UN je postao simbol paralize, a ne garancije

Kada su 1945. godine, na ruševinama Drugog svjetskog rata, osnovane Ujedinjene nacije, čovječanstvo je vjerovalo da je pronašlo formulu za mir. „Sačuvati buduće generacije od užasa rata“ – pisalo je u preambuli Povelje.

Osamdeset godina kasnije, svijet je ponovo na rubu. Prema podacima iz 2025. godine, trenutno je aktivan 61 oružani sukob u 36 država  - najviše od završetka Drugog svjetskog rata u kojima je, prema procjenama ACLED-a i UNHCR-a, tokom protekle godine poginulo više od 230.000 ljudi, dok je više od 120 miliona raseljeno. Međunarodni poredak koji je trebao garantirati stabilnost, danas djeluje kao arhitekt vlastitog raspada.

Ujedinjene nacije danas su sve dalje od onog što im ime sugerira. Umjesto ujedinjenja, svijet svjedoči fragmentaciji međunarodnih odnosa i povratku logici sile. Čak i kada Generalna skupština donosi rezolucije, one rijetko prelaze nivo moralne gestikulacije. „Institucionalna arhitektura stvorena 1945. danas puca pod pritiskom“, navodi Madridski klub, mreža bivših svjetskih lidera koji zajednički rade na jačanju demokratije i političkog dijaloga u svijetu, u analizi povodom 80. godišnjice UN-a. „Sistem je postao simbol paralize, ne garancije.“

Osam decenija kasnije, Ujedinjene nacije djeluju poput organizacije koja opstaje same radi sebe – zahvaljujući inerciji vlastite birokratije, a, rekli bi ciničniji, i snazi sentimenta koji još uvijek priziva uspomenu na poslijeratni idealizam. Dok generalni sekretar apeluje na „solidarnost“, a agencije poput UNICEF-a i Svjetskog programa za hranu pokušavaju spasiti ono što se još može spasiti, njihovi izvještaji rijetko dopiru do onih koji odlučuju o ratovima. Sistem koji je nekada postojao da sprječava sukobe danas uglavnom broji njihove posljedice.

Ipak, upravo ta humanitarna krila UN-a ostaju posljednji dokaz smisla multilateralizma – svijetla tačka strukture koja se urušava pod teretom nemoći. No, bez političke snage, njihova uloga ostaje ograničena na ublažavanje posljedica, a ne na sprječavanje katastrofa. Sve je više glasova, poput onih iz Madridskog kluba, koji upozoravaju da svijet više ne može opstati na krhotinama sistema iz 1945. godine.

Prema njihovim prijedlozima, nužna je obnova Povelje UN-a, redefiniranje koncepta suvereniteta i obaveze zaštite civila. Bez nove arhitekture globalne saradnje, postoji bojazan da će Ujedinjene nacije ostati institucija prošlog stoljeća, nesposobna da odgovori na izazove klimatskih migracija, digitalnih sukoba i novih autoritarizama.

Dok svijet traži novi smisao multilateralizma, njegov tvorac – Sjedinjene Države – okreće mu leđa. Predsjednik Donald Trump vodi sveobuhvatnu strategiju povlačenja iz sistema koji je desetljećima oblikovao globalnu politiku.

U ime „američke samostalnosti“, Trump je obustavio dio finansiranja UN-a, povukao SAD iz Svjetske zdravstvene organizacije, UNESCO-a, Vijeća za ljudska prava i odustao od Pariškog klimatskog sporazuma. Kako primjećuje američki politolog G. John Ikenberry, riječ je o svojevrsnom „liberalnom raskolu“ – trenutku u kojem se sam tvorac liberalnog međunarodnog poretka okreće protiv vlastitih institucija.

Trumpova politika ne znači samo izolacionizam, već sistemsko odbacivanje ideje da međunarodne norme i savezi mogu služiti američkim interesima. Umjesto globalne arhitekture zasnovane na pravilima, Washington sada preferira ad hocodnose moći – dogovore kratkog daha, bez obaveze, gdje se svaka odluka mjeri isključivo ekonomskim i vojnim dobitkom. Njegova poruka svijetu je jednostavna: ravnoteža više nije cilj, nego prepreka.

Takav zaokret, upozorava Ikenberry, ne urušava samo globalni sistem koji su Sjedinjene Države stvorile nakon 1945. već i njegovu moralnu osnovu – vjeru da postoje univerzalna pravila koja vrijede za sve. Američka vizija svijeta sve više podsjeća na tržište uticaja, u kojem dominacija zamjenjuje saradnju, a ugovori postaju privremeni sporazumi među suparnicima. U tom poretku, Ujedinjene nacije djeluju poput relikta jedne epohe u kojoj se još vjerovalo da diplomatija može spriječiti rat.

Ako je multilateralizam u okviru Ujedinjenih nacija danas na izdisaju, teško je očekivati da će druge međunarodne strukture ostati netaknute. Kriza legitimiteta, paraliza u odlučivanju i povlačenje SAD-a iz globalnih institucija prelijevaju se i na saveze koji su nekada predstavljali jezgro liberalnog poretka. NATO, oslonjen na američku vojnu dominaciju, suočava se s unutrašnjim tenzijama i rastućim jazom između evropskih članica koje traže veću stratešku autonomiju i Washingtona koji alijansu sve češće tretira kao teret.

Povećanje vojnih budžeta i jačanje istočnog krila Saveza ne mogu sakriti činjenicu da se unutar NATO-a vodi tiha borba oko njegovog identiteta – da li je to i dalje politički savez sa zajedničkim vrijednostima ili samo funkcionalni pakt protiv Rusije i Kine. S druge strane, Evropska unija, suočena s bezidejnošću, ekonomskim nejednakostima, posljedicama Brexita i zamorom od proširenja, pokušava sačuvati ideju integracije kroz parcijalne reforme i “elastičnu Evropu” različitih brzina.

Čak i ako UN doživi kolaps, to ne znači nužno i trenutni kolaps drugih sistema poput NATO-a ili EU — oni se mogu preoblikovati i prilagoditi novonastalim okolnostima. Kako primjećuje Ikenberry, liberalni međunarodni poredak neće nestati preko noći. Njegove institucije – od NATO-a do EU-a – imaju duboko ukorijenjene strukture, mreže i norme koje omogućavaju adaptaciju čak i u uslovima američkog povlačenja. Umjesto potpunog raspada, vjerovatniji je postupni proces transformacije – prelazak sa globalnog multilateralizma na regionalne, fleksibilne formate saradnje.

ko liberalna demokratija preživi ovo doba, preživjet će i liberalni internacionalizam — ali samo ako se obnovi iznutra. Kriza Ujedinjenih nacija i cijelog poslijeratnog sistema ne označava kraj međunarodne saradnje, već kraj jedne epohe u kojoj se vjerovalo da će poredak sam po sebi garantirati stabilnost.

Alternativa tome je svijet zatvorenih blokova, podjela i suverenizama — svijet u kojem će moć biti važnija od prava, a interesi jačih prevagnuti nad univerzalnim vrijednostima. No, takav proces nosi i rizik “de-multilateralizacije” — fragmentacije međunarodnih odnosa u sfere uticaja u kojima će velike sile ponovo diktirati tok historije, dok će slabije države postati objekti, a ne subjekti globalne politike. Upravo zato, možda je došlo vrijeme da se ozbiljno saslušaju oni koji godinama traže reformu Ujedinjenih nacija — sistema građenog za neko drugo vrijeme. Jači glas regionalnih sila, država Latinske Amerike, Afrike, islamskog svijeta i globalnog Juga mogao bi unijeti novu ravnotežu, ali takve ideje rijetko ko želi čuti, čuvajući vlastitu moć u Vijeću sigurnosti ili strahujući od jačanja drugih.

Osamdeset godina nakon osnivanja, jasno je da Ujedinjene nacije trebaju reformu — ali prije svega, moraju preživjeti sadašnji trenutak. Jer dok se politike sve više okreću jedne protiv drugih, svijet ostaje bez onih univerzalnih ideja na kojima je nekada počivao.