Plate najviše u Sarajevu, najniže u malim općinama

Najniže prosječne plate 2024. godine bile su u federalnim općinama Domaljevac-Šamac, Doboj-Jug, Doboj-Istok, te u općinama Jezero i Drvar u entitetu RS. Najviše prosječne plate prošle godine zabilježene su u tri sarajevske općine (Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo), te u dvije općine u RS, Ugljevik i Gacko.

Podaci su to iz posljednjih dostupnih publikacija o prosječnim platama po općinama iz entitetskih statističkih zavoda. Treba odmah naglasiti da je početkom 2025. godine u Federaciji uredbom određena nova minimalna plata, od 1.000 KM i da je prošlo već devet mjeseci ove godine, te da bi danas brojke bile više, barem u ovom entitetu.

Međutim, neki su trendovi višegodišnji i o njima se već oglašavala stručna javnost. Prve četiri općine s najnižom prosječnom platom su, zapravo, neurbane mikroopćine nastale dejtonskim administrativnim podjelama.

„Naše istraživanje pokazuje da općine formirane nakon Dejtonskog sporazuma, a koje spadaju u izrazito nerazvijene prema socioekonomskim pokazateljima, bilježe značajno smanjenje broja stanovnika“, kazao je akademik dr Mirko Pejanović, predstavljajući zbornik Akademije nauka i umjetnosti BiH „Demografske promjene u Bosni i Hercegovini od 2013. do 2024. godine“.

Među najslabijih deset općina ukupno je šest nastalih dejtonskom podjelom: Domaljevac-Šamac (prije rata: dio općine Bosanski Šamac), „dva“ Doboja, Jezero (ranije dio općine Jajce), Kupres u RS i Čelić (ranije dio općine Lopare).

Nisku prosječnu platu u Drvaru možemo objasniti malim brojem stanovnika ove općine (prema Popisu 2013, 7.036), koja je i prije rata trpjela negativne demografske i ekonomske trendove.

Preostale tri općine – Visoko, Tešanj i Vitez – u ovom su pogledu objašnjive drugim grafikonom, najnižim prosječnim platama po oblastima, odnosno privrednim djelatnostima: tekstilna industrija i industrija odjeće, kožarska, drvna industrija i industrija namještaja.

Nadalje, ovo su općine u kojima nema velikih javnih preduzeća i u kojima nema sjedišta institucija viših nivoa. Također, ne treba isključiti ni faktor neformalne ekonomije, inače izuzetno visoke u našoj zemlji: čak oko jedne trećine BDP-a, prema podacima Evropske komisije.

Obrnuta je slika na drugom grafikonu: najviše su plate tamo gdje je najdublji otisak javnog sektora. Svakako, tri sarajevske općine samo su srce najvećeg urbanog centra države, ali i mjesto najvećeg broja institucija. U istom okviru možemo rastumačiti i visoke plate u Banjoj Luci, Istočnoj Ilidži, Mostaru. Svakako, visoke pozicije Gacka i Ugljevika posljedica su, opet, javnih preduzeća (termoelektrane, rudnik), a u Srebrenici je među uzrocima visine prosječne plate administracija, javne ustanove, nevladine organizacije.

Uopće uzevši, plate su niske tamo gdje je malo ljudi i malo administracije a puno niskoprofitne industrije. Svakako, kao što vidimo na četvrtom grafikonu, visoke plate u urbanim centrima možemo objasniti i najvišim prosječnim platama po oblastima.

Uz tradicionalno jake oblasti, kao što su finansije, osiguranja, bankarstvo, te industrije koje ubrzano rastu i vezane su za strana tržišta (programiranje), vidimo neke dominantno javne oblasti: „nauku i istraživanje“, odnosno univerzitetsko obrazovanje, zdravstvo, javnu upravu i vojsku, proizvodnju električne energije i telekomunikacije.