Kako je Duraković zbog Bećirovića morao trčati u Parlament

Bio je julski dan, uoči ili neposredno nakon godišnjice genocida u Srebrenici. Takvi dani u Sarajevu mogu biti vreli i suhi, ali često su – osobito prije nešto manje od 27 godina, kada se naša priča događala – znali biti i kišoviti i neočekivano hladni. Stranice s meteorološkim podacima pokazuju da je između 8. i 15. jula bilo različitih dana koji odgovaraju svakoj od ovih mogućnosti. U jednom od tih dana, Nijaz Duraković je, umjesto na sjednicu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije, čiji je bio član, otišao u Dom Armije, na skup posvećen godišnjici genocida u Srebrenici.

Te 1999. godine takvi skupovi nisu imali ni značaj ni formu koju imaju danas kada su dio institucionalizirane kulture sjećanja. To je ljutilo Durakovića. Da je bilo gdje u Evropi u julu 1995. ubijeno deset do dvanaest hiljada ptica, više bi se spominjale, govorio je. Tako ljutit i tužan, Duraković je negdje u zgradi Doma Armije naišao na televizor na kojem se prenosila sjednica Zastupničkog doma Parlamenta Federacije. Na sjednici je SDP iznosio ono što je trebalo da bude žestoka kritika rada koalicije SDA–HDZ. No, iz usta Denisa Bećirovića, jednog od plejade kadrova za koje se Duraković nadao da će stranku odvesti naprijed, sve je zvučalo dosadno, sterilno i suho, odnosno, kako se u intervjuu, na osnovu kojeg pišemo ovaj tekst, izrazio Duraković, „svileno“.

Prethodno iznerviranog Durakovića ovo je dodatno ozlojedilo pa je otrčao – a nije to daleko, od Doma Armije do Parlamenta Federacije ni tada ni danas nije bilo više od 800 metara – i stigao taman na vrijeme da se javi za riječ. U stihijskom nastupu, za koji je dobio aplauz i iz SDA i HDZ-a, održao je govor kakav je trenutak tražio, govor u kojem je sasuo lavinu kritika na opće nesnalaženje SDA u vremenu i prostoru. Nesnalaženje koje će i kulminirati time da će već oko 2010. godine politička inicijativa u Bosni i Hercegovini preći u ruke regionalnih političara, odnosno, na bosanskohercegovačkom nivou, na SNSD i HDZ.

Ako je govor Durakovića i bio dobar, teško je reći da je Bećiroviću poslužio kao inspiracija. Njegov javni i politički nastup, koji je u tekstu za !Odgovor najbolje opisao Haris Imamović, svjedoče o malom napretku koji je od 1999. do danas postigao. Nijedna njegova inicijativa, stav, rečenica ili mišljenje se ne pamte. Ni u njegovoj Tuzli, tradicionalnom uporištu SDP-a, ne pamti se da je nešto uradio ili rekao za taj grad ili širu regiju sjeveroistočne BiH, odnosno Tuzlanski kanton.

Prepoznatljiv je po otvorenim pismima, jednoj pomalo anahronoj formi komunikacije koja je, u vrijeme velikih intelektualaca 19. i 20. stoljeća, imala smisla (slavni J’Accuse Émila Zole), ali je danas, kao i kad se Bećirović u nju upustio, prevaziđena.

Mnoga od zapažanja koja je u svom tekstu pokrenuo Imamović – a koja se naslanjaju i na Durakovićev komentar – imao sam i sâm, radeći od 2009. do 2012. sa Parlamentarnom skupštinom BiH, gdje je u to doba Denis Bećirović bio zastupnik u Zastupničkom domu. Tamo nije bilo Nijaza Durakovića da doleti iz Doma Armije (ili Dva ribara), već je, u situacijama kada je bilo zaista bitno da se nešto efektno retorički ponese, to činio Zlatko Lagumdžija, koji se – osim kada su takve situacije to zahtijevale – nije ni pojavljivao u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Svaki Bećirovićev govor bio je naporan, dosadan, suh, predvidiv i nekako staromodan. Kako, pitao sam naivno jednog tadašnjeg SDP-ovog političkog tehnologa, ovakvog čovjeka možete tako dugo gurati? Ne bez određene doze sažaljenja prema mom pitanju, moj sagovornik mi je ljubazno skrenuo pažnju na izborne rezultate. A ovi su pokazivali da je broj preferencijalnih glasova koje je Bećirović osvajao na nivou Tuzlanskog kantona, kao svoje izborne baze, impresivan, možda i najbolji među SDP-ovim kandidatima i, što kod SDP-a nije uvijek slučaj, raspoređen gotovo ravnomjerno između urbanih i ruralnih sredina.

„Pogledaj ga, bolan“, rekao mi je, „onako rumenog. Koja ga nana ne bi poželjela? Pa, kada dođe na naša druženja, on samo skrušeno sjedi dok mi pričamo svoje fakinluke. On se samo crveni, sjedi smireno, gleda pred sebe.“

Što nas dovodi do jednog drugog pitanja: kako je moguće da je ovakav čovjek postao toliko opasan da je sva predizborna paljba SDA usmjerena prema njemu? Kako to da uopće nije nerealno da će ove godine obnoviti svoj mandat? Pa, odgovor na to pitanje je jednostavan: Bećirović dobro kotira ne samo među SDP-ovim glasačima već i među tijelom tradicionalno naklonjenom SDA-u, u trokutu koji s jedne strane omeđuje Islamska zajednica, s druge Komšić, a s treće TV Hayat. Ako od svake ove međe otkine 10 % glasova, ne samo da će vjerovatno zadržati mandat, već može i uzdignuti SDP do nivoa na kojem će sačuvati vlast.

A kotira dobro baš zato što smo još od 1999. radili tako da prepustimo inicijativu drugima. Zato nam se neko poput Bećirovića čini reprezentativnim. On predstavlja nemoć Bosne koja piše otvorena pisma, jer osim istine drugog oružja i nema, i kao takav se čini vjerodostojnijim predstavnikom našeg naroda. On je izraz sve pasivnosti SDA, ali i drugih da prepuste loptu protivniku.

Nije trebalo čekati 2026. godinu i Bećirovića, koji danas ima vrlo realne šanse da obnovi mandat u Predsjedništvu BiH, da podignemo standarde. Jer u diplomatiji, gdje Bećirović danas primarno djeluje ili bi, barem, trebao da djeluje, nema drugih koji će, kako su to nekad činili Duraković i Lagumdžija, pokriti njegovu svilenost, odsustvo inspiracije ili isporuku. Nadajmo se da makar negdje čuva transkripte Durakovićevog govora iz 1999.

(U pripremi teksta, autor se služio intervjuom koji je u julu 1999. godine Nijaz Duraković dao magazinu Dani.)