Tihi rat saveznika u Ukrajini: Zašto se Britanija odupire miru?

U Abu Dabiju su 23/24. januara 2026. održani trilateralni pregovori o završetku rata i smjernicama daljnih pregovora o miru između Rusije i Ukrajine, uz posredovanje američkih diplomata. Kao što je i bilo očekivano, nisu urodili ozbiljnim napretkom. Istovremeno, ruske su snage izvršile jedan od najžešćih raketnih udara na Ukrajinu.

Ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha je optužio Rusiju da je namjerno napala Ukrajinu u trenutku diplomatskih pregovora da ih minira, kazavši kako je “cinično da je Putin naredio masovni raketni napad na Ukrajinu upravo u trenutku dok delegacije u Abu Dabiju zasjedaju kako bi ostvarile napredak u mirovnom procesu“.

Šef ukrajinske diplomatije je kazao kako su “ruske rakete lansirane ne samo na ukrajinski narod već i na pregovarački stol“. Najteže su pogođeni gradovi Kijev i Harkiv. Sibiha je optužio Kremlj da vodi "genocidni rat protiv civilnog stanovništva".

U mirovnim pregovorima sudjelovali su visoki vojni, sigurnosni i obavještajni zvaničnici Ukrajine i Rusije, te američki izaslanici i diplomati. Američku delegaciju predvodio je Steve Witkoff, a s njim su bili Trumpov zet Jared Kushner i savjetnik Bijele kuće Josh Gruenbaum.

Rusku delegaciju je predvodio admiral Igor Kostjukov, šef ruske vojne obavještajne službe (GRU), koji je duže vrijeme pod američkim, britanskim i sankcijama EU. Uz Jurija Ušakova, jedan je od najpovjerljivijih Putinovih sigurnosnih zvaničnika. Kostjukova i njegovu službu GRU Britanci terete za pokušaj ubistva bivšeg ruskog duplog agenta Sergeja Skripala i njegove kćerke Julije u Salisburyju u Engleskoj 2018.

Glavni ukrajinski pregovarač bio je Rustem Umerov, sekretar Vijeća za odbranu i nacionalnu sigurnost koji je ranije bio ministar odbrane. Umerov je musliman i krimski Tatar. Rođen je u Samarkandu (Uzbekistan), a vratio se u Ukrajinu, odakle je njegova porodica prognana.

Umerov je ranije bio predložen za ambasadora u Washingtonu, ali njegovu kandidaturu su Amerikanci odbili, navodno jer posjeduje i državljanstvo SAD-a, iako razlog odbijanja nije naveden. Umerov je kao srednjoškolac boravio u Americi u okviru programa studentske razmjene u organizaciji State Departmenta i smatra se bliskim Washingtonu. S njim je bio i novi šef predsjedničkog ureda Kirilo Budanov, kojem Amerikanci, navodno, najviše vjeruju.

Volodimir Zelenski, čija liderska pozicija u Ukrajini postaje sve upitnija, nedavno je bio primoran rekonstruirati svoju administraciju, između ostalog i zbog korupcije. Zelenski već duže vrijeme vlada putem dekreta i nema stvarnu demokratsku podršku građana.

Najveći korupcijski skandal vezan je za Andreja Jermaka, bivšeg šefa predsjedničkog ureda. Rezultirao je njegovom smjenom i korjenitim promjenama u samom vrhu piramide ukrajinske vlasti. Jedan ukrajinski analitičar je promjenu u redovima režima u Kijevu uporedio sa “zemljotresom u ukrajinskoj politici“. Jermak je bio stvarni moćnik, posebno u domenu vanjske politike. Na njegovo mjesto postavljen je mlađahni šef vojne obavještajne službe Kirilo Budanov.

Budanov ima velike zasluge u borbi još od 2014. Smatra se herojem, jer je bio ranjen u borbama. Ako uskoro dođe do potpisivanja mira, Budanov će biti dobro pozicioniran da ga proglasi, budući da uživa veliki ugled u Ukrajini. Njegova najava mira uz koncesije koje će Ukrajina morati prihvatiti, ma kako budu upakovane i našminkane da se opravda i prikrije gubitak teritorije, bit će lakše prihvaćena od ukrajinskih građana, nego da to učini Zelenski, koji je nepopularan.

Imenovanje Budanova je rezultat odlučujućeg američkog utjecaja jer se on smatra povjerljivim igračem kojeg su Amerikanci obučili i koji uživa veliko povjerenje Washingtona. Pripisuju mu se ozbiljne zasluge za organizaciju uspješnih operacija protiv ruskih okupacionih snaga, posebno u regiji Crnog mora, kao i za organizaciju ukrajinskih specijalnih jedinica tokom 2014.

Neki analitičari Ukrajine ga smatraju i potencijalnim nasljednikom Volodimira Zelenskog. Također je indikativno imenovanje Mihaila Fedorova za ministra odbrane. Fodorov je najmlađi ministar i blizak je predsjedniku Zelenskom. Njegovi prioritetni zadaci su ubrzanje proizvodnje dronova ali i otkrivanje i sprječavanje duboko raširene korupcije u vojnim nabavkama, što je i dovelo do poziva za rekonstrukcijom vlade.

Bivša američka administracija nije marila za korupciju u redovima ukrajinskih vlasti, pod uvjetom da ukrajinska vojska zadaje udarce ruskim snagama. Međutim, nova Trumpova administracija namjerno je iskoristila korupcijsku aferu da omekša Zelenskog i njegove tvrdokorne vojne i sigurnosne šefove, savjetnike i njihove mecene u Londonu, koji se odupiru naporima za postizanjem mira između Ukrajine i Rusije po svaku cijenu.

Britanci optužuju Rusiju da namjerava napasti i okupirati Evropu, uključujući i Veliku Britaniju, što nema veze sa zdravim razumom. Rusija nije bila kadra za četiri godine rata zauzeti više od 20 posto ukrajinske teritorije. Amerikanci su toga svjesni i Rusiju ne vide kao prijetnju Washingtonu, NATO-u ili Evropi. Rusija, sa stanovišta Trumpove administracije, nije prijetnja kao nekadašnji Sovjetski Savez, koji je bio stvarna opasnost (vojna, sigurnosna i ideološka). Današnja Rusija to nije i Amerikanci rat žele što prije okončati, jer su joj dobri odnosi s Rusijom neophodni zbog globalnog pozicioniranja prema Kini. Zato žele pridobiti Rusiju u svoj tabor.

S druge strane, Britanci žele totalni poraz Rusije u Ukrajini, jer su opterećeni historijskim animozitetom i patološkom mržnjom prema Rusiji. Taj animozitet datira još od početka 20. stoljeća (the great game in central Asia) strah da će joj Rusi poremetiti kolonijalnu vladavinu nad Indijom, kao i neprijateljstvo nakon Oktobarske revolucije 1917.

Trumpova administracija pokušava što prije postići mir između Rusije i Ukrajine te namjerava normalizirati odnose između Washingtona i Moskve i postaviti ih na ekonomsku razinu uzajamne koristi.

Politička pozicija Londona čiji se vanjskopolitički, obavještajni i vojni establišment smatra kočnicom za uspostavljanje mira, dijametralno je suprotstavljena planovima Trumpove administracije. Stoga, nisu uopće u krivu analitičari koji smatraju da se pored rata između Rusije i Ukrajine, također, vodi i drugi, tihi ali vrlo ozbiljan rat sjenki (shadowy war) među saveznicima, i to za kontrolu i utjecaj nad Kijevom. Taj se rat vodi između Trumpove administracije i Starmerove laburističke vlade u Londonu, ili bolje rečeno britanskog establišmenta općenito, na koji niti jedna politička stranka u toj zemlji nema presudan utjecaj, već mu podliježe.

Turski analitičar Engin Ozer, s dugogodišnjim iskustvom u Rusiji i Kavkazu i regiji Crnog mora, vjeruje da se glavna bitka ne vodi samo na frontu (na istoku Ukrajine) već također između Britanaca i Amerikanaca oko suprotstavljenih pozicija i vizije budućnosti mira i Ukrajine. Na to ukazuje i činjenica da je ukrajinski general Valerij Zalužni (bivši glavnokomandujući Ukrajinske vojske) već neko vrijeme glavni ukrajinski diplomat u Londonu. Britanci, navodno, pripremaju Zalužnog kao potencijalnog kandidata koji bi mogao zamijeniti Zelenskog. Amerikanci se protive tom scenariju smatrajući Zalužnog jastrebom koji servisira britanske interese. Trumpova odluka u ovoj borbi ipak će biti presudna.

Za ekonomsku savjetnicu vlade u Kijevu nedavno je imenovana bivša ministrica vanjskih poslova Kanade i potpredsjednica kanadske Vlade, Chrystia Freeland. Ozbiljni posmatrači rusko-ukrajinskog rata njen angažman tumače kao znak da se Kijev istovremeno priprema za jačanje diplomatske pozicije ali i za produženje rata ako se ne postigne zadovoljavajući mirovni sporazum. Donedavno druga ličnost na političkoj sceni u Kanadi odrekla se pozicije u parlamentu vlastite države da bi se prihvatila, kako je navela, neplaćene pozicije ekonomske savjetnice ukrajinske vlade.

To nam također govori da je rat između Rusije i Ukrajine daleko više od običnog oružanog sukoba dvije susjedne države. Zapravo, to je pravi globalni posrednički (proxy) sukob između Rusije i političkog i sada već ozbiljno podijeljenog i fragmentiranog Zapada, i to ne samo po pitanju NATO-a i rata u Ukrajini, već općenito. Ukrajina je odavno poligon na čijoj se teritoriji odvija ovaj rat.

Prije parlamentarne karijere i pozicija u kanadskoj Vladi, Freeland, koja je ukrajinskog porijekla, bila je novinarka. Uz, važi kao aktivna agitatorica pozicije Kijeva u ratu s Rusijom, zbog čega joj je 2014. zabranjen ulazak u Rusiju.

Freeland je vjerovatno najagresivnija bivša političarka na Zapadu koja je aktivno i uporno podržavala izraelski genocid nad palestinskim civilima u Gazi i hrabrila izraelskog premijera, osumnjičenog ratnog zločinca Netanjahua, u genocidnom ratu. Imala je ozbiljne ambicije da preuzme vodstvo nad Liberalnom strankom ali u tome nije uspjela. Glavni adut joj je bio da se jedino ona može adekvatno suprotstavi politici Donalda Trumpa protiv Kanade. U jednom svom govoru izjavila je da bi bilo dobro "da u svijetu postoji više država poput Izraela". Očigledno je zato i prihvatila ulogu da besplatno savjetuje režim u Kijevu, koji mnogi cionisti vide kao novi europski Cion.

Rat Rusije i Ukrajine bilo bi pogrešno posmatrati na simplificiran način, i samo kao oružani sukob između dvije susjedne države. Ukrajinski rat sadrži više dimenzija. Odlično ih je objasnio profesor Richard Sakwa sa Univerziteta u Kentu, vjerovatno najveći ekspert za Ukrajinu na Zapadu.

Na jednom nivou sukob je uzrokovan dvjema suprotstavljenim vizijama ukrajinske države. S jedne strane je primordijalna ili monistička vizija ukrajinske nacionalne države lišene njenih kompleksnih, pluralnih karakteristika koja se želi priključiti političkom Zapadu. Ovo je sve vrijeme osnovna, isključiva i netolerantna pozicija Kijeva i njegovih zapadnih saveznika, posebno Velike Britanije. Toj viziji se suprotstavila ruska govorna populacija na istoku uz podršku Moskve.

Druga vizija Ukrajine kao države (koju je u početku zagovarala Moskva), jeste Ukrajina kao pluralna, multikulturna i višejezična i neutralna država. Profesor Sakwa smatra da je ruska pozicija o tzv. denacifikaciji Ukrajine pogrešno i nesretno odabran termin, koji je produbio animozitete između dva naroda i dvije države.

Druga dimenzija sukoba u Ukrajini je međudržavno i međukulturno rivalstvo. Možemo ga tumačiti kroz prizmu teorije Renea Girarda (sukob uzrokovan ne zbog različitosti već zbog sličnosti dvije sukobljene strane). Radi se o tzv. mimetičkom odnosu između gospodara i roba, budući da obje države zauzimaju sličan civilizacijski prostor, otuda i mimetičko rivalstvo među njima i želja jedne strane da dominira drugom, koju smatra inferiornom. Stoga i snažna želja Ukrajinaca da se što više distanciraju od Rusije kao svog rivala po sličnosti a ne po različitosti. Radi se o stanovitom narcizmu malih razlika.

Treća dimenzija sukoba je unutarevropska. Što će reći da se za shvatanje uzroka sukoba nije dovoljno vratiti u period prije 1989-91. već još dalje, u 1945. Tada nije riješeno pitanje demilitarizacije neutralne Njemačke već je došlo do izgradnje tzv. političkog Zapada) i atlanticističke vizije Evrope.

Sile pobjednice nisu bile voljne uspostaviti stvarno evropsko pankontinentalno jedinstvo, već je došlo do podjela na sfere uticaja. Nakon toga je došlo do hladnog rata koji je kasnije reproduciran 1989-91, nakon pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza.

Transatlantska alijansa koja dominira već 80 godina danas je ozbiljno uzdrmana iznutra. Stoga, 2026. godina možda je podjednako važna kao i 1945. Ili pak kao 1989-91. Danas sa Zapada ponovo dolaze identična ili slična rješenja o nepogrješivosti i nedodirljivosti transatlantske alijanse, čije dovođenje u pitanje se doživljavaju kao svetogrđe i neprijateljstvo.

Četvrta dimenzija sukoba u Ukrajini su direktni odnosi i rivalstvo između Rusije i SAD-a koji danas doživljavaju stanovitu konvergenciju, što remeti tradicionalno uvriježeno hladnoratovsko evropsko i britansko poimanje Rusije kao prijetnje Evropi i političkom Zapadu.

Naravno, Britanci i Evropljani se nisu kadri oduprijeti nametanju mira koji sada Washington predvođen Trumpom želi nametnuti odozgo, uslijed rapprochementa s Moskvom. Ali, Evropljani i Britanci nastoje sabotirati tu vrstu mira (iako i tu dolazi do postepenih promjena, kao što je najava njemačkog premijera Merza o potrebi izgradnje dobrih odnosa sa Rusijom), ne vodeći pritom računa da je Trumpovo strpljenje ograničeno jer ima kratak fitilj.

Trumpov tim, naravno, nema koherentne politike jer se u njemu sudara više političkih ideologija (MAGA izolacionisti i neokonzervativci) čije su vizije dijametralno suprotstavljene. To dakako ide u korist protivnicima mira u Ukrajini. Svjesna svih ovih kontradiktornosti fragmentirajućeg političkog Zapada, Rusija, za to vrijeme, nastoji nametnuti rješenje pobjedom na bojištu u Ukrajini.