Itaka kao atlas malih država: Memoari Aleksisa Ciprasa

Itaka je metafora za dom, krajnje “mjesto” gdje postajemo mi sami, do kojeg dolazimo kroz teška i nepredvidiva putovanja, baš kao u Homerovoj Odiseji.

Memoari bivšeg grčkog premijera Aleksisa Ciprasa, simbolično nazvani Itaka (grč. Ιθάκι), počinju upravo tim pitanjem: šta ostavljamo iza sebe i kako uopće pronađemo pristanište u vrijeme političkih brodoloma?

Ova obimna knjiga od 762 stranice nije samo politička odiseja jedne ličnosti. Ona može poslužiti i kao ogledalo u evropskoj krizi i svim malim državama u okruženju Evropske unije.

Rođen 1974. u Atini, inžinjer po struci, postao je jedna od ključnih figura evropske ljevice posljednje decenije. Na čelo ljevičarske stranke Sinaspimos došao je 2008. godine, a ubrzo potom predvodi i širu koaliciju, Sirizu, gdje ostaje sve do 2023.

Premijer Grčke postao je u januaru 2015, a na vlast je došao zahvaljujući obećanju da će zaustaviti politiku štednje nametnutu tokom dužničke krize. Njegov mandat završava 2019. porazom od Nove demokratije. Nakon novog izbornog poraza 2023, povukao se s čela Sirize, a u jesen 2025. i iz grčkog parlamenta.

Cipras je na evropsku političku scenu ušao kao anomalija: mlad, nekonvencionalan, ideološki čvrst, ali oslobođen anahronih ljevičarskih nostalgičnih tereta. Predvodio je generaciju odraslu uz krizu, koja je vjerovala da se historija može zaustaviti, preokrenuti, pa čak i „restartovati“.

Premijerske godine obilježene su neprestanom borbom između sna i realnosti, a referendum koji je mirisao na prkos, završio je predajom i povratkom pod čeličnu stegu evropskih pravila.

Upravo je taj raskorak srž Itake – bez naročite dramatizacije prošlosti, uz suočavanje s cijenom političkih iluzija.

Siriza – Koalicija radikalne ljevice (grč. Συνασπισμός Ριζοσπαστικής Αριστεράς) – nastaje 2004. kao savez više lijevih i radikalno ljevičarskih grupacija, a od 2012. djeluje kao jedinstvena stranka. Njezina se ideologija temelji na demokratskom socijalizmu, progresivnoj ljevici i kritici neoliberalizma, uz jasan proevropski stav: više Evrope, ali drugačije Evrope.

Pod Ciprasovim vodstvom, od marginalne koalicije prerasta u glavnu silu grčke politike, postavši simbol otpora mjerama štednje i uvjerenju da se demokratija mora povinovati finansijskim tržištima. Zato je njezin uspon 2015. bio šok za evropski establišment – a njezin kasniji zaokret, prihvaćanje trećeg paketa pomoći i oštrih mjera, jednako je snažno poljuljao povjerenje vlastitih birača.

Da bi uopće formirao vladu, Ciprasu je 2015. nedostajala tijesna većina: Siriza je osvojila 149 od 300 poslaničkih mjesta. Umjesto očekivane koalicije s centrističkim To Potami, odlučuje se za savez s desno-populističkom, nacionalno konzervativnom strankom Nezavisni Grci (ANEL), koju vodi Panos Kammenos. Za jedne je to bio taktički potez; za druge – prva velika etička pukotina.

ANEL je u koaliciju donio dva ključna elementa: parlamentarnu većinu i „patriotski okvir“ koji je politiku protiv mjera štednje pretvarao u pitanje nacionalnog dostojanstva, a ne samo ideološki projekt ljevice.

U Itaki, Cipras, iznenađujuće, ne demonizira ovaj savez. Mnogo je kritičniji prema vlastitim ministrima iz Sirize – onima koji su ga gurali u otvorenu konfrontaciju i avanturističke scenarije izlaska iz eurozone – nego prema Kammenosu i njegovoj partiji.

Krajem 2009. ispostavilo se da Grčka godinama živi s ogromnim deficitima i javnim dugom koji više nije moguće servisirati na tržištu. Uslijedila su tri međunarodna „paketa spašavanja“ – 2010, 2012. i 2015. – u ukupnom iznosu od oko 280 milijardi eura, uz stroge uvjete štednje i reformi nametnutih od strane tzv. Trojke: Evropske komisije, Evropske centralne banke i MMF-a.

Rezultat je bio pad BDP-a za više od četvrtine, masovna nezaposlenost, rezanje plata i penzija, urušavanje i zatvaranje javnih servisa i egzodus stotine hiljada mladih Grka.

Vrhunac političke drame je ljeta 2015, kada Cipras raspisuje referendum: građani se 5. jula s oko 61% glasova izjašnjavaju protiv novog paketa mjera štednje koje traže kreditori. Nekoliko sedmica kasnije, suočena s bankrotom i mogućim izlaskom iz eurozone, njegova vlada ipak potpisuje još tvrđi program – treći memorandum.

U knjizi Cipras prvi put otvoreno tvrdi da je njegov ministar finansija, Janis Varufakis, bio „neupotrebljiv za realne pregovore“ – harizmatičan, ali vođen idejom koja bi Grčku gurnula u finansijski ambis. Detaljno opisuje Varufakisov plan: unilateralnu zamjenu obveznica koje drži Evropska centralna banka „perpetualnim“ obveznicama bez roka dospijeća, uvođenje IOU potvrda – paralelne valute kojom bi se isplaćivale plaće i penzije – i pritisak na partnere da popuste pred prijetnjom haosa. Cipras opisuje trenutak kada mu je ministar predložio da se penzioneri plaćaju vaučerima i digitalnim tokenima preko telefona i priznaje da „nije znao da li da se smije ili da plače“.

Drugi ključni lik Itake je Panagiotis Lafazanis, tadašnji ministar za proizvodni razvoj i energiju. Cipras opisuje kako je uoči referenduma govorio o „ratnom stanju“, povratku na drahmu „dan poslije“ i čak o preuzimanju kontrole nad Centralnom bankom Grčke, kao da je riječ o neprijateljskoj tvrđavi, a ne instituciji eurozone. U memoarima piše da se često pitao „imaju li neki saborci makar rudimentarno poimanje realnosti“.

Referendum iz 2015. godine u knjizi poprima mitsku dimenziju – trenutak kad je Atina pokušala reći „ne“ čitavom finansijskom sistemu. Cipras sada, sa vremenskom distancom, priznaje da je to bio moralni čin bez političke vrijednosti.

Upravo u tom raskoraku – između „ΟΧΙ“ (NE) na referendumu i potpisanog sporazuma – Itaka se pretvara u priču o sudaru političke imaginacije s institucionalnom moći.

Itaka otvara i ono što se u regionalnim medijima često romantizira: mogućnost „okretanja ka Moskvi“. Cipras opisuje posjete Rusiji 2015. godine i razgovore s Vladimirom Putinom, tokom kojih je, između ostalog, testirao ideju da Rusija simbolički otkupi 200–300 miliona eura grčkih trezorskih zapisa. Putin mu odgovara da bi to bilo kao „baciti novac u kantu za smeće“ – Grčkoj ne treba 300 miliona, nego 300 milijardi – i savjetuje ga da se „pomiri s Merkel“.

S druge strane Atlantika dolazi telefonski poziv Baracka Obame, tokom ključnih pregovora u Briselu, nakon referenduma. Cipras piše da mu je američki predsjednik rekao: „Imam jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra vijest je da ste, nakon rezultata referenduma, gospodar političkih zbivanja u Grčkoj. Loša vijest je da su se protiv vas okupile vrlo jake sile koje žele da pregovori danas propadnu i da budete gurnuti ka nacionalnoj valuti.“ U ovakvim momentima knjige može se vidjeti koliko je uzak prostor u kojem male države trebaju manevrirati tržišta, institucija i geopolitike.

Cipras u knjizi priznaje i socijalnu cijenu kompromisa: izgubljenu srednju klasu i ukidanje posebnog dodatka za najsiromašnije penzionere. Itaka je, kako primjećuju i grčki komentatori, istovremeno pokušaj da se „očiste sjenke prošlosti“ i prvi korak ka mogućem političkom povratku – možda i kroz novu stranku, izvan oslabljene Sirize.

Cipras tvrdi i da je neuspjeli puč u Turskoj 2016. zamrznuo šansu za istinski napredak grčko–turskih odnosa. Prije puča, kako podsjeća, posjetio je Tursku tri puta u sedam mjeseci, a zajednička sjednica vlada u Izmiru u martu 2016. u knjizi se pojavljuje kao moguća prekretnica.

Nakon puča, priča o osam turskih oficira koji su helikopterom pobjegli u Grčku i zatražili azil, kao i odluka grčkog Vrhovnog suda da odbije njihovo izručenje, pretvorila se u dugotrajan izvor napetosti između dvije zemlje.

U pozadini Itake krije se atlas slabosti svojstvenih malim političkim sistemima. Ciprasova iskustva otkrivaju obrazac koji je zajednički cijelom Balkanu: „višak historije“, ekonomije ovisne o spoljnim centrima moći i političke elite koje često obećavaju više nego što ijedna institucija može isporučiti.

Siriza se pod težinom vlastitih obećanja i unutrašnjih podjela praktično slomila: stranka formalno postoji, ali je izgubila status glavne opozicije, fragmentirala se i prepustila prostor drugim akterima na ljevici i centru.

Dok je Grčka 2015. godine imala minimalan prostor za improvizaciju, Hrvatska ga danas praktično nema. Ulaskom u eurozonu hrvatska ekonomija je postala jedan od najukotvljenijih sistema u EU. Monetarnom politikom i bankama upravlja Frankfurt, a fiskalnim pravilima i nadzorom nad budžetom Brisel.

Ako bi Zagreb pokušao radikalnu političku diverziju nalik atinskoj iz 2015, posljedice bi bile momentalne: tržišta bi reagirala u roku par dana, ne sedmica. Ciprasova priča pokazuje šta se dogodi kada politička mašta udari u institucionalni zid.

Za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju, Ciprasove lekcije su podjednako važne, ali iz druge perspektive: monetarna integracija donosi stabilnost, ali zahtijeva odricanje od iluzije potpunog suvereniteta.

Parafrazirajući Tukidida, često se kaže da se Grcima dogodilo gotovo sve što se jednom narodu može dogoditi. Itaka tako nije tek sjećanje jednog premijera, nego ponovljena drevna lekcija: najteži neprijatelji nisu spolja, nego unutra – u našim iluzijama, očekivanjima i mitovima.