američka odluka nastaje tamo gdje se susreću Netanyahuova ratna urgencija, Trumpova sklonost spektaklu sile i aparat vlasti u kojem su institucionalne kočnice već oslabljene.

I sam naslov knjige više je od provokacije. Regime Change ne govori samo o američkim pokušajima da mijenjaju režime u drugim državama. Swan u razgovoru kaže da su on i Haberman još rano u procesu izvještavanja zaključili da prate neku vrstu promjene režima unutar same Amerike. Drugi Trumpov mandat, prema njegovom opisu, nije tek nastavak prvog. On je radikalniji, samouvjereniji i oslobođen mnogih ljudi koji su ranije Trumpu govorili “ne”.

Hasan je upravo na toj tački bio koristan sagovornik. Umjesto da ostane na senzacionalnim detaljima, vraćao je razgovor na pitanje odgovornosti. Da li je Netanyahu presudio? Da li je Trump već želio rat? Da li je američka administracija uopće imala ozbiljan proces odlučivanja ili je samo naknadno racionalizirala predsjednikov instinkt? Swanov odgovor nije ni pokušao ponuditi udobnu teoriju. Ne postoji samlo jedan krivac niti istina koji objašnjava sve, već više aktera, više ambicija i jedna prostorija u kojoj su se velike odluke donosile s opasno malo sigurnosti.

Razgovor se nije zadržao samo na Iranu. Swan govori i o sastancima u Situacijskoj sobi na kojima je Trumpov tim, prema navodima u knjizi, pokušavao kontrolirati političku štetu nastalu oko Epsteinovih dosjea. Govori o Natalie Harp, pomoćnici koja je Trumpu ostavljala neobično odane poruke i izazvala zabrinutost Tajne službe. Govori i o Stephenu Milleru kao čovjeku čiji se utjecaj proširio s imigracije na nacionalnu sigurnost i operacije u zapadnoj hemisferi. Sve te epizode imaju zajedničku nit: Bijela kuća drugog Trumpovog mandata, barem u slici koju nude Haberman i Swan, više liči na dvor nego na klasičnu administraciju.

Možda najbolji sažetak knjige daje Swanovo objašnjenje same reporterske metode. Swan tvrdi da su on i Haberman polazili od pretpostavke da je svaka informacija lažna dok se ne dokaže suprotno. To nije samo zgodna novinarska fraza, već opis stvarnog rada u političkom okruženju gdje svako ima svoju verziju događaja, savjetnici slijede vlastite interese, a predsjednik često sam stvara konfuziju. Swan ističe da su oboje odbacivali materijal čim bi u njega posumnjali. Takva disciplina možda nije umanjila političku eksplozivnost knjige, ali objašnjava zašto joj Trumpova ljutnja nije oduzela na značaju.

Najvažnije iz intervjua nije samo Netanyahuova prezentacija, niti Trumpova reakcija. Bitnije je ono što dolazi poslije: dok obavještajna procjena sugerira jedno, predsjednikov instinkt vuče na drugu stranu, strani saveznik forsira treću opciju, a sve to prati lojalistički aparat koji opstaje prilagođavajući se promjenama u predsjednikovom raspoloženju.