Nesuverena politika: Trojka nije samostalno donosila svoje glavne odluke

Najveći problem lidera Trojke nisu pogrešni izbori koje su napravili. Najveći problem je što te izbore uopće nisu oni napravili. Naime, od svog osnivanja, Trojka je bila pod strogom kontrolom Bidenove administracije, ili još tačnije - bivšeg specijalnog izaslanika Gabriela Escobara i bivšeg ambasadora SAD u Sarajevu Michaela Murphyja.

U junu 2022. godine, Escobar je okupio lidere Trojke: Elmedina Konakovića (NiP), Edina Fortu (NS) i Sašu Magazinovića (SDP). Kako je za medije kazao Magazinović, u fokusu razgovora bila je “podrška svima koji se bore protiv korupcije, posebno one institucionalne, te aktivnostima koje se odnose na uvođenje reda u KS, a koje se žele proširiti i na ostale nivoe vlasti".

Bila je to jasna poruka, prije svih, Stranci demokratske akcije, koju su mediji finansirani od USAID-a bili već pretvorili u sinonim za korupciju. Navedenim sastankom Escobar je poručivao SDA: “Ako ne budete sarađivali s nama, naći ćemo vam zamjenu.”

Sjetimo se, bilo je to nedugo nakon početka rata u Ukrajini. Bosna i Hercegovina je tada slovila za jednu od najranjivijih tačaka u Evropi. Stoga je zadaća Bidenovih diplomata bila da smire krizu, koju je, potaknut ruskom agresijom na Ukrajinu, izazvao Milorad Dodik. Bidenovi ljudi su smatrali da je najbolji način da se obuzda Dodik bio u tome da SDA i HDZ iznađu zajednički jezik. 

Bidenovi diplomati su djelovali pod dojmom lekcije iz '90-ih, odnosno strategije Clintonove administracije koja je prethodila Dejtonu, a ona glasi: ako Bošnjaci i Hrvati nađu zajednički jezik, onda Srbi, kao 30% populacije, ostaju sami i nemaju snage da unište BiH.

U želji da što prije dođu do tog dogovora, Bidenovi ljudi su tražili od SDA da pristane na neke od HDZ-ovih zahtjeva u pogledu izmjena Izbornog zakona. Amerikanci su smatrali da cijena koju će Bošnjaci time platiti nije ništa u poređenju sa benefitom koji dobijaju: opstanak države u trenutku međunarodnog zemljotresa koji je izazvao rat u Ukrajini.

SDA odbija popustiti zahtjevima HDZ-a, što je uvrijedilo Amerikance, koji tada odlučuju da će, putem OHR-a, izmijeniti Izborni zakon, kako bi “smirili Hrvate”, a onda će izbaciti SDA iz vlasti, te kroz koaliciju Trojka-HDZ popraviti odnose u Federaciji i tako obuzdati Dodika. 

Prva stvar, koju je Trojka uradila, jeste ono što je SDA odbila - približila se HDZ-u. Lideri Trojke naravno nisu željeli da uđu sa HDZ-om u vlast. Njima je više odgovarao scenarij, poput Alijanse iz 2001. ili Platforme iz 2011. Ali Amerikanci su, u skladu sa svojom koncepcijom, tražili da Trojka ide sa HDZ-om.  

Ulaskom u vlast sa HDZ-om, Trojka, koju čine i dvije građanske stranke, pomogla je Amerikancima da legitimiraju Schmidtovu intervenciju na izborni dan izvršenu u korist HDZ-a. Sjetimo se ogromnih napada na račun OHR-a zbog toga što je, kako bi udovoljio HDZ-u, osnažio etnički princip. Odluka Trojke, a naročito njene građanske komponente - SDP-a i NS-a, da na osnovu tih amandmana uđu u vlast, ublažila je pritisak koji su trpili Schmidt i njegovi američki nalogodavci.

Da je Trojka odbila da formira vlast, Schmidt i Escobar bi bili u vrlo teškoj situaciji, jer ne bi imali pokriće za neliberalnu, ekstremno nepopularnu intervenciju u ustavno-izborni sistem koju su izvršili. Schmidt ne bi mogao, kao neki dan za češke novine, pravdati se govoreći: “Podržao sam formiranje nove Vlade Federacije BiH na čelu sa SDP-om tako što sam zamjenio neophodnu saglasnost potpredsjednika Federacije iz SDA.”

Trojka je, dakle, prihvatila ponudu Amerikanaca i, suprotno svojim principima i predizbornim obećanjima svojih lidera, ušla u vlast sa HDZ-om. Bila je to prva nesuverena odluka ove koalicije. 

Odmah je uslijedila i druga nesuverena odluka. Formiranje Vijeće ministara sa SNSD-om. Ministar odbrane BiH i potpredsjednik SDP-a Zukan Helez je više puta iznosio u javnost detalje o tome kako je teklo odlučivanje unutar SDP-a u vezi s ovim pitanjem.

”Bio sam protiv koalicije sa SNSD-om. Neki ljudi iz najužeg rukovodstva SDP-a ubjeđivali su me da je Dodik promijenio ćud, da će biti kooperativan, da je to obećao međunarodnoj zajednici. Rekao sam im, čim dobije 4. delegata u Domu naroda, bit će isti i gori”, kazao je Helez.

S obzirom da su u SDP-u ulazak u vlast sa nepopularnim SNSD-om pravdali pozivanjem na međunarodnu zajednicu, jasno je da su Nikšić i društvo tu odluku donijeli ponovo na zahtjev Amerikanaca.

Tome u prilog ide i saopćenje kojim je Američka ambasada pozdravila formiranje Vijeća ministara sa SNSD-om. “Čestitamo na formiranju novog Vijeća ministara. BiH trebaju stabilne i funkcionalne vlade usmjerene na rješavanje izazova s kojima se suočavaju ljudi ove zemlje. A ni jedno ni drugo nije postojalo u posljednje četiri godine”, poručili su tada iz Američke ambasade, sugerišući da će SNSD biti konstruktivan dio vlasti.

Igrajući kako Amerikanci sviraju, tada je Edin Forto dao onu smiješnu izjavu da je “SNSD spreman zauzeti proevropski kurs”, a Elmedin Konaković ide na noge Dodiku u Banjaluku. 

Neformalni savjetnik predsjednika SDP-a Enver Kazaz tada kaže: “Nema više onako radikalnih Milorada Dodika i Dragana Čovića u javnom prostoru. Formiranju vlasti se pristupilo na drugačiji način. Uspjeh im je program.” Kazaz dodaje da tada po prvi put od Dejtona osjeća nadu u bolji život.

Međutim, nedugo poslije, Amerikanci mijenjaju ploču i odlučuju - po mom mišljenju prekasno - ući u sukob s Dodikom, a liderima Trojke ne preostaje ništa nego da se ponovo povinuju njihovoj volji.

Da će doći do totalnog sukoba između Amerikanaca i Dodika vidjelo se već u februaru 2024, kada je tadašnji pomoćnik državnog sekretara za Evropu Jim O’Brien posjetio Sarajevo, te kritikovao Dodika (pa i Čovića).

”Milorad Dodik i njegov SNSD već godinama usmjeravaju ugovore prema članovima njegove porodice i prijateljima”, poručio je O’Brien.

Bio je to znak da se Amerikanci odriču narativa s kraja 2022. i početka 2023. da će novoformirane vlasti u BiH, sa Trojkom, HDZ-om i SNSD-om, osigurati stabilnost i napredak.

Pripreme za eskalaciju između Bidenove administracije i vlasti RS stvorene su u ljeto 2023. Podsjetimo, tada NSRS donosi odluku o zabrani provođenja odluka OHR-a i Ustavnog suda. Na preporuku Bidenove administracije, OHR tada reaguje donoseći izmjene Krivičnog zakona, a na osnovu kojih je zatim bh. pravosuđe pokrenulo proces protiv Dodika. Podsjetimo, u septembru 2023. Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv Dodika i pokrenut je proces koji je trajao sve do avgusta 2025.

Ni ovu odluku da se ide u sukob s Dodikom nije donijela Trojka. Jednostavno im je preostalo da prate Amerikance. To je prva shvatila Sabina Ćudić iz Naše stranke, koja pokreće inicijativu za smjenu SNSD-ovih ministara iz državne vlade. Ćudić je otpočetka znala da, zbog odnosa u Domu naroda, ta inicijativa neće dovesti do smjene, ali ju je svejedno pokrenula kako bi se distancirala od ranijeg narativa o “proevropskom SNSD-u”.

Konaković, koji za razliku od Ćudić nije shvatio kuda plovi brod, protivi se toj inicijativi, čak je ismijavao. Ali nakon nekog vremena, i sam Konakoviće shvata da, zbog obračuna Amerikanaca s Dodikom, nije više moguće imati konstruktivnu atmosferu u Vijeću ministara. Tada se i lider Naroda i pravde prepušta populizmu i pridružuje se Ćudić u inicijativi, koju je dotada ismijavao.

Glavne odluke u ovom mandatu, od približavanja HDZ-u, preko formiranja Vijeća ministara sa SNSD-om, pa sve do obračuna sa Dodikom, nisu donijeli lideri Trojke, već njihovi mentori iz Bidenove administracije.

Koliko je Trojka ovisna o Bidenovoj administraciji, pokazuje to što njeni lideri prate politiku Michaela Murphyja, čak i godinu dana nakon što je čovjek otišao u penziju. 

Najbolji primjer jeste pridruživanje stranaka Trojke Murphyju u njegovom napadu na predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, kao i ocjene predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić, u kojima ona doslovno ponavlja ono što govore zvaničnici Bidenove administracije, poput Jima O’Briena. Time Trojka, u konačnici, pokazuje da nije čak ni američki vazal, već produžena ruka Demokratske stranke (čak i kada ova nije na vlasti).

To je ključni problem ove koalicije. Političar može pogriješiti, ali on ima šansu da bude dobar lider sve dok samostalno donosi odluke, na osnovu vlastitih procjena i uvjerenja. Kada drugi donose odluke umjesto njega, onda on više nema ni šansu da bude lider.