Od Osla do Beograda: Evropske države sve češće uvode vojnu obuku i jačaju rezervu

U Ankari se turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan pobrinuo da se čelnici NATO-a kući ne vrate samo s deklaracijom. Svakome je poklonio po revolver Gümüşay .357 Magnum, s ugraviranim imenom gosta i sa po šest metaka, zbog čega su pojedine delegacije morale ustanoviti smiju li poklon uopće unijeti u vlastitu državu.

Albanski premijer Edi Rama imao je jednostavniji protokolarni problem. Na zajedničkoj fotografiji pojavio se u svojim prepoznatljivim bijelim patikama, jedinom svijetlom paru obuće u redu tamnih odijela i zabrinutih državnika. Revolveri su bili Erdoğanov suvenir i poruka, patike Ramina modna diverzija. Ostatak samita nije bio ni simboličan ni ležeran.

Rusija je, očekivano, označena kao najozbiljnija dugoročna prijetnja. Najavljeno je više od 50 milijardi dolara novih nabavki, dok je za opremu, pomoć i obuku Ukrajine tokom 2026. obećano 70 milijardi eura. Evropske članice i Kanada trebale bi preuzeti veći dio tereta odbrane kontinenta.

Time je okvirno određeno koliko je oružja potrebno i ko će snositi troškove. Međutim, ostaje ono složenije pitanje: gdje će evropske vojske, nakon godina smanjivanja i oslanjanja na profesionalne sastave, pronaći dovoljno ljudi za rukovanje tim oružjem? Za sada, odgovor se traži kroz proširenje rezervnog sastava i ponovno uvođenje raznih oblika vojne obuke.

Diplomatski jezik službenih dokumenata govori o spremnosti za prijetnje iz svih pravaca. Raspored vojnih priprema, međutim, jasno pokazuje da su one prvenstveno usmjerene prema Rusiji koju NATO i Evropska Unija smatraju najznačajnijom neposrednom prijetnjom po sigurnost saveznika.

Raspored priprema govori više od diplomatskog jezika. Najveći pritisak osjećaju nordijske i baltičke zemlje, te Poljska, dok se od Njemačke i država srednje Evrope očekuje da posluže kao prostor za prihvat i prebacivanje pojačanja prema istoku. Zato su uz tenkove i protuzračnu odbranu važni željeznice, mostovi, skladišta, luke i gorivo. Profesionalni vojnik može otići prema frontu tek kada neko drugi čuva aerodrom, popravlja komunikacije i održava transportni koridor.

Evropa se, dakle, ne priprema na osvajački pohod i zauzimanje Moskve. Priprema se da Moskvi oduzme mogućnost brze i ograničene pobjede: prodora na savezničku teritoriju, stvaranja situacije svršenog čina i političkog raskola prije nego što NATO uspije reagirati. Rezervisti bi trebali kupiti vrijeme.

Prelazak na profesionalni sastav donio je Evropi manje, skuplje i tehnološki sposobnije vojske, prilagođene ograničenim operacijama, ali ne i dugotrajnom ratu. Nedostatak ljudstva sada nastoji nadoknaditi povratkom vojnog roka, širenjem rezervnog sastava i kraćim programima vojne i civilne obuke.

Ovakav zaokret ima ekonomsku cijenu: pozivanje rezervista privremeno ostavlja preduzeća i javne službe bez dijela zaposlenih, a rast vojnih izdataka sužava prostor za druge budžetske potrebe.

Život u kasarni kakav pamte generacije iz vremena Hladnog rata ipak se, barem zasad, neće vratiti. Njemačka je od 2026. ponovo uvela vojnu evidenciju za mlade muškarce, dok se služenje u početku zasniva na dobrovoljnosti. Obaveza se može aktivirati ako broj dobrovoljaca i sigurnosne okolnosti ne budu odgovarali potrebama Bundeswehra. 

Hrvatska je otišla dalje i nakon sedamnaest godina obnovila je dvomjesečnu osnovnu obuku, koja uključuje rukovanje oružjem, prvu pomoć, samoodbranu i upravljanje dronovima. Ministarstvo odbrane te zemlje planiralo je oko 4.000 polaznika godišnje.

Poljska je poseban primjer. Obavezni vojni rok, suspendiran 2010, nije vraćen, a vlada je početkom 2026. poručila da takvu odluku zasad ne razmatra. To, međutim, ne znači odustajanje od masovne odbrane. Zakon o odbrani domovine iz 2022. uveo je dobrovoljno osnovno služenje, koje počinje sa 28 dana osnovne obuke i može se nastaviti sa najviše 11 mjeseci specijalističkog osposobljavanja. Varšava želi vojsku od približno 300.000 ljudi - oko 250.000 profesionalnih vojnika i 50.000 pripadnika teritorijalne odbrane - dok bi različitim programima tokom 2026. trebalo biti obuhvaćeno oko 400.000 građana. Poljska, dakle, zasad ne vraća obavezni vojni rok, ali širi vojnu obuku i gradi rezervu.

Društvene reakcije na ove promjene su različite. U Njemačkoj su mladi protestovali protiv novog sistema i povećan je broj zahtjeva za priznavanje prigovora savjesti. U Hrvatskoj je otpor bio slabiji; većina prvih regruta prijavila se dobrovoljno, dok je manji broj izabrao civilnu službu.

Na sjeveru i istoku kontinenta vojni rok i rezervni sastavi nikada nisu potpuno odbačeni. Finska, Švedska, baltičke države i Norveška oko relativno malih profesionalnih jedinica održavaju registre vojno sposobnih, obučavaju rezerviste i civilnu zaštitu uključuju u odbrambene planove. Njihovi modeli razlikuju se po trajanju obuke, načinu regrutiranja i obavezama žena, ali počivaju na istoj pretpostavci: mala stalna vojska može izdržati ozbiljnu krizu samo ako iza nje već postoje obučeni ljudi, medicinsko osoblje, vozači, tehničari, skladišta i transportne veze.

Ovaj proces nije ograničen na EU. Norveška je dio sjevernog odbrambenog prostora NATO-a, dok Ujedinjeno Kraljevstvo pokušava zaustaviti smanjenje profesionalnih i rezervnih snaga. Neutralna Švicarska zadržava milicijsku vojsku i obaveznu službu za muškarce, pokazujući da masovna rezerva nije nužno proizvod članstva u vojnom savezu.

Turska već ima obavezno služenje, a njezini sigurnosni prioriteti protežu se izvan istočnog krila NATO-a: od odnosa s Rusijom i sigurnosti na Crnom moru do nestabilnosti u užem i širem susjedstvu, borbe protiv terorizma i prilika u istočnom Mediteranu. 

Srbija pripada drugoj političkoj priči. Plan o vraćanju vojnog roka od 75 dana - 60 dana obuke i 15 dana vježbi - Beograd obrazlaže potrebom za većom odbrambenom spremnošću, vojnom neutralnošću i regionalnim okolnostima. 

Kosovske vlasti odgovorile su najavom ubrzanog jačanja Kosovskih sigurnosnih snaga. Premijer Albin Kurti najavio je ulaganje od milijardu eura u vojsku, dok se umjesto obaveznog vojnog roka razvija sveobuhvatni model odbrane koji se oslanja na obučenu dobrovoljnu rezervu.

Bosna i Hercegovina ne otvara kasarne niti gradi ozbiljnu vojnu rezervu. Ujedno se sve rjeđe spominje u NATO-ovim dokumentima: našla se u deklaracijama iz Madrida 2022. i Washingtona 2024, ali ne i u Haagu i Ankari. Formalno, proširenje nije isključeno, ali je jasno da nije prioritet. Hrvatska uvodi osnovnu vojnu obuku, Srbija planira vojni rok, a u Sarajevu se još govori o NATO-u, iako se o Bosni u samom NATO-u sve manje govori.

Drugi pokretač evropske mobilizacije nije novi neprijatelj nego stari saveznik čiji se dolazak više ne podrazumijeva. Evropa se ne priprema protiv Sjedinjenih Država, već za mogućnost da Washington reagira kasnije, pošalje manje snaga ili veći dio pažnje i resursa usmjeri prema Kini. 

Ankara je zato naglasila da evropski saveznici i Kanada preuzimaju veći dio tereta odbrane.
Rusija je protivnik za kojeg se pišu planovi. Amerika je neizvjesnost koja se u njih sve češće ugrađuje.

Erdoğanovi revolveri bili su diplomatski kuriozitet, a Ramine patike kratka zabava za kamere. Kada su se reflektori ugasili, ostao je kontinent koji obnavlja mobilizacijske registre, otvara poligone i ponovo okuplja rezerviste.