Kiparski san RS-a: Država koju ne može dobiti i koju ne bi trebala željeti

Na jugu Kipra 20. jula su se, kao i svake godine, oglasile sirene, dok se na sjeveru održavala vojna parada. Jedno obilježava tursku invaziju 1974, koja je uslijedila nakon puča i za sobom ostavila progon i raseljavanje stotina hiljada ljudi; drugo slavi ono što turski zvaničnici zovu „mirovnom operacijom". Pedeset dvije godine kasnije Republika Kipar jedina je priznata država na otoku, ali na sjeveru ne vrši vlast - tamo postoji zaseban predsjednik, parlament, vlada, policija i sudovi, poredak koji priznaje samo Turska.

This article is also available in English.

Vlasti Republike Srpske tu sliku prizivaju sve češće — samo bez njenog krvavog početka, neodgovorno prema onome što on zapravo nosi sa sobom. Bosna i Hercegovina bi prestala djelovati na teritoriji entiteta, međuentitetska linija bi postala državna granica, a svijet bi prihvatio novu stvarnost. Priznanje bi možda došlo kasnije, ali važnije je da odvojena stvarnost postane trajna.

Namjera nikad nije bila naročito skrivena. Tokom krize 2025. vlasti RS-a pokušale su onemogućiti rad državnog pravosuđa i sigurnosnih službi, nametnuti vlastita izborna i pravosudna pravila te pripremiti novi entitetski ustav. Šest tih zakona kasnije je povučeno, a Ustavni sud BiH u martu 2026. poništio je odluku o izradi ustava. Ipak, 69. izvještaj OHR-a zabilježio je da je entitetska vlada potpisala lobistički ugovor koji nezavisnost RS-a navodi kao krajnji cilj. Metoda je ostala ista: nadležnost po nadležnost, dok od države ne ostane prazna ljuštura.

Antonis Klapsis, profesor diplomatije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Peloponez, budućnost Kipra svodi na tri pravca: status quo, federaciju ili sporazum o stvaranju dviju priznatih država. Banjoj Luci bi najviše odgovarala mješavina prve i treće mogućnosti - graditi državu polahko, bez priznanja, a nezavisnost ostaviti kao obećanje za kasnije. Kiparski slučaj, međutim, jasno pokazuje da između ta dva stanja ne postoji mirna, pravno prazna siva zona.

Kiparska institucionalna podjela nije počela 1974. Nakon nasilja 1963–64. nastale su tursko-kiparske enklave, a 1967. proglašena je privremena tursko-kiparska uprava. Njeni organi postojali su prije invazije, ali bez povezane, vojno zaštićene teritorije na kojoj bi mogli potisnuti vlast Republike Kipar. To im je dao rat: puč koji je podržala grčka hunta i tursko iskrcavanje raselili su više od 200.000 ljudi, dok se na listi nestalih iz sukoba 1963–1974. nalaze 2.002 kiparska Grka i Turčina.

Bez legitimiteta koji bi joj dao vlastiti, samostalni čin nastanka, Banja Luka pokušava obrnutim putem: institucijama proizvesti ono što je na Kipru proizvela sila, a pitanje teritorije i stanovništva ostaviti za kasnije. RS nije etnički homogena; ima povratničke zajednice i mješovite gradove. Teritorijalno je presijeca Distrikt Brčko. Da bi entitetske institucije zamijenile državne onako kako su to sjevernokiparske učinile nakon 1974, neko bi morao odlučiti ko vlada kojim prostorom i šta se događa s ljudima koji tu vlast ne prihvataju. Na Kipru je to riješeno silom. Taj model zato nije način da se rat izbjegne, nego poredak izgrađen na njegovim posljedicama.

Analogija puca i na brojkama. Turska ima blizu 88 miliona stanovnika, a Grčka s Kiprom oko 11,5 miliona — odnos od gotovo osam prema jedan, koji je Ankari omogućio da nesrazmjer pretvori u trajnu prednost. Srbija ima otprilike dvostruko više stanovnika od Bosne i Hercegovine.

Sjeverni Kipar obuhvata manje od pola posto teritorije Turske, što za tako veliku državu predstavlja zanemariv trošak. RS, sa 24.641 kvadratnim kilometrom, obuhvata gotovo trećinu teritorije kojom Srbija efektivno upravlja. Ono što je za Ankaru marginalna investicija za Beograd bi bilo nesrazmjerno veće opterećenje, koje teško da bi moglo ostati izvan međunarodne pažnje.

Mirni razlaz BiH bio bi moguć jedino sporazumom cijele države, provedenim kroz ustavnu proceduru. Čehoslovačka se mogla razdvojiti jer je takav sporazum postojao; u BiH nema ni saglasnosti ni izgleda da bude postignuta. Ustav BiH potvrđuje kontinuitet države u međunarodno priznatim granicama, entitetima ne daje pravo na otcjepljenje a zabranjuje čak i kontrole na međuentitetskoj liniji.

Jednostrana secesija stoga se ne bi završila deklaracijom; njome bi tek počela borba za stvarnu vlast: preuzimanje graničnih prijelaza, imovine i sigurnosnih institucija, uspostavljanje carine te podjela dugova. Svaki potez otvorio bi isto pitanje - čija policija, čiji sudovi i čiji zakoni važe u Brčkom, na obodu Sarajeva, u Podrinju i povratničkim naseljima?

Dovoljno je spomenuti Brčko i priča o mirnom razvodu se raspada. Distrikt je pod suverenitetom BiH, entitetske nadležnosti su suspendirane, a njegova teritorija, premda pripada objema entitetima u kondominiju, prekida prostor pod vlašću RS-a. Zato je arbitražni tribunal još 1999. upozorio da spor oko Brčkog nosi rizik obnove neprijateljstava, pa i pokušaja uništenja države.

Bez dogovora, pokušaj da se međuentitetska linija pretvori u državnu granicu značio bi povratak sili. RS nije izdvojena iz BiH ni ratom, progonima i etničkim čišćenjem; uvjerenje da se isti cilj danas može ostvariti skupštinskim odlukama i zakonima nije plan, nego poricanje historije.

Pretpostavimo ipak da RS, preskočivši sve prepreke, postane balkanski Sjeverni Kipar. Šta bi time dobila? Već ima ustav, predsjednika, parlament, vladu, policiju i široke nadležnosti, dok preko svojih predstavnika u državnim institucijama može blokirati politiku cijele BiH. Njeni stanovnici koriste priznate pasoše, konvertibilnu marku i pristup tržištima koji proizlazi iz međunarodnog subjektiviteta države.

Sjever Kipra pokazuje tu računicu provedenu do kraja. Opstaje jer Turska decenijama finansira njegovu sigurnost i infrastrukturu, a ipak mu nije osigurala nijedno drugo priznanje. Koristi tursku liru, ostaje izvan carinskog prostora EU, a 2025. godine trgovina preko Zelene linije, tampon-zone pod nadzorom UN-a koja od 1974. razdvaja sjever i jug Kipra, iznosila je svega 14,4 miliona eura - država u svakodnevnom životu, ali protektorat u svemu što određuje suverenitet.

Zagovornike secesije takva zavisnost vjerovatno ne bi odvratila: političko, ekonomsko i sigurnosno vezivanje za Beograd dio je njihovog cilja. Upravo zato riječ „nezavisnost“ prikriva suprotan ishod. Nepriznata RS možda bi zadržala institucije, a izgubila prava i međunarodne veze koje ih danas čine upotrebljivim. Konvertibilna marka mogla bi nastaviti cirkulirati, ali bez zajamčenog pristupa Centralnoj banci, njenim rezervama i platnom prometu. Ulaskom u srbijansku orbitu odluke o valuti, sigurnosti i vanjskoj politici prepustila bi Beogradu, kao što ih je sjever Kipra prepustio Ankari. 

Srbija, uostalom, nije Turska. Nema vojsku u RS-u, nema tursku ekonomsku ni diplomatsku snagu, a kao nasljednica potpisnice Daytona obavezna je poštovati teritorijalni integritet BiH - što je morala i ponoviti pred Vijećem sigurnosti u maju 2026. Sadašnji položaj za Beograd je korisniji: preko političara iz RS-a može utjecati na odluke cijele BiH, dok troškove entiteta najvećim dijelom snosi sama država koju ti političari potkopavaju. Nezavisna RS ukinula bi tu polugu i postala budžetski i sigurnosni teret. Pripajanjem Srbiji banjalučka elita ostvarila bi vlastiti nacionalni san, ali bi predsjednika, parlament i vladu svela na pokrajinsku vlast podređenu Beogradu.

Najrealnija ambicija vlasti RS-a zato nije nezavisnost, nego produžena paradržavnost: koristiti novac, tržište i međunarodni položaj BiH a njen autoritet konstantno i sistematski potkopavati. Za lokalnu elitu to je povoljnije od nezavisnosti; za Srbiju korisnije od prisajedinjenja.

Pa čak i ta ambicija snagu posuđuje od slike koja joj ne pripada. Nepriznata poludržavnost na Kipru traje zato što je rat stvorio povezanu, vojno zaštićenu teritoriju, a održava je pokrovitelj čija je snaga nesrazmjerno veća od tereta koji nosi. RS nema nijedan od ta dva uvjeta; njen put vodi preko Brčkog, povratničkih naselja i otvorenog pitanja granice - oslanjajući se na pokrovitelja kojem bi bila mnogo veći teret nego što je sjever ikad bio Turskoj.

Već potreba da se to dokazuje govori o nivou javnog diskursa u BiH: dok Banja Luka u Sjevernom Kipru traži uzor, gotovo 76 posto turskih Kiprana prihvatljivim smatra povratak u zajedničku, federalno uređenu državu zasnovanu na političkoj jednakosti. Smjer čežnje je obrnut - na Kipru traže izlaz iz podjele u poretku sličnijem bosanskohercegovačkom, dok se ovdje trajna podjela prodaje kao ostvarenje slobode.

To čak nije ni strateški plan, nego gesta planiranja: analogija ponavljana dovoljno dugo da počne zvučati kao mogućnost. Na Kipru je rat stvorio podjelu, a vrijeme ju je učinilo normalnom. Vlasti Republike Srpske žele preskočiti rat, preskočiti razmjer i zadržati rezultat - suluda računica, i još luđa pomisao da bi eventualni rezultat uopće bio vrijedan cijene.