Neočekivani rojalisti: Belgijska fantazija HDZ-a

U Bosni i Hercegovini sve više se spominje Belgija. Ta spominjanja, međutim, nemaju mnogo veze sa stvarnom Kraljevinom Belgijom niti s njenim ustavnim i izbornim uređenjem — upravo onim pitanjima zbog kojih se ta zemlja najčešće spominje. Slično je i s Bosnom i Hercegovinom. Kada Dragan Čović, Željana Zovko i Gordan Grlić Radman govore o „izbornoj reformi“ u ovoj zemlji, oni ne misle na postojeći pravni poredak, odluke i mišljenja Ustavnog suda, Evropskog suda za ljudska prava, Venecijanske komisije ili Evropske komisije. Razlog je to što su bosanskohercegovački i hrvatski HDZ tokom proteklog desetljeća razvili paralelni politički rječnik: riječi s vrlo određenim značenjima u njemu dobivaju sasvim nova značenja, koja ne odgovaraju nijednoj ranije utvrđenoj definiciji tih pojmova.

Ovaj članak je također dostupan i na engleskom.

Uzmimo, naprimjer, „legitimno predstavljanje“. Pridjev „legitiman“, kako ga definira Merriam-Webster, znači „zakonito stečen“, odnosno ostvaren urednom primjenom zakona. „Predstavljanje“ znači da neko ili nešto predstavlja nekoga ili nešto — biračko tijelo, organizaciju, cilj, ideju i tako dalje. Prema tome, legitimno predstavljanje bi, u političkom kontekstu u kojem se taj izraz koristi, trebalo značiti praksu predstavljanja nekoga u skladu sa zakonom.

HDZ pod tim podrazumijeva upravo suprotno: Željko Komšić izabran je u skladu sa svim relevantnim ustavnim i zakonskim odredbama, ali mi ipak tvrdimo da on ne predstavlja hrvatsku zajednicu. Zašto? Zato što ga nisu izabrali naši birači. Postoji li zakonska obaveza da Hrvata iz Federacije Bosne i Hercegovine koji obavlja dužnost u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine biraju isključivo glasači HDZ-a? Ne postoji. Mora li tu osobu birati isključivo hrvatsko biračko tijelo? Ne mora. Bi li takav hipotetički zahtjev uopće bio u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koja je neposredno ugrađena u Ustav Bosne i Hercegovine? Gotovo sigurno ne bi.

Razmotrimo i izraz „konstitutivni narod“, koji u bosanskohercegovačkom pravu nema utvrđenu definiciju, ali ipak predstavlja važnu pravnu kategoriju u ustavnom poretku zemlje. U praksi znamo da se odnosi na bošnjačku, srpsku i hrvatsku zajednicu. Ne znamo, međutim, na kojem se pravnom osnovu tim grupama daju prava na predstavljanje koja drugi građani Bosne i Hercegovine nemaju — odnosno kako to da samo Bošnjak, Srbin ili Hrvat može biti izabran u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i tako dalje. Upravo zato što bosanskohercegovački ustavni i pravni poredak za to ne može pružiti valjano pravno obrazloženje, Evropski sud za ljudska prava od 2009. dosljedno presuđuje protiv Bosne i Hercegovine u nizu prijelomnih predmeta iz oblasti građanskih prava koji se tiču diskriminacije takozvanih „Ostalih“ u postojećem ustavnom i izbornom uređenju zemlje.

Takvo tumačenje podudara se i s preambulom Ustava, koja tekst predstavlja kao izraz volje „Bošnjaka [u engleskom izvorniku: Bosniacs], Hrvata i Srba, kao konstitutivnih naroda (zajedno s Ostalima), i građana Bosne i Hercegovine“. Taj se pasus tradicionalno tumači tako da Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Ostali i građani čine zasebne kategorije. One se kao nazivi mogu razlikovati, ali iz te čisto etimološke razlike ne mogu proizlaziti temeljna prava niti se na njenom osnovu njihovo ostvarivanje može spriječiti kada prihvatimo prethodno navedeno — a moramo ga prihvatiti. Upravo su to sudije utvrdile u presudi Zornić: građanki koja odbija sve etničke kategorije i dalje pripadaju jednaka demokratska prava u Bosni i Hercegovini. Razlog je jednostavan: državljanstvo je izvor svih političkih prava u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj državi potpisnici Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Drugim riječima, preciznije je navedeni dio preambule čitati tako da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali imaju sva prava koja Ustav potom nabraja zato što su građani. Pojedine grupe unutar države mogu tražiti priznanje i ostvarivanje dodatnih prava, uključujući pravo da budu priznate kao grupa, ali to nikada ne može ići na štetu temeljnih prava bilo kojeg drugog građanina. Hrvatska zajednica u Zeničko-dobojskom kantonu, naprimjer, može zahtijevati da njena kultura, historija i jezik budu uključeni u lokalni nastavni plan i program, ali ne može tražiti da se nehrvatima uskrati pravo učešća na slobodnim i poštenim izborima zato što bi njihova brojčana nadmoć mogla dovesti do rezultata koji se toj zajednici ne dopada. Poraz kandidata kojem ste davali prednost ipak nije prijetnja vašim temeljnim pravima.

Drugo tumačenje zastupaju dva HDZ-a: konstitutivni narodi posebna su kategorija građana koja uživa posebna prava i povlastice, dok se ta ista prava drugima svjesno uskraćuju. Takva je tvrdnja već na prvi pogled besmislena i neposredno protivna odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i sudskoj praksi proizašloj iz oba dokumenta.

To nas, napokon, dovodi do „belgijskog modela“. Na koju Belgiju misle dva HDZ-a kada govore o belgijskom modelu za Bosnu i Hercegovinu?

Svakako ne na stvarnu belgijsku državu. Kada bi se njen ustavni i izborni poredak primijenio u Bosni i Hercegovini, to bi, između ostalog, značilo uspostavljanje ustavne monarhije i ukidanje izvršne vlasti konstituirane na etničkom principu; ustavnu zaštitu „ideoloških i filozofskih manjina“ (član 11. Ustava Kraljevine Belgije); izvođenje svih političkih prava iz jedne, bosanske nacije (član 33), a time i uklanjanje pojma konstitutivnih naroda; daleko slabije mehanizme blokade (član 54) od postojećih mehanizama zaštite vitalnog interesa i entitetskog veta u Bosni i Hercegovini; izbor članova Predstavničkog doma prema istinski proporcionalnom sistemu (član 62) i ukidanje etničkih kriterija za njihov izbor (član 64); uspostavljanje djelotvornog mehanizma kojim bi Bosna i Hercegovina mogla raspustiti vladu koja je izgubila povjerenje većine svojih članova (član 96); te zajamčena mjesta u vladi samo za dvije najveće etničke grupe u zemlji (član 99).

Šta bi dva HDZ-a dobila belgijskim modelom? Očito računaju da bi im odredbe zasnovane na jeziku omogućile da zadrže, a vjerovatnije i prošire sektaški poredak bez straha od reakcije iz Strasbourga. Evropski sud za ljudska prava potvrdio je ključne dijelove belgijskog sistema podjele vlasti uz obrazloženje da taj sistem uređuje način na koji su građani predstavljeni, ali, za razliku od Bosne i Hercegovine, nikome ne zabranjuje obavljanje javne funkcije (Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije). Nacionalistički tvrdolinijaši u Zagrebu i Mostaru zato vjeruju da bi im belgijski model donio pravno održiv sektaški sistem.

Problem je u tome što su u HDZ-u uvjereni da bi njihovi birači u tom sistemu odgovarali nizozemskom ili francuskom biračkom tijelu u Belgiji. Ne bi. Hrvatska zajednica najmanji je od tri velika etnička bloka u Bosni i Hercegovini, pa joj belgijski pandan nije nizozemska ili francuska, nego njemačka govorna zajednica. To bi značilo da Hrvati u Bosni i Hercegovini, uključujući one u Federaciji BiH, gube znatan dio političkih i ustavnih ovlasti koje sada ostvaruju putem kantona, Federacije i državnog nivoa. Kantoni s hrvatskom većinom imali bi samo ovlasti koje bi im izričito prenijela Federacija, kojom bi tada stvarno dominirali Bošnjaci, odnosno Bosna i Hercegovina u kojoj bi dominirali Bošnjaci i Srbi. To bi zamijenilo sadašnje uređenje u kojem uživaju gotovo potpunu političku ravnopravnost s drugim dvjema grupama.

Osim toga, složeni belgijski ustavni poredak sastoji se od više međusobno povezanih nivoa na kojima su građani predstavljeni, a oni nisu ni približno tako jasno razdvojeni kao u sadašnjem etnoteritorijalnom uređenju Bosne i Hercegovine. Belgija ima tri zajednice i tri regije, ali dok je Flandrija spojila parlament zajednice i regionalni parlament, frankofona zajednica to nije učinila — „Francuska zajednica“ i Valonija zasebni su entiteti. Belgija, dakle, hrvatskom nacionalističkom taboru nudi model koji Bosna i Hercegovina, barem teoretski, nema: vlast organiziranu prema etničkoj, odnosno „jezičkoj“ zajednici, umjesto vlasti vezane za jedinstvenu teritoriju; ono što su zvaničnici HDZ-a nazivali „plutajućom izbornom jedinicom“. Ali takav model „zajednice“ u Belgiji imaju Nijemci. U praksi bi to značilo razmjenu na koju HDZ BiH dosad nikada nije bio pozvan: široku autonomiju u pitanjima jezika, obrazovanja i kulture u zamjenu za gotovo potpunu isključenost iz centra vlasti.

Još jednom, dakle, ono što dva HDZ-a navodno žele — belgijski model za Bosnu i Hercegovinu — nije u skladu s ustavnom stvarnošću belgijske države. Kada bi iko u Bosni i Hercegovini zaista imao koristi od stvarnog belgijskog modela, bili bi to oni koji žele integriraniji, funkcionalniji i etnički neutralan predstavnički ustavni poredak. Kada bi takve zahtjeve pretočili u konkretnu politiku, ubrzo bismo vidjeli kako im se protive i HDZ BiH i HDZ u Zagrebu — kao što se od 2009. protive svakom pokušaju provođenja presuda u predmetima Sejdić i Finci, Zornić i drugim srodnim predmetima.

Ipak, ova misaona vježba nije bez vrijednosti. Navodna podrška dvaju HDZ-ova belgijskom uređenju podsjeća nas da Bosna i Hercegovina ima najdecentraliziraniji i najnefunkcionalniji ustavni poredak u Evropi. Gotovo svaka reforma oblikovana prema bilo kojem drugom stvarnom demokratskom sistemu na kontinentu predstavljala bi poboljšanje, a istovremeno bi značila gubitak moći za HDZ BiH.