Foreign Policy: Zašto Hegseth treba otići

Piše: Christian Caryl (Foreign Policy)

Pentagon je povukao dvanaest bombardera američkog ratnog zrakoplovstva iz britanske baze Fairford. Prema izvorima koji su govorili za Wall Street Journal i druge medije, američka vojska strahovala je od iranskog napada dronovima, možda po uzoru na prošlogodišnju smjelu operaciju „Paukova mreža“, u kojoj su Ukrajinci dronovima skrivenim u teretnim kontejnerima iznenada napali ruske avione hiljadama kilometara daleko. Ako je suditi po Fairfordu, Sjedinjene Države ni godinu kasnije nisu sposobnije od Rusije da zaštite svoje baze od rojeva dronova.

To ponižavajuće povlačenje najmoćnije vojske na svijetu uslijedilo je svega nekoliko dana nakon najnovije lekcije koju je ministar odbrane Pete Hegseth održao pripadnicima vojske u Quanticu, u Virginiji. Hegseth se u govoru ponovo obasipao pohvalama jer je, kako tvrdi, američke oružane snage očistio od „transića“ i „bradonja“. „Ideološki klauni su izbačeni“, objavio je. „Došli su patriotski kauboji, a povrh toga i testiranje testosterona.“ Čovjek se zapita šta to uopće znači i zašto je toliko opsjednut hormonima vojnika. Najavio je nastojanje da se uvedu nove tehnologije uz pomoć Elona Muska, čija ga brojna ulaganja povezana s odbranom čine hodajućim sukobom interesa, magnata industrije dronova Palmera Luckeyja, još jednog ljubimca administracije, te Newta Gingricha, ostarjelog republikanskog bivšeg kongresmena koji, po svemu sudeći, nema naročitog tehnološkog znanja. Hegseth je grmio protiv izdajničkih medija, razmetao se navodnim uspjesima u svom ratu protiv Irana i negirao razoran pad morala na nosaču aviona USS Abraham Lincoln. O širim američkim strateškim ciljevima, međutim, nije rekao ništa, kao ni o odnosima s brojnim saveznicima širom svijeta, koji daleko više od bilo čega drugog u američkom arsenalu uvećavaju vojnu moć SAD-a.

Do prije svega nekoliko godina Hegsethovo loše upravljanje Pentagonom smatralo bi se nacionalnim skandalom. Tokom više od sedam mjeseci nepromišljenog rata predsjednika Donalda Trumpa protiv Irana, američki zakonodavci pokazali su da nisu spremni tražiti odgovornost za politike koje očigledno štete nacionalnim interesima SAD-a. A problem nije samo rat protiv Irana, koji je dosad doveo do teških oštećenja najvažnije američke baze u Zaljevu, pomorske baze u Bahreinu, udaljavanja regionalnih saveznika i zapanjujućeg iscrpljivanja zaliha preciznog naoružanja, do mjere koja ograničava američku sposobnost odvraćanja u drugim dijelovima svijeta.

Hegseth se posebno potrudio da potkopa odnose Washingtona s evropskim saveznicima. Desetkovao je najviše rukovodstvo Pentagona ne objašnjavajući kriterije za svoje odluke, premda činjenica da je među smijenjenima bio nesrazmjerno velik broj Afroamerikanaca i žena donekle upućuje na odgovor. Pokrenuo je široku kampanju ograničavanja ovlasti unutrašnjih nadzornih tijela koja brinu o tome da vojska poštuje vlastite zakone i međunarodna pravila ratovanja. Više puta jasno je pokazao prezir prema svemu što ograničava „ubitačnost“ njegovih boraca, što potvrđuju i napadi njegovog ministarstva na plovila u Karibima i Tihom okeanu koja navodno krijumčare drogu, bez i najmanje naznake pravnog postupka. Kako mi je rekao jedan penzionisani general: „To vam je kao da stojite uz autoput u Teksasu i vidite da prolazi kamion. Možda su u njemu samo neki ljudi. A vi kažete: ne, mislim da prevoze drogu. I onda ga pripadnik državne policije izrešeta. To ne možete raditi.“ Hegseth je za sve to vrijeme s potpunom ravnodušnošću prezirao svoje kritičare, i u Kongresu i izvan njega. Njegova uvjerenost da može proći nekažnjeno zaista je zapanjujuća, možda zato što zna da je Trump uvijek stajao iza njega.

Ipak, nešto se možda napokon mijenja. Hegseth je 8. oktobra najavio da će Ministarstvo odbrane uživo prenositi pogubljenje Nidala Hasana, osuđenog teroriste koji je 2009. godine ubio 13 ljudi u bazi Kopnene vojske Fort Hood. Vijest je izazvala negodovanje i demokrata i republikanaca, a posebno je odjeknula reakcija potpredsjednika J. D. Vancea, koji je javno rekao da ne namjerava gledati prijenos. Nekoliko dana kasnije i sam Trump izjavio je da odluka o prenošenju pogubljenja nije konačna, a pojedinim savjetnicima izrazio je sumnje u tu zamisao. Je li Hegseth napokon otišao predaleko?

Republikanski kongresmen Thomas Massie odjednom izgleda vrlo dalekovido. On je 15. septembra podnio rezoluciju za pokretanje postupka opoziva Hegsetha. Mnogi mediji ignorisali su njegov prijedlog; New York Times, naprimjer, isprva ga nije udostojio ni spomena. Uredništvo se možda vodilo jednostavnom logikom kad je zaključilo da to nije vijest: zašto izvještavati o prijedlogu koji gotovo da nema izgleda da dobije dvotrećinsku većinu u Senatu? Mnogi posmatrači pretpostavili su da Massie, dugogodišnji Trumpov protivnik unutar Republikanske stranke kojem ističe mandat nakon što je ranije ove godine na stranačkim predizborima u svojoj izbornoj jedinici u Kentuckyju izgubio od kandidata kojeg je podržao Trump, nema političku snagu za ozbiljan izazov.

Događaji koji su uslijedili ipak su pokazali da je Massie možda nešto dobro naslutio. Dan nakon što je podnio rezoluciju, predsjedavajući Predstavničkog doma Mike Johnson iznenada je objavio prekid zasjedanja do završetka novembarskih izbora za Kongres. Njegov potez potaknuo je nagađanja da želi izbjeći glasanje o Hegsethovom opozivu, što bi upućivalo na to da je ministar odbrane već postao kompromitirana figura. Istraživanje javnog mnijenja potom je pokazalo da 51 posto Amerikanaca podržava opoziv ministra odbrane, uključujući 22 posto onih koji se izjašnjavaju kao republikanci. Rat protiv Irana izrazito je nepopularan među mnogim republikancima, a nezadovoljstvo seže duboko u Trumpovu bazu pokreta MAGA. Hegseth je uz to razljutio brojne članove Kongresa iz obje stranke nehajnim odbijanjem da udovolji njihovim zahtjevima za transparentnost budžeta i podataka o vojnim gubicima.

Osam tačaka Massiejeve rezolucije sročeno je tako da članove Predstavničkog doma podsjeti na Hegsethovo agresivno zadiranje u ovlasti Kongresa. Ministra odbrane optužuje se da je zanemario Zakon o ratnim ovlastima iz 1973. godine, koji izričito zahtijeva odobrenje Kongresa za rat; da je zanemario zakone kojima se smanjuju civilne žrtve (misli se na američki raketni napad na školu za djevojčice na početku rata protiv Irana); i da je nezakonito oteo stranog suverenog vođu, bivšeg venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura. Rezolucija Hegsetha tereti i za „vansudska ubistva“ u ratu protiv droge. Napada ga, osim toga, zbog prijetnji odmazdom senatoru Marku Kellyju, jednom od nekoliko bivših oficira koji su aktivne pripadnike oružanih snaga pozvali da odbijaju nezakonita naređenja, kao i zbog obećanja da će kazniti i druge bivše vojnike koji kritikuju Ministarstvo odbrane. Massiejeva rezolucija s pravom ove prijestupe ocjenjuje kao grubo kršenje slobode izražavanja

To su snažni argumenti. Osim toga, Hegseth stoji u središtu golemih političkih promašaja koji ne moraju nužno dosezati strogi prag „teških zločina i prekršaja“ koji Ustav SAD-a postavlja za opoziv. Zapanjujuća nezainteresiranost ministra odbrane za strateško planiranje i vanjsku politiku bila bi ozbiljan problem i sama po sebi, ali je kobno pogoršava njegova tvrdoglava spremnost da slijedi svog vrhovnog komandanta u jednu od najvećih i najrizičnijih vojnih avantura u inostranstvu u posljednjih nekoliko decenija. Ni Hegseth ni Trump još nisu objasnili zašto je obuzdavanje iranskog nuklearnog programa iziskivalo sveopći rat za rušenje vlasti u zemlji od 93 miliona stanovnika. Nisu objasnili ni kako bi Sjedinjene Države taj napor trebale uskladiti s odvraćanjem Kine u indo-pacifičkoj regiji i zaštitom američkih interesa u Evropi.

Hegsethova isključiva posvećenost ubitačnosti to dobro pokazuje. Njegova opsesija bizaran je strateški prioritet za vojsku koja je u nedavnim ratovima u Afganistanu i Iraku već pokazala znatnu sposobnost ubijanja. Historijski gledano, uzgred budi rečeno, malo koja zemlja može se po pukoj ubitačnosti mjeriti s vojskom nacističke Njemačke: Hitlerove trupe ubile su u Drugom svjetskom ratu više od 20 miliona ljudi, a Njemačka je ipak izgubila rat.

Isti prijezir prema ozbiljnom promišljanju vidi se i u Hegsethovim nastojanjima da se predstavi kao junački reformator. Da Ministarstvu odbrane hitno treba modernizacija, nije sporno. Dovoljno je pogledati vojne vježbe u aprilu i maju, na kojima su ukrajinski operateri dronova zorno pokazali koliko su Sjedinjene Države zaostale na savremenom bojištu: Ukrajinci su uspjeli simulirano uništiti čitavu američku oklopnu brigadu. (Valja primijetiti da poprilično ukrajinskih vojnika, koji uspješno odolijevaju jednoj od najvećih vojski svijeta, nosi bradu i ne odgovara uvijek Hegsethovoj predstavi o muškom tijelu.) Opsjednutost omjerom struka i visine i ličnom urednošću teško da će riješiti zapuštenu neefikasnost nabavki u Pentagonu ili slabosti domaće odbrambene industrije. Reforme zahtijevaju temeljito poznavanje stvari. Hegseth je pokretač promjena koji, čini se, jedva razumije ono što pokušava promijeniti.

Kao ponosno otjelotvorenje rata koji iz dana u dan gubi pristalice, Hegseth sve više izgleda kao politički teret. New York Times nedavno je pisao o nekoliko republikanskih kandidata koji su u kampanji za izbore za Kongres pozvali na okončanje rata. Trump zna da mu je njegov neuspjeli novi vječni rat postao teret. Malo koji politički posmatrač u Washingtonu bio bi sada iznenađen kad bi Hegseth postao Trumpov žrtveni jarac za iranski debakl. Na kraju opoziv možda neće biti ni potreban.

(Autor je kolumnist časopisa Foreign Policy i nekadašnji šef moskovskog dopisništva magazina Newsweek i U.S. News & World Report te autor knjige Strange Rebels: 1979 and the Birth of the 21st Century („Neobični buntovnici: 1979. i rađanje 21. stoljeća“).)