Od Leonarda Hornera do Zohrana Mamdanija: Dva stoljeća demokratskog socijalizma

Američki predsjednik Donald Trump je, tokom kampanje za gradonačelnika New Yorka, Zohrana Mamdanija nazvao “komunističkim ludakom” i ujedno optužio Demokratsku stranku da nastoji rehabilitirati propale ideje, poput marksizma.

”Vidimo”, kazao je Trump, “da dio našeg političkog sistema nastoji odbaciti bezvremenske američke principe i druge temelje slobode, te ih zamijeniti sa nekim od najgorih ideja u ljudskoj historiji, ideja koje su se pokazale pogrešnim. Članovi Kongresa, pa čak i bivši predsjednici podržavaju divlja uvjerenja kao što su socijalizam, marksizam i neskriveni komunizam. U New Yorku, nastoje dovesti na vlast komunistu, Zohrana Mamdanija.”

Mamdani, koji se naziva demokratskim socijalistom, nije se gotovo nikako branio od takvih optužbi. U svom inauguracijskom govoru je kazao da će potrebe mnogih, koje je iznevjerio establišment, biti na prvom mjestu nove administracije u New Yorku.

”Zamijenit ćemo frigidnost grubog individualizma toplinom kolektivizma”, kazao je.

Rečenica poput ove nekada je bila nezamisliva na američkoj političkoj sceni. Sada je stvarnost. Četiri decenije vladavine neoliberalne dogme učinile su nemoguće: rehabilitirale su, u određenoj mjeri, marksizam.

Po Marxovom učenju, pojedinac nema nikakav bitan utjecaj na historijski razvoj. Pojedinac nije on sam, već patricij ili plebejac, baron ili kmet, esnafski majstor ili kalfa.

U Pregovoru za Prilog kritici političke ekonomije, Marx ispisuje famoznu rečenicu: “Ne određuje svest ljudi njihovo biće, već, obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svest.” 

Na istom mjestu, Marx pojašnjava da promjene u materijalnoj proizvodnji (npr. nastanak i širenje krupne industrijske) stvaraju osnovu za socijalnu revoluciju, te da “s promenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje”. Objektivni proces razvitka materijalnih snaga potkopava staro društvo, a onda ga u revoluciji dokrajči klasa koja osvaja vlast i uspostavlja novo društvo.

”Nikada”, veli Marx, “neka društvena formacija ne propada pre no što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana, i nikad novi, viši odnosi proizvodnje ne nastupaju pre no što se materijalni uslovi njihove egzistencije nisu već rodili u kraju samog starog društva.”

Ovdje je riječ o procesima, koji nadilaze moć i relevantnost pojedinca. Ako neko i može mijenjati tok historije, onda su to, kako čitamo u Manifestu, klase. Pojedinac utopljen u revolucionarnu klasu može mijenjati historijski tok, ali samo ako je prethodno došlo do odgovarajućih promjena u materijalnoj proizvodnji. 

Ili, kako se kaže u Manifestu, “moderna buržoazija je proizvod dugog toka razvitka, niza prevrata u načinu proizvodnje i razmene”.

”Ona je”, veli se u Manifestu o buržoaziji, “bila ugnjeteni stalež pod vlašću feudalnih gospodara, naoružana i samoupravna zajednica u komuni, ovamo nezavisna gradska republika, onamo treći oporezovano stalež monarhije, zatim u vreme manufakture protivteža plemstvu u staleškoj ili apsolutnoj monarhiji, dok najzad, s postankom krupne industrije i svetskog tržišta, nije osvojila  u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vlast.”

Marx je mislilac antidemokratskog socijalizma: on govori o historiji kao objektivnom razvoju materijalnih proizvodnih snaga, zatim o historiji kao klasnoj borbi, gdje je jedini subjekt koji ima moć da mijenja stvari - onaj kolektivni, klasa. Marx neskriveno potiskuje značaj pojedinca u historiji; međutim, ako pažljivo gledamo rubne predjele njegovog djela, naći ćemo jednog drugačijeg Marxa, koji ne ignoriše značaj individue u historijskom procesu, niti negira demokratski društveni inžinjering.

U 9. poglavlju trećeg dijela prvog toma Kapitala, Marx piše o Leonardu Horneru, britanskom tvorničkom inspektoru, koji je “neumorno služio engleskoj radničkoj klasi”.

Marx Hornera spominje u kontekstu borbe engleske radničke klase za normalno radno vrijeme. 

Do polovine 19. stoljeća, radni dan traje po, danas teško zamislivih, 13, 14 ili čak 15 sati.

Historija regulacije radnog vremena, primjećuje Marx, da izolirani radnik, kao “slobodni” prodavač svoje radne snage, nema šanse spram pritiska sistema. 

”Uspostava normalnog radnog dana”, veli Marx, “proizvod je dugotrajnog, manje-više skrivenog građanskog rata između kapitalista i radničke klase.” Kao pionire ove borbe, Marx navodi englesko radništvo.

1847. godine, Britanska parlament je usvojio zakon kojim je utvrđeno da radni dan ne smije trajati duže od deset sati. Fabrikanti su uzvratili sa smanjenjem plata, a zatim i pokretanjem agitacije među radnicima da se spriječio primjena zakona iz 1847. i s njime uvođenje desetočasovnog radnog dana.

Fabrikanti su, piše Marx, podmićivali, prijetili, širili laži, ali sve je bilo uzalud. Producirali su šest lažnih radničkih peticija, ali sve su propale, jer su radnici dokazali da nisu dobrovoljno potpisivane.

U okršaju sa fabrikantima se posebno istaknuo inspektor Leonard Horner.

”Horner je”, piše Marx, “što lično, što preko svojih podinspektora proveo brojna ispitivanja svjedoka u fabrikama Lancashirea. Utvrdio je da je od oko 70% ispitanih radnika apsolutna većina za desetočasovni radni dan, mali procenat za jedanaestočasovni radni dan, a potpuno beznačajna manjina za radni dan od 12 sati.”

Dok su fabrikanti, putem štampe, promovirali radnike koji su odlučili raditi prekovremeno, Horner je, nakon razgovora s njima, obznanio kako su mu mnogi od radnika, koji rade prekovremeno, otkrili da bi radili deset sati dnevno za manje plaće, ali im nije nikad dat takav izbor.

”Toliko ih je”, navodi Horner u svom izvještaju, “koji su bez posla (…) da, ako bi odbili raditi produženo radno vrijeme, odmah bi ostali bez posla, a njihovo radno mjesto bi zauzeli ovi nezaposleni, tako da je pred njima bio samo izbor: produženo radno vrijeme ili ostanak bez radnog mjesta.”

Na koncu, kako navodi Marx, kampanja fabrikanata je propala, a zakon kojim se uvodi desetočasovni radni dan je počeo s primjenom. 

Bila je to velika pobjeda radničke klase, kojoj je, uz ostale, ogroman doprinos dao i inspektor Horner, koji lično nije pripadao proleterijatu i, kao državnik službenik, po Marxovoj teoriji, trebao je da kao i ostatak državne strukture bude na usluzi vladajućoj klasi fabrikanata.

Međutim, Horner je, kako piše Marx, “vodio cjeloživotnu borbu ne samo sa ogorčenim proizvođačima, već i sa Vladom, kojoj je broj glasova koji su osiguravali majstori u Donjem domu bio uvijek daleko važniji od broja sati koje su odradili koje su odradile ‘ruke’ u tvornicama.”

Dakle, iako Marx ranije kaže kako društveno biće određuje svijest, vidimo na primjeru Hornera kako i svijest, u određenom smislu, ipak određuje društveno biće. Naime, neki drugi, manje hrabar ili podmitljiv inspektor ne bi zaslužio da mu Karl Marx lično napiše da je “neumorno služio engleskoj radničkoj klasi”.

Također, ono što su Horner i drugi radili na uvođenju desetočasovnog radnog vremena nije bilo ukidanje kapitalizma, ali je bio urnek za njegovu regulaciju. Upravo će se ovim metodom, a uprkos predviđanjima Marxa, položaj radničke klase unaprijediti u zapadnim zemljama u toj mjeri da će radnici ostati bez revolucionarnog žara.

Upravo se tu, u jednoj fusnoti i pohvali Leonardu Horneru, otvara pukotina u školskoj interpretaciji Marxovog historijskog determinizma.

Ako je historija tek slijepa realizacija zakonitosti proizvodnih odnosa, ako pojedinci nemaju bitnog utjecaja na tok događaja, zašto onda Marx osjeća potrebu da izdvoji jednog tvorničkog inspektora i pripiše mu tolike zasluge? Zašto ga opisuje kao čovjeka koji je “neumorno služio engleskoj radničkoj klasi”?

U Kapitalu, Marx ne hvali često pojedince. Kapitalisti su personifikacije kapitala, radnici su nosioci radne snage, klase su akteri historije. Ali Horner nije ni kapitalist ni radnik; on je državni službenik. On djeluje unutar postojećeg poretka, ne ruši ga, nego ga transformira iznutra: dakle, moguće je.

Time se pokazuje nešto što će kasnija marksistička ortodoksija nerado priznati: da pravne i institucionalne intervencije, vođene sviješću i moralnim uvjerenjem pojedinaca, mogu mijenjati ekonomski sistem bez revolucije i bez promjene “ekonomske osnove”.

To na neki način priznaje već i sam Engels u trećem pogovoru Manifestu: “Danas, kad pišem ove redove, drži evropski i američki proleterijat smotru svojih po prvi put mobilisanih borbenih snaga, mobilisanih kao jedna vojska, pod jednom zastavom za jedan najbliži cilj: za zakonsko utvrđivanje osmočasovnog normalnog radnog dana”.

Desetočasovni i kasnije osmočasovni radni dan nije nastao spontanom nužnošću razvoja proizvodnih snaga. Nastao je kroz političku borbu, zakonodavni proces i, da budemo precizni, kroz administrativnu upornost konkretnih ljudi. U tom smislu, Hornerova uloga nije bila historijski nebitna fusnota, nego aktivni čin u oblikovanju modernog kapitalizma.

Ovdje se pojavljuje ironija: upravo ono što je Marx opisivao kao klasnu borbu unutar kapitalizma postalo je model njegove stabilizacije. Umjesto revolucionarnog raspleta, zapadne zemlje su krenule putem socijalne države, sindikalnih prava i radnog zakonodavstva. Kapitalizam je, reguliran i ograničen, preživio.

Time se vraćamo na početak.

Kada danas američki predsjednik u demokratskom socijalizmu vidi povratak “najgorih ideja u ljudskoj historiji”, on zapravo reagira na nešto što je već duboko integrirano u zapadni poredak: ideju da tržište nije dovoljno samo sebi, da radnik nije tek roba i da država ima pravo – pa čak i dužnost – intervenirati.

Zohran Mamdani ne govori o ukidanju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. On govori o grijanju stanova, javnom prevozu, zdravstvenoj zaštiti, o “toplini kolektivizma”. Drugim riječima, on je Leonard Horner, nije ni Lenjin, ni Josip Broz ili Mao.

Ako je nešto rehabilitirano u posljednjim decenijama, onda to nije Marxov revolucionarni projekt, nego njegovo upozorenje o neravnotežama kapitalizma. A ta upozorenja su, ironijom historije, najprije ozbiljno shvaćena upravo u onim društvima koja su sebe smatrala anti-marksističkim.

Jedna sitna epizoda u Kapitalu, posvećena inspektoru Horneru, podsjeća nas da historija nije čista shema. Ona je prostor napetosti između strukture i volje, između zakonitosti i odluke. Marx je vjerovao da ekonomska osnova određuje nadgradnju. Ali je, nehotice, pokazao i da unutar te nadgradnje postoje ljudi koji mogu učiniti razliku.

I možda je upravo tu, u toj napetosti, skriven razlog zašto se marksizam danas vraća ne kao dogma, nego kao kritika – ne kao revolucija, nego kao demokratski zahtjev za ograničenjem moći kapitala. Ne kao kraj sistema, nego kao njegova korekcija.