Grčke simpatije: Kada je Mladićev horoskop bio važniji od njegovih zločina

Nakon smrti osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, grčki istraživački blog XYZ Contagion ponovo je skrenuo pažnju na bizarnu televizijsku emisiju iz decembra 1995. godine. Snimak je prvi put opširnije predstavio 22. novembra 2017, na dan kada je Haški tribunal Mladiću izrekao prvostepenu presudu i osudio ga na doživotni zatvor, i danas služi kao arhivski dokaz načina na koji je dio grčkih medija osobu već optuženu za genocid pretvarao u heroja, humanitarnog autoriteta i gotovo estradnog gosta čiji je horoskopski znak bio vrjedniji pažnje od njegovih zločina.

Emisija „Alla kolpa“ (grč. Άλλα Κόλπα, „Druge fore“), emitirana 11. decembra 1995. na kanalu Mega, imala je i navodni humanitarni karakter: u studiju se prikupljala novčana pomoć za srpske žrtve rata. Pet mjeseci ranije snage pod Mladićevom komandom počinile su genocid u Srebrenici, a manje od mjesec dana prije emisije Haški tribunal podigao je protiv njega drugu optužnicu, posvećenu upravo zločinima nakon pada zaštićene zone Ujedinjenih nacija.

To nije spriječilo voditelja Vlasisa Bonatsosa da se prema Mladiću odnosi kao prema estradnoj zvijezdi. Na kraju razgovora, s entuzijazmom zaljubljene šiparice, pita ga koji mu je horoskopski znak. Suvoditelj Pavlos Tsimas zatim hvali tu dosjetku kao nešto što je samo Bonatsosu moglo pasti na pamet.

Ne ulazeći u to da li je humanitarna pomoć je zaista bila potrebna dijelu srpskih civila, naročito onima protjeranim iz Hrvatske tokom „Oluje“, ali suštinski problem nije ležao u samom prikupljanju novca, već u političkoj scenografiji u kojoj se ta akcija odvijala. Mladić je u njoj dobio prostor da zločine svojih snaga poriče, opravdava ili pripisuje onima koji su ih preživjeli.

Tvrdio je da je papa lično naredio NATO-ovo bombardiranje položaja Vojske Republike Srpske, Aliju Izetbegovića predstavljao kao nosioca „islamskog terorizma“, a masakre na sarajevskim Markalama pripisivao samim Bošnjacima. Nijedna od tih tvrdnji nije suočena s iole ozbiljnim protupitanjem. Propaganda nije morala biti potvrđena da bi djelovala. Prosječni gledatelj koji nema pristup dokumentima UN-a, satelitskim snimcima ili iskazima preživjelih nema ni alat da tvrdnju provjeri. Jedino što mu ostaje je ton kojim je izgovorena i to da li joj je iko na licu mjesta protivrječi.

U studiju su sjedile osobe koje su, manje-više dijelile isti politički okvir. Advokat Aleksandros Likourezos objašnjavao je zašto su Srbi nepravedno tretirani, dok je Aris Mousionis, predsjednik Društva grčko-srpskog prijateljstva, pozivao gledaoce da uplate pomoć. Prikazani su i pripadnici Grčke dobrovoljačke garde te njihov zapovjednik Zvonko Bajagić. Pitanja o njihovom vojnom angažmanu svedena su na to jesu li plaćenici, kao da bi negativan odgovor otklonio odgovornost za djelovanje jedinice podređene Drinskom korpusu VRS-a.

Emisija nije bila izdvojeni profesionalni promašaj jedne televizije. Njeno političko zaleđe opisao je grčki novinar Takis Michas u knjizi Unholy Alliance: Greece and Milošević’s Serbia (Nesveto savezništvo: Grčka i Miloševićeva Srbija), objavljenoj 2002. godine. Michas pokazuje kako su se tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji dijelovi grčke vlasti, opozicije, Crkve, medija i poslovnih krugova, uprkos međusobnim razlikama, ujedinili u podršci Miloševićevoj Srbiji i vodstvu bosanskih Srba — desnica kroz nacionalizam i pravoslavno bratstvo, dio ljevice kroz antiamerikanizam i protivljenje NATO-u, mediji kroz priču o Srbima kao historijskim žrtvama Zapada.

Različiti motivi vodili su istom zaključku: srpske zločine trebalo je relativizirati, a njihove vođe predstaviti kao branioce ugroženog naroda. Michas tu podršku ne opisuje kao običnu bliskost dvaju naroda, nego kao nesveto savezništvo: moralni jezik prijateljstva, vjere i solidarnosti služio je prikrivanju progona i masovnih zločina, dok je Grčka politički pripadala Evropskoj uniji i NATO-u.

Knjiga obrađuje i grčke dobrovoljce koji su ratovali u sastavu VRS-a: njihovo prisustvo tokom zauzimanja Srebrenice, podizanje grčke zastave nad gradom i kasnije Karadžićevo odlikovanje četverice pripadnika Grčke dobrovoljačke garde. Njihovo prisustvo u Bosni pripadalo je istom širem obrascu grčko-srpske solidarnosti koji je Mega istovremeno pretvarao u televizijski spektakl. Jedni su Mladiću pružali borce, drugi političko opravdanje, a treći prihvatljivo lice.

Među grčkim dobrovoljcima nalazile su se i osobe povezane sa Zlatnom zorom, tada marginalnim neonacističkim pokretom koji je do 2012. narastao u treću najveću političku snagu u grčkom parlamentu. Iako nikada nije dokazano da je stranka formalno slala dobrovoljce na bosanskohercegovačka ratišta, veze su bile dovoljno čvrste da učešće u ratu postane dio njene političke mitologije. Uspon se zaustavio 2019, kada je stranka ostala bez ijednog zastupnika, a godinu kasnije atenski sud presudio je da je Zlatna zora djelovala kao zločinačka organizacija; njeno vodstvo, uključujući osnivača Nikosa Mihaloliakosa, dobilo je višegodišnje zatvorske kazne, potvrđene u žalbenom postupku 2026. Zlatna zora time je uklonjena iz parlamentarnog života pod vlastitim imenom, ali politički obrasci koje je predstavljala nisu nestali iz grčkog društva.

Između tog televizijskog nastupa i Mladićeve smrti prošle su tri decenije, tokom kojih je Haški tribunal, u postupku sa 592 svjedoka i gotovo 10.000 dokaznih predmeta, utvrdio njegovu odgovornost za genocid i druge zločine; presuda je pravosnažno potvrđena 2021. godine. Ipak, ni sudski utvrđene činjenice nisu svuda promijenile sliku stvorenu tokom rata. Panos Kammenos, nekadašnji grčki ministar odbrane u vladi Alexisa Tsiprasa, oprostio se od „svog prijatelja generala“, nazvao ga „pravoslavnim patriotom, nikada kasapinom“ i ustvrdio da je umro uspravan jer nije pokleknuo, dok su mu se neprijatelji svetili do kraja. 

Bosanskohercegovačkom čitaocu taj politički tip nije nepoznat: lider male stranke čiju je cijenu naglo podigla koalicijska aritmetika, kome je za podršku Tsiprasovoj vladi pripalo Ministarstvo odbrane — jedan od najvažnijih i finansijski najtežih resora u grčkoj vladi. To ne objašnjava zašto je upravo Kammenos ostao vjeran Mladiću do kraja, ali njegova poruka pokazuje da nesveto savezništvo koje je Michas opisao nije nestalo sa završetkom rata: izgubilo je nekadašnju širinu, ali je sačuvalo isti jezik — pravoslavnog bratstva, herojstva i navodnog zapadnog progona.

Emisija s početka priče nije ni pokušavala utvrditi je li Mladić kriv ili nevin — htjela ga je samo televizijski našminkati. Humanitarni okvir, prijateljski ton, pravoslavno bratstvo i voditeljeva razdragana radoznalost bili su politički ekvivalent onome što se na engleskom naziva putting lipstick on a pig (stavljanje karmina na svinju).

Razgovori ni o čemu potpuno su legitimni. Problem nastaje kada isti format izbriše razliku između estradne zvijezde i čovjeka optuženog za genocid. Tada pitanje o horoskopskom znaku više nije bezazleno: masovne grobnice povlače se iz kadra, optužnica postaje neugodna fusnota, a komandant vojske koja je počinila genocid dobija lice zanimljivog televizijskog gosta.