Njegovi oficiri su svjedočili da je naredio pogubljenja Srebreničana, a u RS-u ga slave

Zapanjuje da zapanjajuće nikog ne zapanjuje. Tim riječima izgovorenim povodom Kafkine pripovijetke, u kojoj glavni junak nije šokiran nakon što se probudio kao kukac, moglo bi se opisati šta vidimo u srpskom javnom mnijenju nakon smrti Ratka Mladića. Svi relevantni političari u Republici Srpskoj i Srbiji odali su počast umrlom, ne pokazavši ni najmanju ogradu prema njegovoj ličnosti zbog zločina za koje je kriv. Umjesto distance, vidimo na djelu njihovu punu samoidentifikaciju s Mladićem. Lideri vlasti i opozicije probudili su se tog dana kao kukci, ali to ni ne primjećuju. Nikog to više ne iznenađuje.

Nikada u javnom mnijenju u Republici Srpskoj, pa ni u Srbiji, nije preovladavalo samoniklo suočenje sa zločinima. Neki pozitivni koraci, poput izvještaja Vlade Republike Srpske o Srebrenici iz 2004. i pratećeg obraćanja tadašnjeg predsjednika RS-a Dragana Čavića, više su bili iznuđeni od strane međunarodne zajednice. No, taj “njemački model” suočavanja s prošlošću je nestao s vojnim i političkim povlačenjem međunarodne zajednice.

Po povlačenju međunarodnih vojnih snaga u javnom mnijenju u RS-u je na djelu bila borba između onih koji minimiziraju zločine, s jedne, i, s druge, onih koji, bar javno, ne žele znati ništa o njima kako bi mogli slaviti njihove počinioce. Sada više nema ni tog, potpuno su nadvladali ovi drugi. Oni, poput Čavića iz 2004, odavno su zanemarivi.

Navedena dinamika se može najbolje vidjeti u slučaju Istorije Republike Srpske autora Nenada Kecmanovića i Čedomira Antića, objavljene 2015. godine. Za razliku od Izvještaja Vlade RS iz 2004. i Čavićevog obraćanja, ova knjiga predstavlja nazadak u suočavanju sa istinom, jer su autori opredijeljeni za minimiziranje zločina, uključujući genocid u Srebrenici.

Primjera radi, u izvještaju Vlade Republike Srpske iz 2004. se kaže da je “na osnovu upoređivanja i analize raspoloživih spiskova, dokumenata i drugih izvora, podaci o broju nestalih u događajima u i oko Srebrenice u julu 1995. variraju od 7.000 do 8.000”. Ta ocjena nije praćena nikakvom opaskom u kojoj se zločin opravdava.

Deceniju kasnije, u Istoriji RS, koja je objavljena uz materijalnu i političku podršku kabineta tadašnjeg predsjednika RS Milorada Dodika, vidljiva je promjena. Autori Kecmanović i Antić ukazuju na podatak Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva da je tokom jula u Srebrenici i Žepi poginulo 6900 Bošnjaka. Međutim, odmah nakon toga autori minimiziraju zločin, ističući da su “mnogi među njima stradali u borbi”. U vezi s time oslanjaju se na tezu NVO “Istorijski projekat Srebrenica” da “samo za 1200 slučajeva postoje validni forenzički dokazi da se radilo o ubistvu”.

Tu već vidimo minimiziranje, pa i opravdavanje zločina, jer se broj streljanih svodi na samo 1200 slučajeva, čime se za ostale implicira da su ubijeni u borbi (što znači da ne može biti govora o zločinu). Kasnije u tekstu, autori kažu da je u napadima na srpska sela ubijeno oko 960 srpskih civila. Dakle, sugeriše se simetrija u zločinima obje strane, gotovo u mjeri - oko za oko, zub za zub.

Također, Antić i Kecmanović pišu da se“sve odvijalo samo na ograničenom prostoru jedne opštine” i “teško da bi se tragični događaji mogli uklopiti u definiciju genocida”. Ništa od navedenog nije u skladu s činjenicama utvrđenim u procesima pred Haškim tribunalom i Sudom BiH.

Genocid u Srebrenici, iako se tako zove, nije izvršen na prostoru samo jedne opštine: zatočenici, koji su bili iz općina širom Podrinja i slili su se u enklavu 1992, pogubljeni su u najvećoj mjeri u selima oko Zvornika i Bratunca, a neki su odvedeni čak u okolinu Sarajeva, u Trnovo, gdje su streljani.

Također, Antić i Kecmanović ne iznose ozbiljne prigovore na zaključak Haškog tribunala da se radilo o pokušaju uništenja zaštićene grupe, Bošnjaka srebreničke enklave, kroz ubistvo 55 % muške populacije, čime je s djelimičnim, ali znatnim uspjehom provedena naredba Mladića da se pobiju svi muški zarobljenici: 100%. Ubijeno je oko osam hiljada, a namjera je bila ubiti svih 15 hiljada.

Kako ističe Tribunal, u presudi Krstiću, rukovodstvo RS je bilo svjesno posljedica nestanka više generacija muškaraca za opstanak patrijarhalne zajednice u enklavi, te su ih ciljano pobile kako bi spriječile opstanak ili poratnu obnovu te zajednice i enklave, u slučaju da ih samo protjeraju. Enklava je smatrana preprekom objedinjavanju srpske teritorije u Podrinju.

Iako Antić i Kecmanović bježe od istine, tako što poriču genocidnu namjeru i svode broj streljanih sa oko osam hiljada na 1200, Kecmanović i Antić ipak priznaju da se desio neki zločin.

To ističem, jer su se autori, uprkos ogromnom naporu da minimiziraju zločin i odreknu mu genocidnu narav, suočili sa žestokim kritikama. Najžešća kritika je došla iz pera Milivoja Ivaniševića, a objavljena je u Zborniku Matice srpske za istoriju. Glavni njegov prigovor je što su ikako spomenuti zločini nad Bošnjacima.

Taj prikaz Ivanišević zaključuje sljedećim riječima: “Svako ko pročita ovu knjigu može steći samo loše mišljenje o nama kao narodu kao i o Republici Srpskoj kao državi.” Ivanišević je išao čak dotle da je primijetio kako je Antićevu i Kecmanovićevu knjigu mogao da naruči sam Haški tribunal.

Osim dijelova koji govore o Srebrenici, Ivanišević autorima zamjera zasigurno i to što kazali da je, u pogledu civilnih žrtava rata, “vjerovatno najtačnija procjena” Istraživačko-dokumentacionog centra, po kojoj su Bošnjaci činili 83,3 % civilnih žrtava, Srbi 10,2%, a Hrvati 5,4%.

Ovako Kecmanović i Antić, evidentno rezignirani što su se našli na meti Ivaniševića, uprkos tome što su dali sve od sebe da minimiziraju i relativiziraju zločine, komentarišu sve to: “Ivanišević je načelno bio protiv toga da u ovakvoj knjizi uopšte budu spominjani zločini koje je počinila srpska vojska.”

Reakcije mnijenja u Republici Srpskoj i Srbiji na smrt Ratka Mladića pokazuju da je, u proteklih deset godina, otkako je objavljena Istorija RS, nadvladao Ivaniševićev stav. Mladić se slavi kao heroj. Vodeći politički lideri idu na služenje parastosa njegovoj navodnoj duši i, kao Ivanišević, protiv toga su da se povodom njegove smrti spominju zločini koje je počinila njegova vojska (po njegovoj izričitoj naredbi).

Kada je Mladić srebreničkim muškarcima i dječacima, u Sandićima, kazao da će biti evakuisani u Tuzlu, Kladanj i Živinice, glavni oficir za bezbjednost Bratunačke brigade Momir Nikolić se iznenadio, jer je znao da je ranije, na sastanku u bratunačkom hotelu Fontana, donijeta odluka da se svi oni streljaju. Zato je, kako je svjedočio u Haagu, pitao Mladića, kad su ostali nasamo u Sandićima: “Gospodine generale, šta će biti s ovim ljudima?” Mladić je, veli, zamahnuo rukom ispod vrata, napravivši pokret koji simbolizira klanje. “Shvatio sam”, kaže Nikolić, “da će ti ljudi biti pobijeni”.

Intimus Radovana Karadžića, Miroslav Deronjić, je kazao da mu je navečer 13. jula, oficir za bezbjednost u Glavnom štabu i Mladićev pomoćnik Ljubiša Beara kazao: “Gospodine Deronjiću, dobio sam naređenje s vrha da se zarobljenici pobiju.” Ranije je Deronjiću, kako je posvjedočio, sam Karadžiću kazao: “Miroslave, sve ih treba poubijati.”

Vojnici 10. diverzantskog voda, jedinice koja je bila pod izravnom kontrolom Glavnog štaba VRS-a, svjedočili su da im je Mladićev ađutant, Dragomir Pećanac, lično prenio naređenje da streljaju Srebreničane na vojnoj ekonomiji u Branjevu.

Zamjenik komandanta Zvorničke brigade VRS-a Dragan Obrenović posvjedočio je da mu je oficir za bezbjednost u toj brigadi, Drago Nikolić, prenio da je stiglo naređenje da organizuju pogubljenje zarobljenika. Kada je Obrenović kazao da treba tražiti saglasnost “više komande”, Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića.

Kada je, tada još uvijek normalni Milorad Dodik u oktobru 1995. kazao da je Srebrenica “najveća greška rata”, te zahtijevao odgovornost, načelnik Glavnog štaba VRS-a, general Manojlo Milovanović, koji je nesumnjivo bio upućen u detalje, objasnio je hladnu političku logiku koja je stajala iza likvidacija u Srebrenici.

“Da nismo”, kaže Milovanović, “uzeli Srebrenicu i Žepu, ne bi sada imali Romaniju, sa vojničke tačke gledišta. U političke aspekte i metodologiju uzimanja Žepe i Srebrenice ne ulazim, nisam bio prisutan, samo sam bio informisan kao i vi.”

Srpsko javno mnijenje spremno je, glede Srebrenice, povjerovati svima, od plaćenika poput Gideona Greifa do neznalica poput Jelene Guskove, samo navodno nije spremno povjerovati srpskim oficirima i vojnicima, koji su bili prisutni na licu mjesta i znaju o čemu pričaju. Kažem “navodno”, jer većina onih koji poriču genocid znaju da je Mladić naredio da se pogube svi zarobljeni, ali ista ta većina smatra da je taj zločin bio opravdan višim državnim interesom, jer je “trebalo trajno osigurati koridor u Podrinju”. To je ružna istina.