Autor Dejtona o Dejtonu, 30 godina kasnije

Doskorašnji pomoćnik američkog državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove Jim O’Brien obratio se, prije nekoliko dana, na konferenciji povodom 30 godina Dejtona, organiziranoj na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

O’Brien je jedno od najvažnijih lica u američkoj politici prema BiH u protekle tri decenije. Osim što je obavljao bitnu ulogu u Bidenovoj administraciji, on je 1990-ih bio savjetnik državne sekretarke Madeleine Albright, te jedan od američkih pravnika koji su direktno sudjelovali u pisanju Dejtonskog sporazuma.

O’Brien je u svom izlaganju na FPN-u poručio “da je ‘obećanje Dejtona’ ostalo nedovršeno, ali da bi pokušaji njegovog ponovnog pregovaranja u sadašnjim okolnostima bili rizični”. U prevodu: Dejton ne treba trenutno mijenjati. Rizično je.

Zato O’Brien kaže, očigledno aludirajući na presudu Kovačević, da “sadašnji zadatak međunarodne zajednice nije da ruši Dejton, već da pomogne da BiH ispuni njegovu evropsku dimenziju”. Dakle, koristiti evropske dimenzije Dejtona, a ne rušiti ga uime evropskih vrijednosti.

O’Brien dalje veli da je Dejtonski sporazum “pretvorio ratnu moć tri naroda u političku strukturu, čime je trajno spriječio povratak nasilja”. Ovo zapažanje da je Ustav BiH vojna moć tri naroda transformirana u političke odnose ujedno objašnjava prethodni O’Brienov stav da Dejton ne treba trenutno mijenjati.

U jednom nedavnom tekstu sam napisao nešto slično: “Ustav je svuda i uvijek novo agregatno stanje masovnog, ratnog nasilja. Ustav je pravno očvrslo nasilje, koje se bilo rasplamsalo u predustavnoj situaciji. Ustav kao mirovni sporazum nužno znači da to zaustavljeno nasilje može biti obnovljeno, iznova započeto. Bez tog potencijala za obnovom sukoba, bez potencijalnog nasilja, koje visi nad glavom svima, tekst ustava nije ustav, već tekst.”

Ako je Ustav BiH, kako kaže O’Brien, “ratna moć tri naroda pretvorena u političku strukturu”, onda je on na snazi sve dok tri naroda imaju potencijal da, u slučaju nužde, obnove ratno nasilje, odnosno da nasilno reaguju na redistribuciju političke moći u društvu s kojom ne mogu živjeti.

Ako ustav nije primarno tekst, već potencijal za obnovu nasilja, to onda znači da će se Dejtonski ustav moći mijenjati kada najmanje jedan od tri naroda ne bude imao potencijal da nasilno reaguje na takvu promjenu.

Vlada Federacije se, naprimjer, formirala dva puta bez predstavnika hrvatskog naroda (2001. i 2011.), kada hrvatske političke stranke u BiH nisu imale snage da to nasilno spriječe.

Naime, 2001. jeste došlo do pobune, ali zbog odsustva podrške Zagreba i zbog jakog vojnog prisustva međunarodne zajednice, u vidu SFOR-a, pobuna je završila neuspješno. Zato se već 2011, HDZ BiH nije ni usudio pokušati. Ali 2022. je stanje bilo drugačije, prije svega zato što Zagreb nije bio distanciran od HDZ-a BiH kao 2001, te zato što međunarodna zajednica, imajući na raspolaganju slabašni EUFOR, nije bila zainteresirana da dođe do situacije u kojoj će morati vojno da guši pobunu.

Govoreći prije izbora 2022. o “spuštanju fenomena Komšić na niže razine” i prizivajući Vladu Federacije bez HDZ-a, SDA je pokazala da je pogrešno procijenila odnos snaga i raspoloženje unutar međunarodne zajednice.

Da ustav nije tekst, već potencijal za nasilje, vidjeli smo u julu 2022. godine. Tada je, na sastanku predstavnika Trojke i HDZ-a sa visokim predstavnikom, u zgradi OHR-a, iz HDZ-a stigla poruka da bi, u slučaju da njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni, “moglo doći do problema na jugu zemlje”.

Danas vladajuća Naša stranka je, tada, pozvala Tužilaštvo BiH da procesuira navedenu prijetnju. Ali Tužilaštvo nikad nije reagovalo. Štaviše, OHR je, dva mjeseca nakon prijetnje, donio izmjene Ustava Federacije, kojim je uklonjena mogućnost da Vlada Federacije bude formirana bez stranaka koje imaju većinsku podršku Hrvata.

Indikativno je da je HDZ prijetio nemirima na jugu samo u slučaju da Vlada Federacije bude formirana bez “legitimnih predstavnika hrvatskog naroda”. Ali ne i u slučaju da Željko Komšić bude izabran u Predsjedništvo. Naime, Komšić je i, nakon te prijetnje, izabran, ali do “nemira na jugu” nije došlo, jer je HDZ BiH dobio ono što mu je najvažnije – sudjelovanje u federalnoj i državnoj vladi.

Da je tako objasnio je i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Mario Karamatić, gostujući nedavno u jednoj televizijskoj emisiji. On je kazao da hrvatski narod “nije ravnopravan, bez obzira na ove Schmidtove intervencije da nas napravi malo ravnopravnijim, sve dok postoji realna mogućnost da bošnjačko političko tijelo svojim glasovima nametne člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda”.

Karamatić je kazao da su njegov HSS i još neke stranke napustili HNS, jer se HNS nije pridržavao svog zaključka sa vanrednog zasjedanja iz ljeta 2022. U tom zaključku je, veli, “jasno rečeno da, ako se nastavi preglasavanje hrvatskog naroda, stranke HNS-a uraditi sve zakonski što je moguće da krenu u teritorijalno-administrativni preustroj”.

Na opasku voditelja da je to separatizam, Karamatić kaže: “Pa evo neka je. ‘Ajde nek’ bude.”

Po Karamatiću, “HDZ jednostavno nema taj narativ da oni išta pokušaju radikalnije, oni pričaju o ustavnom domoljublju, stalno se prilagođavaju, kukaju i na tom ubiraju političke poene i uspijevaju opstati na političkoj sceni.” Riječju, Čović nije spreman rizikovati i pokrenuti nasilje zbog toga što Komšić sjedi u Predsjedništvu.

S obzirom da, u pogledu Predsjedništva, niko ne prijeti nasiljem, to onda znači da je trenutni način izbor članova Predsjedništva, u skladu kako sa tekstom Ustava, tako i sa realnim Ustavom koji ne prebiva u tekstu.

Vlasti Republike Srpske su, u ljeto 2023, zabranile primjenu odluka Ustavnog suda BiH i OHR-a na području tog entiteta. Dvije godine kasnije, Milorad Dodik je pravosnažno osuđen zbog toga, te je, kako je naloženo u presudi, morao napustiti funkciju predsjednika entiteta. Ali je zadržao funkciju predsjednika stranke, što ukazuje da je kriza okončana kompromisom.

Na vrhuncu krize, predstavnici Trojke su bili uvjereni da je policija Republike Srpske spremna i nasilno braniti Dodika. Na djelu su se pokazali ustavni odnosi, kakvi su u realnosti, a ne na papiru. Jedan od lidera Trojke Elmedin Konaković je kazao da u slučaju nepoštivanja presuda neće “slati naoružane ljude na naoružane ljude”. Istina je da bi i mnogi koji su mu prigovarali zbog takve izjave postupili isto da su se našli na njegovom mjestu.

S druge strane, ako Dodik i jeste bio spreman da se nasilno brani od hapšenja, evidentno nije bio spreman da nasilno provede odluke NSRS o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH i zabrani djelovanja “vanustavnih institucija” (SIPA-e i državnog pravosuđa) na području RS-a. Odsustvo spremnosti vlasti RS-a da svim sredstvima, pa i nasiljem pokuša provesti ove odluke NSRS, znači da tumačenje dejtonskog teksta, koje nude vlasti RS-a, nije ustav.

“Izvorni Dejton” nije ustav. Ustav je ono zbog čega bi vlasti RS-a bile spremne na nasilje, a povratak na “izvorni Dejton” to evidentno nije. Ustav je to da SIPA ne može uhapsiti predsjednika RS-a (iako ustavni i zakonski tekst kaže drugačije). Ako jednog dana MUP RS-a ne bi imao dovoljno snage da se djelotvorno suprotstavi drugim policijskim agencijama, onda bi i hapšenje predsjednika RS-a bilo ustavno, pa i mnogo šta drugo.

To što tekst sve vrijeme ostaje isti, ne znači da se ustav ne mijenja. Ustav se neprestano mijenja, a i tekst će se promijeniti, ako promjene na de facto planu postanu dovoljno velike. Dotad, kako sugeriše O’Brien, ne treba rušiti Dejton, već ga konzumirati.