Zašto nam trebaju novi vakufi 

Život u Bosni i Hercegovini podrazumijeva biti u stalnom strahu, koji su izazvani transgeneracijskim traumama, globalnom izgubljenošću i mnogim drugim, velikim i malim, nacionalnim i ličnim strahovima koji u nama postoje. 

Lijekovi za ove strahove navodno su vrlo jednostavni: tvrdi se da se problemi mogu riješiti kroz nekoliko poteza u nekoliko dana. A ako su komplikovaniji, onda je lijek uglavnom poznat – samo se niko nije sjetio da tu terapiju treba redovno uzimati. 

I dok Bošnjaci vode mnoge bitke i unutrašnje ratove, u međuvremenu jesu uspjeli osigurati nešto što se nije podrazumijevalo posljednjih 150 godina: biološki opstanak i političko samoupravljanje. 

Danas vam, kao Bošnjaku, niko dugoročno ne može uskratiti da budete ono što jeste i da govorite ono što mislite. Naravno, problemi postoje, kao i u svakom dobu, ali nisu ni blizu onima s kojima su se susretale ranije generacije. 

Ishod svih ovih procesa, između ostalog, jeste i akumulacija kapitala u rukama bošnjačkih poduzetnika. Zbog općepoznatih historijskih okolnosti, Bošnjaci su tek početkom 21. stoljeća dobili svoje prve prave kapitaliste. Naravno, jesu postojali bogati begovi i trgovci u doba Osmanskog carstva, Austro-Ugarske monarhije, kao i poneki industrijalac između dva svjetska rata, ali niko od njih nije imao dugoročan politički utjecaj u državi koja nije bila njegova. 

Kada su se pojavili prvi bošnjački kapitalisti, stigmatizirani su u javnosti kao „privatnici“, što je za sobom vuklo i mržnju prema kapitalistima naslijeđenu iz vremena „društvenog samoupravljanja“. Neki među njima su, svojim ponašanjem prema radnicima i državi, nažalost opravdali sve predrasude. Drugi su pokušali biti socijalno obzirni, pa u najvažnijim godinama razvoja biznisa nisu ulagali nego dijelili, zbog čega su ostali uspješni, ali srednji poduzetnici. 

Rijetki među njima su zanemarili emocije i, u potrazi za dobrim poslovnim modelom, radili ono što rade svi pametni biznismeni: čuvali svoje radnike i „izbjegavali“ državne namete. 

Ipak, kako je i očekivano, država je godinama jačala. Ojačala je toliko da je nadjačala „sirovi kapital“. Oni biznismeni koji su to na vrijeme shvatili – prilagodili su se. Oni koji nisu – poveli su ratove sa državom i izgubili ih. To je, uostalom, komplicirani odnos snaga koji postoji svugdje u svijetu. 

U Bosni i Hercegovini danas država i biznismeni imaju jedan zajednički problem: demografiju. Nedostatak radne snage doveo nas je u situaciju da BiH uvozi strane radnike, dok broj penzionera raste, a broj radnika nikako ne prati taj rast. 

I tako smo došli u svojevrsnu pat poziciju: Bošnjaci imaju državu, kapital i prostor – ali nemaju ljude. 

Obrazac je vidljiv kako u stvarnosti tako i u statistici. Ali zbog svojevrsnog „komunističko-populističkog pogleda na ekonomiju“ unutar državnih struktura, biznismeni su se našli na udaru koji nisu očekivali. To je situacija iz koje nema lakog rješenja, a na koju odgovor mogu dati samo stručnjaci. 

Ipak, postoji jedna provjerena metoda u našem kulturnom krugu koja je izgradila, očuvala i održala mnoge bosanske gradove i njihove ekonomske potrebe. To je kategorija vakufa i odnos prema vakufima u bosanskoj kulturi življenja islama. 

Vakuf je trajno dobro, koje obuhvata sve, od male česme pored seoskog puta, do složenih sistema opisanih u vakufnamama, poput Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu. 

Vakufi se s pravom mogu nazvati jednim od temelja bosanskohercegovačke državnosti. Postojali su kroz carevine, kraljevine, diktature. Preživjeli su ratove, lokalne sukobe, pohlepne mutevelije, političke avanture i dušmanske ruke. 

Tradicionalno, nisu bili samo vjerski objekti nego i ekonomski motori zajednice i katalizatori društvenih kontakata: hanovi, mlinovi, bazari, dućani, zemljišta, škole/medrese, biblioteke itd. 

Nedavno je, gostujući u jednom podcastu, proslavljeni bosanskohercegovački arhitekt i akademik Amir Vuk Zec, podsjetio kako je Sarajevo nastalo i opstalo upravo na vakufima, zakladama i zadužbinama. 

Pozvao je sve one „koji imaju“ da nešto vrate zajednici. 

„Pare ste ovdje zaradili, u ovoj državi — de nekako ih vratite. Isforsirajte neki muzej, muzej arhitekture…“ poručio je, maestralno secirajući probleme Sarajeva i države. 

O sličnoj temi govori i ovosedmični tekst u Financial Timesu, u kojem britanski aristokrati poručuju današnjim milijarderima, poput Elona Muska i Jeffa Bezosa, da razmišljaju o dugoročnom nasljeđu, filantropiji i skromnosti. Nasljednici višestoljetnih porodica naglašavaju da sreća ne dolazi iz materijalnih dobara, nego iz utjecaja na druge i očuvanja zajednice. 

Ističu vrijednost služenja javnom dobru, brige o zajednici i dugoročnog razmišljanja: aristokracija stoljećima njeguje ideju starateljstva, a ne kratkoročnih dobitaka. Vojvoda od Norfolka podsjeća da bogati ne smiju zaboraviti ulogu sreće u svom uspjehu, te da skromnost i odgovornost trebaju biti temelj njihovog djelovanja. 

Postoje i dva uspješna moderna primjera vakufa: Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića i Fond „Bošnjaci“. Prvi je osnovao Zulfikarpašić vlastitim sredstvima, a drugi je formiran na inicijativu rahmetli Alije Izetbegovića, od sredstava koje je donirao narod Kraljevine Saudijske Arabije. Obje institucije funkcionišu na principima vakufa. Vrijedi svakako spomenuti i izuzetno vrijedan projekat Fondacije Hastor, koja je stipendirala hiljade učenika i studenata širom BiH. 

Zašto vakufi? Ne zato što novac treba da ostane u BiH, nego zato što mladi ljudi trebaju da ostanu u BiH. Mladi ne traže samo platu i sigurnost. Oni žele kulturni život, uređen grad, bolje puteve i žele da oni koji su zaradili na ovoj državi nešto vrate toj istoj državi. 

Jer ako oni koji su zaradili ne budu mislili o mladima, uskoro će izgubiti sve ono što su stekli. I onda će, baš poput svojih radnika, morati odlaziti u svoje stanove u Beču i Gracu, gdje će bez obzira na kvadraturu, biti samo neki „Ausländer“. 

Ako pare ostanu u Bosni, u vakufu, bit će onih koji će zapamtiti njihovo ime.