Predsjednik kao procedura: Zašto švicarski model ne radi u bosanskim uvjetima

Rotacija na vrhu može biti znak stabilnosti samo tamo gdje vrh nije mjesto na kojem se odlučuje „ko je država“. U BiH je obrnuto, pa pitanje nije ko sjedi na vrhu, nego ko presijeca blokadu kad konsenzus nestane.

Nedavno je Ambasada Švicarske u Sarajevu, u jednoj objavi na Facebooku, saopćila da je švicarski parlament izabrao Guya Parmelina za predsjednika Konfederacije za 2026. godinu, a Ignazija Cassisa za potpredsjednika Saveznog vijeća. U istoj objavi odmah je dodan ključni detalj koji se kod nas redovno “izgubi”: predsjedavanje u Švicarskoj je godišnja rotacija među sedam članova Saveznog vijeća, tijela koje djeluje kao kolektivni šef države i vlade.

I zato uopće ne čudi što se HINA uhvatila baš za taj prvi, najlakše prenosivi sloj priče. U domaćem medijskom ekosistemu to je savršen zalogaj: “izabran predsjednik Švicarske” zvuči kao udarna državna vijest, a zapravo opisuje jednu institucionalno depersonaliziranu rotaciju unutar kolektivne izvršne vlasti. Malo egzotike za naslov i malo jednostavnostii za prepričavanje. A taman dovoljno nepreciznosti da sutra posluži kao brza, ali lažna analogija za Bosnu i Hercegovinu.

Jer švicarska “uređenost” ne nastaje iz rotacije funkcije, nego iz političkog tkiva koje rotaciju čini banalnom: kulture kompromisa, jasnih procedura i mehanizama koji osiguravaju da neslaganje ne preraste u paralizu – i da blokada nikad ne postane rutina.

Ali upravo u toj “rutini” leži poenta: švicarski predsjednik nije izvršni nosilac vlasti u predsjedničkom smislu. On je primus inter pares — prvi među jednakima — s mandatom od jedne godine, bez hijerarhijske nadmoći nad ostalih šest članova Saveznog vijeća.

Uloga je, grubo rečeno, operativno-koordinacijska i reprezentativna: predsjedava sjednicama Saveznog vijeća, posreduje u sporovima i u određenim hitnim okolnostima može naložiti mjere predostrožnosti. Dakle, Švicarska ima predsjednika, ali nema predsjednički sistem.

U takvom poretku autoritet ne izvire iz ličnosti nego iz ravnoteže i unutrašnje discipline institucije. Rotacija ne određuje “ko je država”, pomoću nje se upravlja državom čiji je legitimitet već konsolidiran. Drugim riječima, postojanje ovakvog sistema nije rezultat toga što ga neki žele uništiti zajedno s državom, već zajednička briga za budućnost svih građana Švicarske.

I Belgija se kod nas često priziva kao “sličan” model, ali analogija također obično preskoči ključnu razliku: Belgija je federalna ustavna monarhija u kojoj je kralj šef države.

Belgijski službeni izvori eksplicitno naglašavaju da kraljeva politička funkcija ne znači lično vršenje vlasti, nego djelovanje kroz savjetovanje, upozoravanje i ohrabrivanje – uz logiku kontinuiteta, iznad dnevne polarizacije. Simbolička funkcija je namjerno “izvučena” iz izborne arene: kralj “utjelovljuje” naciju/zemlju, a ne državni aparat moći.

I tu je zajednička crta sa Švicarskom: stabilnost se često kupuje tako što se najosjetljiviji simboli uklone iz zone direktne političke borbe.

U Bosni i Hercegovini vrh države nije “amortizer” konflikta, nego rezonator: sporovi se tu ne smiruju, nego postaju glasniji i teži. Predsjedništvo nije samo skup nadležnosti; ono je simbolički poligon na kojem se stalno preispituju pripadanje, priznanje i moć.

Zato se bosanski problem ne iscrpljuje u pitanju “da li nam treba jaka figura”. Pravi lom nastaje drugdje: šta kad konsenzus izostane u sistemu koji ga normativno traži? U praksi, odsustvo dogovora nije “poraz” nego zatezanje ručne kočnice cijeloj državi.

Primjeri su brojni. Navedimo samo neke: finansiranje općih izbora 2022. i slučaj duga prema slovenskoj firmi Viaduct. U oba slučaja govorilo se o elementarnim državnim obavezama, ne o teoretiziranju oko ustavnih nijansi. OHR je 7. juna 2022. intervenirao kako bi odobrio sredstva za troškove izbora, uz obrazloženje da domaće odluke nisu bile “dovoljne ni provedive”.

Međunarodna misija OSCE-a kasnije je zabilježila da je CIK usprkos svemu radio u rokovima, i “usprkos kašnjenjima izazvanim kasnom isplatom potrebnih sredstava”.

Slučaj Viaduct je pokazao drugi, skuplji oblik iste patologije: finansijski spor i političko nadmudrivanje prerastaju u blokadu budžeta i upravljanja, pa visoki predstavnik poseže za potezima koji bi u uređenijem sistemu bili izuzetak, a ne alat. U toj epizodi arbitražni dug i raspodjela tereta plaćanja pretvoreni su u polugu institucionalnog zastoja, uz otvoren politički otpor i pokušaje da se problem prebaci na “onu drugu” stranu državne strukture.

Ovdje vrijedi podsjetiti da je ideja deblokade bila ugrađena u poslijeratni institucionalni dizajn. Bonski zaključci Vijeća za implementaciju mira (PIC) iz 1997. eksplicitno potvrđuju namjeru visokog predstavnika da koristi svoju “konačnu ovlast na terenu” (engl. final authority in theatre) u tumačenju civilne implementacije mira, te otvaraju mogućnost mjera protiv zvaničnika koji opstruiraju rad institucija. Drugim riječima, kad domaći mehanizmi zapnu, međunarodni nadzornik zadržava pravo da razriješi spor i osigura provođenje, umjesto da blokada postane novo “normalno”.

U istom dokumentu postoji i logika „konačne i obavezujuće arbitraže“ (engl. final and binding arbitration) u izbornim pitanjima kada se lokalno provođenje blokira – dakle, ne samo sudska reaktivnost, nego i političko-administrativna deblokada.

U prvim nacrtima i pregovorima (što američka pregovaračka dokumentacija često opisuje kao potragu za “vrhovnim arbitrom”) pojavljuje se i linija da je, po preporuci Lloyda Cutlera, predlagano stvaranje ustavnog suda kao arbitra u novoj arhitekturi vlasti.

Sud je, međutim, po definiciji reaktivan: rješava spor kad mu dođe. A bosanska realnost redovno proizvodi situacije u kojima je potrebna instanca koja pokreće sistem kad on stane.

Tu su “bonske ovlasti” (naročito u kasnim 1990-im) igrale ulogu dodatnog sloja deblokade, uz sve političke troškove takve prakse.

Rasprava o zatvaranju OHR-a ili o reformi izbora šefa države, u suštini, uvijek je rasprava o jednom: ko preuzima arbitražnu funkciju kad sistem uđe u blokadu?

Ne mora to biti stalna intervencija. Prekomjerna deblokada ima tendenciju da razmazi domaće aktere i pretvara odgovornost u teatar za međunarodnu publiku. Ali potpuno povlačenje arbitra bez dokazive sposobnosti sistema da donosi obavezujuće odluke u kriznim trenucima nije emancipacija nego kockanje.

Pozivanje na švicarski ili belgijski model u BiH mora završiti tvrdom tezom: institucije nisu univerzalne kockice. One su transplantati – uspijevaju samo uz kompatibilno “tkivo”: kulturu kompromisa, prihvaćene simbole i mehanizam rješavanja zastoja.

Da bi se u BiH govorilo o primjeni švicarskog i belgijskog modela, sve strane bi se morale odreći namjere da državu unište ili obesmisle, da prestanu služiti interesima susjednih država i da imaju elementarnu kulturu uvažavanja ustava, zakona, sudskih presuda i historijskih činjenica. Oni koji su uveli OHR u bosanskohercegovački politički sistem uradili su to upravo zbog toga, znajući da postoje oni koji će raditi protiv interesa države čak i onda kada to šteti zajednici iz koje dolaze.

Bosna i Hercegovina danas ima vrh države previše simbolički nabijen da bi se depolitizirao na švicarski način, i previše izložen izbornom konfliktu da bi se depolitizirao na belgijski način. A istovremeno ima praksu u kojoj se blokada koristi kao instrument politike.

Zato svaka reforma izbora šefa države koja preskoči pitanje ko i kako prekida institucionalnu blokadu kad konsenzus izostane, nije reforma nego premještanje problema na drugo mjesto.