Jesu li islam i kršćanstvo zaista u globalnom sukobu

Posjeta sirijskog predsjednika Ahmeda eš-Šere Washingtonu i srdačan susret sa predsjednikom Donaldom Trumpom glavna je vijest svjetskih medija.  

Jedan od vodećih liberalno-lijevih glasova u Americi, Mehdi Hasan, dijeleći slike sa prijema u Bijeloj kući, napisao je: “Drago mi je što je sirijski građanski rat okončan i da se Sirija obnavlja. Ali ovim se posve otkriva cinizam američke vanjske politike. Eš-Šera je bio ‘terorist’ do jučer, a sada je drag gost u Ovalnom uredu. Dakle, nema nikakvih principa.”

Sličnu ocjenu je dao Hassan Haidar Diab, saradnik hrvatskog izdanja Večernjeg lista, poznat po svojoj sklonosti da kleveće Bošnjake zbog njihove muslimanske provenijencije. Diab negoduje zbog Trumpove naklonjenosti Eš-Šeri, koji se, veli, “prikazuje kao ‘reformirani vođa’, no njegovo ponašanje i dalje odražava staru brutalnost - njegovi ljudi provode represiju nad kršćanima, alavitima i Druzima”. 

Time dolazimo do suštine problema. Iako se Trump u svojim izjavama često predstavlja kao zaštitnik kršćana, vidimo u konkretnom slučaju da se Bijela kuća ne ravna po ideološkoj shemi autora Večernjeg lista, po kojoj Amerikanci, u Siriji a vjerovatno i u BiH, trebaju disciplinirati “islamsku vlast koja provodi represiju nad kršćanima”.

Da se velike sile ne vode principima već interesima nije novost. Ali je važno otkrivati tu toplu vodu, naročito u trenutku kada nas bivši predsjednik Milorad Dodik uvjerava u suprotno. Naime, u istom trenutku kada Trump pripremio topao prijem Eš-Šeri, Dodik je, na predizbornom skupu u Lukavici, izjavio da je “na globalnoj sceni sukob između islama i hrišćanstva”. 

Kako se u to onda uklapa naklonost Trumpa prema sirijskom predsjedniku, koji je, premda se distancirao od Al-Kaide i ISIL-a, i dalje politički lider s naglašenom privrženošću islamu?

Ili - udaljimo se od Sirije - kako se u Dodikovu tezu o sukobu islama i kršćanstva uklapa nastojanje kršćanske Rusije da ima što bolje odnose sa islamskim svijetom, dok istovremeno ista ta kršćanska Rusija ratuje sa kršćanskim Zapadom u Ukrajini?

Kako se u te teze uklapa činjenica da je Islamska Republika Iran poslala značajnu vojnu podršku kršćanskoj Rusiji u njenom ratu s kršćanskom Ukrajinom?

Kako se u te teze uklapa činjenica da su, tokom 13 godina građanskog rata u Siriji, različite islamske države bile na suprostavljenim stranama, pa su Turska i Saudijska Arabija podržavale pobunjenike, dočim je Iran podržavao Asadov režim?

Dakle, Dodikova teza o globalnom sukobu između islama i kršćanstva nema veze s činjenicama na terenu. Ali ona nije ni iznesena da uvjerljivo objasni svjetsku situaciju, već da, u kontekstu odnosa u BiH, potakne anksioznost kod Bošnjaka i obeshrabri ih.

Dio naše javnosti, sklon simplifikacijama, lako će povjerovati u to da se vodi globalni sukob između kršćanstva i islama. Zatim da će, shodno tome, Trumpova administracija stati na stranu kršćana u BiH, a nasuprot muslimana. Ništa nije dalje od istine.

Ili, kako spomenuti autor Večernjeg lista, s ogorčenjem, zaključuje “Da su Bin Laden i Al-Bagdadi danas živi, teško je isključiti mogućnost da bi Trump, u svojoj logici ‘poslova, a ne ideologije’, razmotrio sastanak i s njima, ako bi od toga imao političku korist.” 

U knjizi Strategija suzbijanja jedan od vodećih ljudi trenutne Trumpove administracije, Elbridge Colby, piše da je osnovni cilj američke političke strategije spriječiti pojavu regionalnih hegemona širom svijeta.

On ističe da Washington ne smije dopustiti silama poput Kine, Rusije ili Irana da zavladaju svojim regijama. U tu svrhu, Washington okuplja njihove susjede u vojne saveze (NATO, AUKUS itd.), pomoću kojih suzbija širenje kineske, ruske ili iranske moći. 

To, uz ostalo, objašnjava zašto je Trumpova administracija, udružena sa Saudijskom Arabijom i Turskom, podržala Eš-Šeru, oduzimajući tako Iranu, kao potencijalnom regionalnom hegemonu, utjecaj koji je ranije imao u Siriji.

Dakle, donoseći odluke u pogledu Sirije, Trump i njegovi ljudi, poput ambasadora u Turskoj i specijalnog izaslanika za Siriju Toma Barracka, nisu se vodili očekivanjima sirijskih kršćana, kojima je, ako je vjerovati Večernjem listu, Asad bio bolji od Eš-Šere.

Dok sprečavaju Kinu, Rusiju i Iran da se u svojim regijama nametnu kao hegemoni, Sjedinjene Države imaju status hegemona u vlastitoj regiji - zapadnoj hemisferi. I spremne su ga čuvat svim sredstvima, uključujući vojnu intervenciju. To objašnjava aktuelne prijetnje Washingtona prema Venecueli, kao i one s početka mandata prema Panami i Grenlandu.

Drugim riječima, SAD dopuštaju sebi ono što ne dopuštaju svojim konkurentima. Amerikanci po vlastitoj logici imaju pravo da budu hegemon u zapadnoj hemisferi, dok Kina, Rusija i Iran nemaju pravo da se šire na Pacifiku, u Istočnoj Evropi ili na Bliskom Istoku. Razlog tome je što sve supersile, pa i SAD, nemaju za cilj da budu dosljedne, već da održe svoju nadmoć. 

U navedenom ključu treba razumjeti i američku politiku u Evropi, pa i onu na Zapadnom Balkanu. Cilj Amerikanaca već decenijama jeste spriječiti pojavu evropskog regionalnog hegemona, koji bi bio nalik Njemačkoj u prvoj polovini 20. stoljeća. Sa američkog stanovišta, nedopustiva je i njemačko-ruska nagodba, poput one iz ere Merkel, koja bi smanjila ili posve uklonila potrebu za američkom supervizijom u Evropi.

Tako da Trumpu, kao i Bidenu, ne odgovara da se Nijemci i Rusi uskoro pomire. Ali s druge strane, zbog potrebe za angažmanom na Bliskom Istoku i naročito na Dalekom Istoku, američke vlasti smatraju da se ne trebaju previše trošiti u Ukrajini. Razapetost između te dvije suprotne potrebe na bitan način određuje trenutnu Trumpovu politiku prema Ukrajini, ali i Evropi u cjelini: držati EU pod svojom kontrolom, ali ne trošiti previše resursa u tu svrhu. 

Idealan scenarij sa stanovišta Bijele kuće bi bilo okončanje rata, na način da Rusija ne ostvari pobjedu, te da i nakon zaključenja mira EU, budući u stalnom strahu od Rusije, zadrži određenu ovisnost spram SAD-a. To je lakše reći, nego uraditi, a što potvrđuje i propast niza mirovnih inicijativa.

U svakom slučaju, u navedenom okviru odnosa snaga, treba razumijevati i američku politiku u BiH. Trumpovi ljudi, s jedne strane, ne žele biti previše posvećeni situaciji u BiH, dok, s druge strane, žele zadržati određen stepen kontrole nad dejtonskim mirom. Njihova nedavna diplomatska akcija i dogovor s Dodikom više je nego jasna poruka Berlinu, Parizu, Briselu ali i Moskvi da se, bez Washingtona, stvari ovdje ne mogu držati pod kontrolom.

Više puta ponovljena poruka Trumpovih ljudi da žele razgovor sa predstavnicima sva tri konstitutivna naroda u BiH - dakle, i s Bošnjacima -  ukazuje da američki cilj nije nikakva radikalna preobrazba stanja u BiH (ka integraciji ili disoluciji), već očuvanje dejtonskog mira, uz što manje trošenje američkih resursa, pažnje i vremena. 

U takvoj situaciji, Bošnjaci se trebaju postaviti kao aktivni sudionici. Ne trebamo se oslanjati na želje i očekivanje da će nam ih ispuniti neko drugi, već na realne zahtjeve utemeljene u vlastitoj demografskoj, ekonomskoj i odbrambenoj snazi i vlastitom značaju za stabilnost ovog kutka Evrope.