Trojka je “bošnjački reformski blok”

Prije nekoliko dana, u Dnevniku D Federalne televizije, urednica i voditeljica Nikolina Veljović je pitala predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića: “Imaju li sada Bošnjaci lidera?” A zatim: “Je li dobro za Bošnjake da imaju puno kandidata ili da se nekako okupe oko jednog ili dva?” 

Nekoliko minuta kasnije, Veljović je postavila još jedno takoreći znakovito pitanje: “Zašto političko Sarajevo nema političke hrabrost podržati zahtjeve Hrvata kada je u pitanju Izborni zakon?” Dakle, među glavnim su pitanja ko će predstavljati Bošnjake i ko će predstavljati Hrvate.

Sedmicu ranije, u razgovoru sa predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem, urednica Dnevnika D je postavila slično pitanje: “Je li način da se pridobije HDZ BiH da se ispune zahtjevi HDZ-a, odnosno da se omogući Hrvatima da biraju svog člana Predsjedništva?” 

Nakon što je Izetbegović kazao da se “ljudi koji vole ovu zemlju, Bošnjaci, Bosanci” plaše saveza SNSD-HDZ u Predsjedništvu, te da su zbog tog male šanse da do izmjena izbornog zakona dođe, Veljović je pitala: “Je li to znači da Hrvati ne vole BiH, ako zaista žele da biraju svog člana Predsjedništva? Mogu li oni voljeti državu u kojoj ne mogu izabrati svog člana Predsjedništva?”

Pobjeda nacionalnog principa

Urednica Dnevnika D kao novinar ima puno pravo na svoj politički stav, jednako kao što Federalna televizija ima pravo na uređivačku politiku. Ne želim, na ovom mjestu, kazati da je ta politika dobra ili loša, već samo da je takva. I da je zanimljivo što je takva.

Nekada je, naime, na Federalnoj bilo svetogrđe kazati da konstitutivni narodi trebaju birati svog lidera ili člana Predsjedništva, a sada je to urednički stav. Čak u toj mjeri da predsjednik jedne “nacionalne stranke” biva ukoren, ako ne podržava taj stav dovoljno energično.

Ne navodim ovo da bih prigovarao Federalnoj da je nedosljedna. Samo primjećujem da se klima u našoj javnosti radikalno promijenila, te je tzv. “nacionalni princip” odnio pobjedu (čak i na Federalnoj, tom nekada bastionu “građanskog principa”).

To nije od jučer. Obaranje presude Kovačević je navedenu situaciju učinilo posve vidljivom, ali sve je počelo mnogo ranije. Da je građanski princip u opadanju, vidjelo se već 2021. godine, kada je Bidenova administracija organizirala pregovore u Neumu u želji da dođe do bošnjačko-hrvatskog dogovora. Nakon što do toga nije došlo, Amerikanci su izbacili SDA iz vlast, a njeno mjesto je popunila Trojka.

Trojka je doslovno zauzela mjesto SDA u institucijama. Ili, preciznije, bošnjačku kvotu u vlasti i generalno ulogu bošnjačkog faktora. Ako pogledate vodeće kadrove Trojke u izvršnoj vlasti, lako ćete vidjeti da se radi isključivo o Bošnjacima: Denis Bećirović u Predsjedništvu, Zukan Helez i Dino Konaković u Vijeću ministara, Nermin Nikšić u Vladi Federacije, Almir Džuvo u OSA-i, Jasmina Selimović u Centralnoj banci, Zlatko Lagumdžija u UN-u, itd.

Projekat Trojke se, u tom pogledu, radikalno razlikuje od, recimo, Alijanse i Platforme. Naime, 2001. i 2011. godine, SDP je, ulazeći u vlast, osim bošnjačke, zauzimao i nebošnjačku, najčešće hrvatsku kvotu. 

Tako je SDP 2001. godine imenovao Božidara Matića za predsjedavajućeg Vijeća ministara, uprkos protivljenju HDZ-a. Nakon što je Ante Jelavić smijenjen s pozicije člana Predsjedništva BiH, SDP je na njegovo mjesto imenovao Jozu Križanovića. Dakle, dva najvažnija Hrvata u državi su, u jednom trenutku, dolazili iz SDP-a.

Nakon pobjede 2010, SDP je, unutar “hrvatske kvote”, u Predsjedništvu ponovo imao Željka Komšića, plus Mladena Ćavara na poziciji zamjenika ministra sigurnosti, kasnije ministra. Zna se i da HDZ nije ušao u vlast tada, jer je predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija insistirao da SDP-u pripadne barem jedna pozicija iz hrvatske kvote, što je HDZ-u bilo neprihvatljivo. Na kraju je SDP dobio šta je htio, a umjesto HDZ-a u vlast su uvedene manje hrvatske stranke.

Trenutni mandat je prvi, u kojem SDP obnaša vlast a nema nijednog visokog zvaničnika van bošnjačke kvote. I to nije nimalo slučajno, već se radi o koncepcijskoj promjeni unutar SDP-a. 

Koncepcijska promjena

Nedugo nakon ulaska Trojke u vlast, visoki predstavnik Christian Schmidt je, u intervjuu za Glas Amerike, dao, po mom mišljenju, najvažniju izjavu u ovom mandatu: “Od osnivanja Federacije, od Washingtonskog sporazuma, uglavnom postoji koalicija između SDA i HDZ-a. Bošnjački reformski blok je sada partner.” (Podvukao H. I.)

Nije bitno što je Schmidt falsificirao historiju, tvrdeći da su SDA i HDZ od osnivanja Federacije činili vlast u njoj, tj. zanemarujući doba Alijanse i Platforme. Mnogo bitnije je da je Trojka, za Vrhovnog tumača Dejtona - bošnjački reformski blok. 

I niko iz Trojke se nije usprotivio navedene kvalifikaciji. A kako i da se usprotivi, kada je SDP prvi put u vlasti, a zauzima samo pozicije unutar bošnjačke kvote. Najviše do čega je Trojka dobacila jesu Edin Forto i Duška Jurišić u kvoti Ostalih. Trojka nema Srba i Hrvata među državnim ministrima, a kamoli među članovima Predsjedništva. 

Trojka niti može, niti smije da pretenduje na hrvatsku kvotu. Takve pretenzije je “međunarodna zajednica” zabranila, a onda su korifeji Trojke internalizirali tu vanjsku zabranu i prihvatili je kao unutrašnju, kao sopstvenu savjest.

Osim što sami više ne pretenduju na hrvatsku kvotu, u Trojci se - i to je bitan dio njihove politike - oštro protive tome što Komšić i dalje pretenduje na hrvatsko mjesto u Predsjedništvu. Uređivačka politika Federalna televizije, kao i tekstovi analitičara koje je SDP u ovom mandatu imenovao u upravne odbore, prosto reflektiraju navedenu stratešku promjenu. Politički smisao Trojke se sveo na borbu sa SDA za pozicije unutar bošnjačke kvote. Vrhovni tumač Dejtona ne griješi: koalicija je bošnjački i blok u punom smislu te riječi.

Kada je izabran za predsjednika Naše stranke, Peđa Kojović je najavio širenje te stranke na područje Hercegovine i Republike Srpske. Deset godina kasnije, Naša stranka ne samo da se nije proširila na ta područja, već je ostala i bez odbora u Banjoj Luci, Čapljini i Mostaru, koje je nekada imala. Nadalje, na prošlim lokalnim izborima, SDP je osvojio 1.585 ili 1,6% glasova u Banjoj Luci i nije ušao u Općinsko vijeće. Kič patriotizam Vojina Mijatovića ne može prikriti ovaj ružni fakt.

Od nekadašnjih snova SDP-a i Naše stranke o velikom širenju po Republici Srpskoj i zapadnoj Hercegovini nije ostalo ništa. Ne kažem da je to dobro ili loše, već samo konstatujem da je tako. Treba pogledati istini u oči.

Pri svemu tome, ne mislim da su najgori oni koji priznaju da Trojka jeste “bošnjački reformski blok”. Gori su oni koji odbacuju borbu za građansku BiH (jer to je, kako kažu, bošnjački nacionalizam pod liberalnom krinkom), a opet neće da prihvate ni bošnjački predznak (jer to je, kako kažu, bošnjački nacionalizam bez krinke). Dakle, neće ni bošnjačku ni građansku politiku. Šta hoće? Po njima bi, čini se, najbolje bilo da u Sarajevu nema nikakve politike.