Rat protiv Irana: Kako su ljevičarske veličine iza pisma u Guardianu izgubile kompas

Piše: Hamid Dabashi (Middle-Eastern Eye)

U otvorenom pismu, objavljenom prošle sedmice u Guardianu i upućenom „drugovima aktivistima, studentima, misliocima, radnicima, umjetnicima i drugim zatvorenicima savjesti zatočenim iza zidova svih pritvorskih centara širom Irana“, grupa uglednih akademika i aktivista posegnula je za mučnim klišeom izjednačavanja strana u razornom ratu koji protiv Irana vode dvije nuklearne sile.

Jedan od agresora još provodi genocid u Palestini i otima zemlju u Siriji i Libanu, dok drugim upravlja korumpirani psihopata.

U tekstu prepunom otrcanih, zastarjelih i zlobom obojenih fraza, koji odaje krajnje nepoznavanje onoga što se zapravo dogodilo, potpisnici osuđuju i vlast u Iranu i nezakoniti izraelsko-američki rat protiv suverene države.

Taj dokument je bestidan.

Vladajuća Islamska Republika u Iranu zaista iza sebe ima višedecenijsku historiju čistki na univerzitetima, masovnih pogubljenja političkih zatvorenika i neprekinute brutalne represije nad pokretima za građanska prava.

Neki iranski prijatelji i kolege samih potpisnika proveli su život dokumentirajući te činjenice i o njima napisali tomove i tomove — toliko da više ne mogu ni kročiti u vlastitu domovinu.

Ali onog trenutka kada su prve izraelske i američke bombe pale na Iran, najprije u junu 2025, a potom u masovnom bombardiranju u februaru 2026, sve se promijenilo.

Duga i krivudava historija iranske antikolonijalne borbe oživjela je pred čitavom nacijom — i pred očima cijelog svijeta.

Gdje su potpisnici bili protekle godine?

Potpisnici pišu u odbranu iranskih političkih zatvorenika, dobro znajući da je Izrael bombardirao Evin u Teheranu, najzloglasniji iranski zatvor, tokom junskog napada na glavni grad Irana.

Ta činjenica morala ih je natjerati da zastanu. Nije.

Naravno, okrutnost iranskog zatvorskog sistema i progon neistomišljenika dobro su poznati. Tokom iransko-iračkog rata osamdesetih godina počinjen je pokolj. Čitavo groblje u blizini Teherana, Khavaran, svjedoči o tim ubistvima.

Svako takvo barbarstvo, gdje god se događalo, mora odmah prestati — sve do izraelskih tamnica, u kojima su palestinski zatvorenici svjedočili da su silovani, pa i uz pomoć pasa.

Sami iranski politički zatvorenici iz zatvora pišu protiv divljačkog izraelsko-američkog napada na svoju domovinu. Jesu li se ugledni potpisnici ovog pisma potrudili to saznati?

Koliko razumijem, nijedan od potpisnika nije u stanju čitati izvore na perzijskom. Ali Behrooz Ghamari-Tabrizi, nekadašnji politički zatvorenik, na jasnom je engleskom otvoreno govorio protiv ovog rata. Jesu li smatrali vrijednim saslušati njegove argumente?

Ovdje nema izjednačavanja strana: ili ste na strani genocidnih bombardera koji masovno ubijaju, ili na strani onih koje bombardiraju.

Ahilova peta pisma njegova je zloćudna središnja metafora: dvije oštrice između kojih je cijela nacija prikazana kao zarobljen, beživotan list papira — lišena historijske sposobnosti djelovanja i prepuštena dvama oblicima nasilja, jednom domaćem i drugom vanjskom.

Kada bi to bilo tačno, izraelski premijer Benjamin Netanyahu i američki predsjednik Donald Trump bili bi u pravu: Irancima bi bili potrebni izraelski i američki bombarderi da ih oslobode.

Posežući za fatalističkom metaforom koja Irancima oduzima moralnu sposobnost djelovanja i političku inteligenciju, potpisnici su praktično supotpisali izraelsko-američku „humanitarnu intervenciju“, koja obećava da će Irance osloboditi njihovih vladara tako što će ih bombardiranjem vratiti u kameno doba.

„Bijeli muškarci spašavaju žene tamnije puti od muškaraca tamnije puti“, kako je svojedobno napisala postkolonijalna teoretičarka Gayatri Chakravorty Spivak. Ima li ičega podmuklijeg od ekskluzivnog kluba zapadnih akademika u koji nije dopušten ulaz ni psima ni Irancima?

Ko je sastavio ovo odvratno pismo, i s kakvim ovlaštenjem?

Odgovori već izlaze na vidjelo. Istaknuti historičar crnog radikalizma Robin DG Kelley povukao je svoj potpis, kazavši da su okolnosti u kojima su potpisi prikupljani bile „pomalo sumnjive“ i da „ono što je objavljeno nije baš ono što sam prvobitno vidio“.

„Moga imena više nema na pismu, a nije ni trebalo biti tamo“, napisala je sudanska antropologinja Nisrin Elamin. Navela je da se ne slaže ni sa sadržajem, ni s postupkom kojim je njeno ime dodano, ni s „izjednačavanjem Izraela i Irana“, koje naziva „štetnim i potpuno lažnim“.

Čini se da Mumia Abu-Jamal, naveden među potpisnicima, nikada nije odobrio upotrebu svoga imena. „Ko je potpisao u Mumijino ime?“, pita Vijay Prashad, koji navodi da je nekadašnji pripadnik Crnih pantera i radijski novinar iz zatvorske ćelije, na dva papirna tanjira, napisao kako Iran „pokazuje svijetu — naročito Trećem svijetu — kako se bori protiv Imperije“.

Prashad je na pismo odgovorio razornim pobijanjem, napisavši da metafora dvaju oštrica, „agresora i napadnutog prikazuje kao paralelne izvore iste opasnosti“.

Druga imena koja su se pojavila među potpisnicima na dan objavljivanja — među njima i imena mojih kolega Rashida Khalidija i Nadije Abu El-Haj — u međuvremenu su bez objašnjenja nestala iz pisma.

Ostaje ključno pitanje, na koje odgovor mogu dati samo ljudi iza pisma: ko ga je smislio i sastavio, ko je odlučio da se ne obrati nijednom iranskom akademiku i ko je ostale naveo da ga potpišu ne znajući pravo stanje stvari.

Ko god da su, čini se da ih plaši ogromna globalna naklonost koju je Iran stekao tokom ovog rata i da su odlučni da je diskreditiraju.

Milioni Iranaca ostavili su po strani svoje političke razlike — a njih je mnogo — i ujedinili se u odbrani domovine kojoj se neprestano prijeti nuklearnim uništenjem.

Prezirem samu ideju „Islamske Republike“, a bezbrojni ljudi poput mene cijenu toga platili su odrekavši se radosti da ikada ponovo posjete vlastitu domovinu.

Ali ako još imam domovinu, u kojoj sam rođen i odrastao, u kojoj su sahranjeni moji roditelji i braća, i ako mogu tvrditi da predajem nešto što se zove „iranistika“, onda je to upravo zato što je ta ista nakaradna Islamska Republika zaštitila teritorijalni integritet moje zemlje te život i dostojanstvo više od 90 miliona ljudi koji u njoj žive.

Izrael ima samo jedan cilj: pretvoriti Iran u novu Siriju, Liban ili Libiju i rasparčati ga. Upravo tamničari koji su ugušili izglede za građanske slobode u Iranu sada zemlju brane od Izraela i Trumpa.

Mogu li njegovi pobornici ustati ujutro, s druge strane okeana, daleko od bombi, pogledati svoja imena ispod ovog odvratnog dokumenta i osjećati se dobro?

Je li iko od potpisnika vidio ushićenje Arapa i muslimana — naročito Palestinaca u Gazi, kao i Libanaca u Libanu — pred prizorom jedne muslimanske zemlje koja se usuđuje suprotstaviti Izraelu dok ostale služe kao vojne baze za američko i izraelsko ratno huškanje?

Oni koji su svjesno potpisali ovo pismo zapanjujuće su odvojeni od miliona Arapa, muslimana i prezrenih na zemlji, na globalnom sjeveru i jugu, koje raduje jednostavna činjenica da Iranci kao narod — a ne Islamska Republika — pružaju hrabar otpor Netanyahuu i Trumpu.

U sunitsko-šiijskim odnosima događaju se historijski pomaci. Je li iko iza ovog pisma pogledao i razumio obilje dokaza koji stižu iz arapskih i muslimanskih zemalja?

A šta je s desecima miliona Iranaca i Iračana koji su izašli na ulice na sahranu Alija Khameneija? Zar oni ne znaju da u Iranu postoje politički zatvorenici ili ih nije briga za vlastiti narod?

Jesu li narodi regije morali čekati pismo objavljeno na Zapadu da im objasni trajne paradokse njihovih domovina? Kakvi su to „revolucionari“ toliko odvojeni od ovih činjenica?

Za autore i branitelje pisma ideja domovine očito znači vrlo malo.

Bez obzira na sve mane Islamske Republike, ona je sada ustala u odbranu nacije od 93 miliona ljudi kojoj prijete uništenje i brisanje njene civilizacije.

Trump i njegov ministar finansija Scott Bessent upravo su najavili sankcije za koje Bessent obećava da će „srušiti“ vladajući režim.

To je genocidno. Te sankcije pogađaju iranski narod, a ne vlast koja ih preživljava gotovo pola stoljeća.

Politički progon i smrtna kazna u Iranu moraju odmah prestati, kao što moraju prestati i u Kini, Saudijskoj Arabiji i Izraelu — te u Sjedinjenim Državama, koje iza rešetaka drže više vlastitih stanovnika nego ijedna druga zemlja na svijetu.

Pismo, međutim, izjednačava civilizacijsku prijetnju čitavoj naciji, praćenu otvoreno iskazanom genocidnom namjerom, s režimom koji se, uza sve svoje katastrofalne mane, suprotstavio dvjema okrutnim nuklearnim silama što prijete samom opstanku jednog naroda.

Ima li to ikakvog smisla?

Nakon ove brutalne vojne invazije Iran prolazi kroz ogroman epistemički zaokret. Principijelni Iranci osporavaju Islamsku Republiku, i nastavit će to činiti snažno i ustrajno.

Nije slučajno što autori nisu mogli — ili nisu ni marili — pronaći nijednog ozbiljnog iranskog akademika ili kritičkog mislioca koji bi podržao pismo. Jesu li se potpisnici obratili ijednom iranskom kritičkom misliocu kojeg poznaju?

Otkako su Izrael i Sjedinjene Države prvi put bombardirali Iran, zemlja prolazi kroz duboku preobrazbu čije razmjere tek treba da se pokažu i procijene.

Ovakva pisma samo otkrivaju koliko su njihovi potpisnici udaljeni od te stvarnosti.

Genocidna izraelska doseljenička kolonija, usudivši se pokrenuti napad na Iran, probudila je nešto drevno. Invazija Aleksandra Velikog, arapska i mongolska osvajanja, saveznička okupacija Irana tokom Drugog svjetskog rata i državni udar CIA-e i MI6 — sve je to ponovo oživjelo u svijesti čitave nacije, a ne samo vladajućeg režima.

Ušli smo u radikalnu promjenu, kopernikanski obrat u razumijevanju Irana koji napadaju dvije ratoborne nuklearne sile.

Čini se da potpisnici ne poznaju kolonijalnu i antikolonijalnu historiju Irana, niti duboko ukorijenjeni historijski bijes koji je ova invazija izazvala među svim Irancima, bez obzira na njihov odnos prema vladajućoj državi.

Podjela na vladajuću državu i naciju kojom ona tvrdi da vlada nestala je zajedno sa životima bespomoćne djece koju su izraelske bombe i američki projektili bešćutno ubili u Minabu.

Napadnuta je naša domovina, ugrožen naš teritorijalni integritet, razoreni naši univerzitetski kampusi, a oštećeni lokaliteti naše kulturne baštine — dragulji našeg udjela u svjetskoj civilizaciji.

Prodire li išta od toga kroz vaš šablonski „aktivizam“?

Ovaj rat nikada nije bio rat protiv vladajućeg islamističkog režima. To je rat protiv Irana i Iranaca, s jednim jedinim ciljem: teritorijalnim raspadom zemlje, rušenjem vlasti i stvaranjem miliona izbjeglica.

Politički zatvorenici u Iranu iz zatvora pišu protiv ovog rata. A onda se pojave ovi novopečeni moralisti, osuđuju jedno i izražavaju solidarnost s drugim, zapanjujuće nesvjesni onoga što se događa naciji kada je ugrožen sam njen opstanak.

Malo poniznosti mnogo bi značilo. Zar vas nije sramota da danas objavljujete nešto o Iranu, a da među vama nema nijednog Iranca?

„Oni se ne mogu sami predstavljati; njih moraju predstavljati?“ Očito moraju.

Saeed Madani, istaknuti sociolog i jedan od najuglednijih iranskih političkih zatvorenika, tek što je izašao iz zatvora, počeo je javno govoriti o položaju političkih zatvorenika u Iranu — sve na perzijskom, u službi nastavka borbe Iranaca za građanske slobode.

Iranci u domovini i izvan nje proteklih pola stoljeća dokumentiraju historiju ove vlasti i protiv nje se bore svake godine, svim potrebnim sredstvima. Za svoje građanske slobode borit će se i u narednim generacijama, kao što će se boriti protiv genocidnih cionista i njihovih američkih pokrovitelja koji su napali njihovu domovinu.

Rat protiv Irana, koji je pokrenuo Izrael, a vode ga Sjedinjene Države, samo će ojačati Irance u njihovoj antikolonijalnoj i antitiranskoj borbi.

U toj borbi niko od onih koji su svjesno stavili svoje ime ispod ovog nedostojnog dokumenta — a boli me što to pišem jer neke od njih lično poznajem — nikada neće biti smatran pouzdanim prijateljem.

(Hamid Dabashi profesor je iranistike i komparativne književnosti na Katedri Hagop Kevorkian Univerziteta Columbia u New Yorku, gdje predaje komparativnu književnost, svjetsku kinematografiju i postkolonijalnu teoriju. Među njegovim novijim knjigama su Nakon barbarstva: Gaza, genocid i iluzija zapadne civilizacije (2025), Iran u pobuni: revolucionarne težnje u postdemokratskom svijetu (2025), Perzijski princ: uspon i povratak imperijalnog arhetipa (2023), Budućnost dviju iluzija: islam nakon Zapada (2022) i Preokretanje kolonijalnog pogleda: perzijski putnici u inozemstvu(2020). Njegove knjige i eseji prevedeni su na brojne jezike.)