Kanadski premijer okuplja savez srednjih sila kao protutežu Trumpu

Dok se svijet priprema za novi krug carinskih prijetnji iz Washingtona, kanadski premijer Mark Carney pokušava okupiti široku koaliciju “srednjih sila”, s ciljem da te zemlje jedinstveno odgovore na trgovinske pritiske, umjesto da svaka od njih popušta pojedinačno.

Ideja je jednostavna, ali ima velike posljedice. Kanada predlaže otvaranje saradnje između Evropske unije i indo-pacifičkog trgovinskog bloka (Comprehensive and Progressive Agreement for Trans-Pacific Partnership - CPTPP). Ključna motivacija Kanađana je očuvanje ekonomskog rasta i stabilnosti uz rastuću nepredvidivost globalnih tržišta. Kao zemlja sa snažnom izvozno orijentiranom privredom, Kanada želi osigurati pristup što većem broju tržišta, ali i smanjiti svoju zavisnost od velikih partnera poput Sjedinjenih Država. 

Ovim potezom, Ottawa nastoji ne samo zaštititi vlastiti ekonomski interes, već i pozicionirati Kanadu kao lidera među zemljama koje žele graditi otpornije i trgovinske mreže temeljene na saradnji. U najboljem slučaju, to bi stvorilo jedan od najvećih ekonomskih prostora na svijetu: zajedno, članice EU i CPTPP predstavljaju oko 40% globalnog BDP-a i generiraju više od trećine svjetske trgovine. Takav blok bi bio politički raznolik, ali dovoljno usklađen da zaobiđe carinska ograničenja i smanji ranjivost lanaca snabdijevanja.

Razlog je jasan. Američki predsjednik Donald Trump je svojim izjavama i potezima oko takozvanih “Liberation Day” carina ponovo pretvorio trgovinu u sredstvo geopolitičkog pritiska. U takvom okruženju čak ni neobični scenariji više ne zvuče poput vica, na primjer prijetnje da bi SAD mogle povećati carine Danskoj i drugim evropskim saveznicima ako im ne ustupe Grenland. Možda je to samo dio pregovaračke taktike, ali strah ima stvarne posljedice: kompanije planiraju unaprijed, države zauzimaju pozicije, a pravila trgovine postaju sredstvo pritiska.

Ovdje Carney predlaže drugačiji pristup: umjesto da svaka zemlja sama ublažava udar, “srednje sile” se mogu povezati i zajednički se oduprijeti rastućem trgovinskom pritisku kroz nove tokove razmjene.

Ovo nije tipičan sporazum o slobodnoj trgovini niti velika politička izjava. Glavni fokus su tzv. pravila porijekla (eng. rules of origin), koja su tehnička, često suha, ali veoma važna. Ona određuju ekonomsku nacionalnost proizvoda: gdje je roba zaista proizvedena, koliko je vrijednosti dodano u kojoj zemlji i ko ima pravo na niže carine. 

Novina u predloženom dogovoru je sljedeća: trenutno, većina trgovinskih sporazuma EU i CPTPP članica ima odvojena pravila porijekla, pa evropske firme koje koriste dijelove iz više zemalja često ne ispunjavaju uvjete za povlastice iz postojećih sporazuma. Sada bi se dijelovi i komponente proizvedeni unutar jedne zone mogli računati kao "domaći" i u drugoj, što znači da, recimo, automobil sastavljen u Kanadi od japanskih dijelova može lakše ući na evropsko tržište bez dodatnih carina, i obrnuto. 

Ukratko: to znači više fleksibilnosti u sklapanju proizvoda, manje birokratskog trenja, uz niže troškove i veću otpornost na carinske šokove. Cilj je povezati lance snabdijevanja zemalja poput Kanade, Meksike, Japana, Vijetnama, Malezije, Australije i Singapura s evropskim tržištem, bez potrebe za stalnim pregovaranjem oko novih pravila.

Carney je ovu ideju predstavio na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, opisujući “most” između CPTPP i EU kao potencijalni blok od oko 1,5 milijardi ljudi. Ipak, prava dešavanja su iza kulisa: prema dostupnim informacijama, Ottawa je već poslala izaslanika, u vidu Johna Hannaforda, ličnog predstavnika Premijera za Evropsku Uniju, u Singapur da ispita stavove regionalnih lidera. Za sada, interes pokazuju prije svega Japan, Australija i Singapur, koji podržavaju jaču trgovinsku integraciju sa Evropom u cilju jačanja lanca snabdijevanja i otvaranja novih tržišta. 

S druge strane, Peru i Malezija su oprezni i naglašavaju potrebu za zaštitom lokalnih industrija te traže jasne garancije da promjene neće ugroziti njihove interese. Unutar EU, njemački i nizozemski zvaničnici su izrazito zagrijani za novu trgovinsku platformu, dok Francuska i Italija nastupaju rezerviranije, ističući važnost zaštite evropske poljoprivrede i ocjenjujući da to trenutno nije među glavnim prioritetima Unije. Brisel traži brze, mjerljive rezultate u diversifikaciji trgovine, a ne nužno veliki sistemski skok.

Evropske poslovne organizacije sve više podržavaju ovaj tehnički dio dogovora. Ako pravila budu jasna i usklađena, evropske firme će imati više mogućnosti za proizvodnju širom svijeta bez dodatnih carina.

Carneyjeva inicijativa nije samo odgovor na Trumpa, već pokušaj da se globalizacija preoblikuje u otpornije regionalne mreže, a u slučaju da uspije, to će biti presedan: trgovina će postati sredstvo zaštite, a ne pritiska. Osim toga, ovakva saradnja između EU i CPTPP mogla bi postaviti nove standarde za globalnu trgovinsku politiku i potaknuti formiranje novih saveza, mijenjajući time ustaljene norme međunarodne razmjene. 

Dugoročno, eventualni uspjeh ovog bloka može ohrabriti i druge zemlje da traže fleksibilnija pravila i grade vlastite mreže kako bi se prilagodile svjetskoj ekonomskoj neizvjesnosti. U slučaju neuspjeha, ostaje poruka da su “srednje sile” barem pokušale nastupiti zajedno, umjesto da svaka pregovara ponaosob i pod carinskim pritiskom.