Dodik, relaksacija i ‘ogroman teret na Bošnjacima’

Neko je nekad, valjda iz želje da izbjegne stvarnost, lansirao tezu da postoje dva Dodika, jedan pragmatičar, spreman za biznis, kompromis i dijalog, i drugi, primitivni bukadžija, koji diže tri prsta, psuje, vrijeđa na vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Dopuna te teze, dugo vremena pa i sve do danas raširene u sarajevskim političkim krugovima, i uvijek iznova aktualizirane kad treba praviti vlast s njim, glasi da je pravi Dodik onaj prvi, razumni, a da je ovaj šovinistički samo predstava za javnost u cilju ubiranja glasova na buvljoj pijaci najnižih sentimenata i animalnih poriva.

Već sam puno ranije na drugim mjestima govorio o tome, ali nije zgoreg ponoviti: ne postoje dva Dodika, postoji jedan koji samo decenijama uspješno usklađuje svoje uske materijalne sa širim „interesima“ ideološkog monstruma srpskog sveta, kojem je on bezuvjetno privržen, a koji je u posljednje vrijeme i u dosluhu s moćnom neofašističkom i neokrižarskom internacionalom.

Potraga za onim pravim Dodikom, omiljena sadomazohistička disciplina u nekim medijskim i političkim sferama (sjetimo se samo ushićenih izjava današnjih državnih ministara kako ne mogu prepoznati tog novog proevropskog Dodika), poprima dimenzije pronalaženja svetog političkog grala: evo, samo da ga nađemo, i sva bol svijeta će nestati.

Ni samoevidentna činjenica da Dodik decenijama, uz začuđujuću konstantnost, govori, ponaša se i djeluje kao šovinista i kultur-rasista, naše predstavnike nije oslobodila predodžbe da je to neki lažni Dodik, i da ga samo malo treba opustiti, popiti kafu s njim, pa će se problemi već nekako riješiti.

Podsjetimo: u politiku relaksacije, prvobitnu ideologiju sarajevskog krila današnje vladajuće koalicije, spadala je koliko deluzivna toliko i sramna naracija da će se Dodik (i Čović) promijeniti kad prestanu „provokacije iz Sarajeva“.

Pošto je bosanska i bošnjačka politika generalno mentalno konformistička, odnosno svoje djelovanje isključivo određuje u skladu s pretpostavljenim mišljenjima i dojmovima nekih drugih, a politika Trojke predstavlja vrhunac takvog modela, onda je ona možda iskreno pretpostavljala da će se i djelovanje velikosrpskih a i velikohrvatskih faktora promijeniti kad jedna strana, ona bosanska, popusti i smanji napetosti.

Međutim, velikosrpska i velikohrvatska politika u Bosni i Hercegovini su agresivne i znatno manje ovisne o tuđim mišljenjima; one slijede određene zadate političke ciljeve brutalne etnopolitike, ciljeve dakle, koji su veći od samih njegovih trenutnih nosilaca.

Oni neće odustati od svojih zamisli iz nekih sentimentalnih razloga, pa neće proglasiti državni dan žalosti ni zbog poplava, ni zbog smrti Halida Bešlića ni zbog tragedije u Tuzli. Apelirati na ljudskost u okorjelom i ideološko ostrašćenom šovinizmu ima manje smisla od iskanja milosti od sadističkog i psihopatskog ubice koji te je zarobio, vezao i sprema se da te pogubi: moljakanje žrtve ga samo više uzbuđuje.

Zato nema nikakvih drugih mehanizama da se suprotstavi takvim politikama od akumuliranja kakvih-takvih potencijala realne moći, koja će svakog napadača odvratiti od bilo kakve agresije i osvijestiti ga da su moguće negativne posljedice njegovog napada veće od eventualne dobiti koju bi mogao steći.

Dakle, treba stvoriti eskalacijski potencijal, koji je sada nesrazmjerno na strani velikosrpske i velikohrvatske politike u Bosni i Hercegovini, koji permanentno izazivaju krize dok skoro sve ne bude po njihovom.

Kada Evropska komisija u svom najnovijem poraznom izvještaju govori o „zarobljenoj državi“, onda su uzroci tog zatočeništva upravo u ovom debalansu: bosanska/bošnjačka strana se manje-više sama razoružala i sada nema dovoljnog eskalacijske to jest, zašto to ne reći, ucjenjivačke snage da parira prohtjevima separatističkih faktora.

No, premda su takozvani probosanski političari stranim agenturama u zemlji (čitaj: HDZu i SNSDu) prepustili većinu poluga te real-političke moći, u pravosuđu, policijskim agencijama, infrastrukturi ili energetici, postoje i dalje neke neiskorištene šanse, pogotovo u ekonomskoj i kulturnoj sferi.

Ali svakako je prvi korak definitivni oproštaj od koncepta politike mentalnog konformizma, a to znači, između ostalog: odustajanja od filozofije delegiranja odgovornosti, najčešće međunarodnoj zajednici, o čemu je Odgovor već u nekoliko navrata pisao, te formuliranje široko postavljene, u metodama i pristupima nužno pluralne, ali u cilju jasno postavljene agende, te okvira djelovanja iz kojih se ne izlazi ni po koju cijenu.

Inače, koliko je taj konformistički modus duboko ukorijenjen u našu političku kulturu zorno se vidi i po nekim reakcijama na najnovije Dodikove izljeve mržnje: zamjenica državnog ministra za ljudska prava iz redova Trojke je, prema Dnevnom avazu, tim povodom izjavila: „Ogroman je teret na Bošnjacima, najvećem narodu u Bosni i Hercegovini, koji je preživio genocid, ali će nadživjeti Dodika (...) Govor Milorada Dodika, održan u večernjim satima 10.novembra, o islamizaciji Istočnog Sarajeva, vjerskim sukobima, ispunjen šovinističkim stereotipima, nažalost, tek je uvod u predizborno podizanje političkih tenzija. Cilj je ponovo uvjeriti Bošnjake da je jedina opcija podjela Bosne i Hercegovine, jer ako ne možemo jedni s drugima, onda možemo i moramo jedni pored drugih.  Za razliku od stanovnika zemalja Evropske unije, koje još uvijek šokira islamofobija i neofašizam, mi u Bosni i Hercegovini to živimo od 1992. godine. Nećemo se na to navići. Protiv toga se nastavljamo boriti. Biće teško i dugotrajno.“

Doministričina izjava, u čiju načelnu dobronamjernost dakako ne treba sumnjati, uzima Dodikov govor mržnje kao podlogu da ustvrdi da je „ogroman teret na Bošnjacima“, protiv kojih su te uvrede usmjerene. Zašto se taj teret isporučuje Bošnjacima, a ne ideologiji i političkoj grupi u čije je ime Dodik govorio?

Još misterioznija je, međutim, tvrdnja da je Dodikov cilj da (opet!) uvjeri Bošnjake da odustanu od Bosne i Hercegovine te da je podjela Bosne najbolje rješenje.

Prvo o ovom prilogu „opet“: ta odrednica sugerira da se već jednom dogodilo da su Bošnjaci nekad u prošlosti već jednom odustali od Bosne i Hercegovine i pristali na njenu podjelu. Pošto historijske činjenice govore suprotno, ostaje nejasno na šta je tačno doministrica mislila.

Ali otkud uopće predstava da neki Dodikov ispad može promijeniti odnos najveće etničke grupe u zemlji prema svojoj matičnoj državi? Pa zbog toga što se bošnjačka politika zaista doživljava kao konformistička odnosno toliko ovisna o tome šta neko drugi misli o njoj da je taj drugi već samim riječima kadar izmanipulirati je da se usmjeri u jednom ili drugom pravcu. Nadajmo se da stvari ipak nisu otišle tako daleko.