Mutna odbrambnena matematika širi se Evropom

Infrastrukturni projekti kojima neke evropske članice NATO-a nastoje povećati izdvajanja u vojne svrhe pomalo djeluju kao trikovi, piše Economist.

Italijanska premijerka Giorgia Meloni predlagala proširenje luka u Genovi i La Speziji kao „sigurnosnu“ infrastrukturu. Pokušala je pod tu kategoriju uvrstiti i 13,5 milijardi eura za most između Sicilije i ostatka Italije, ali je prijedlog odbijen. Belgija, Nizozemska i Njemačka planiraju ponovo otvoriti putničku prugu između Antwerpena i Ruhra i zavesti taj projekat pod sigurnosno ulaganje.

Na samitu lidera članica NATO-a održanom u junu ove godine u Hagu donesena je odluka da se u vojne svrhe izdvaja 3,5 posto bruto nacionalnog proizvoda (BDP) uz dodatnih 1,5 posto u druge sigurnosne projekte. Članice su se, dakle, obvezale u vojne, odbrambene i sigurnosne svrhe trošiti 5 posto BDP-a. Ali taj prag dužne su dostići do 2035. godine.

Direktna je ovo posljedica snažnog pritiska predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donalda Trumpa, na evropske saveznike da povećaju izdvajanja za odbranu i vojsku, uz prijetnju da ih Amerika neće besplatno braniti.

Međutim, veliko je pitanje ne samo kako će se članice finansijski nositi s novim obvezama nego i da li će i kako ulaganja zaista doprinijeti jačanju vojnih i odbrambenih kapaciteta Evrope.

Mnoge zemlje, poput Španije, Italije, Francuske, tek su nedavno dogurale do 2 posto, a Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka nisu daleko ispred njih. Manje razvijene zemlje kao što su Poljska i Litvanija već su prešle prag od 4 posto.

Također, podsjeća Economist, nije sporno samo onih rastezljivih 1,5 posto, u koje se može ugurati sve i svašta, nego i onih „tvrdih“ 3,5 posto za odmrambene svrhe u vojnom smislu.

Kritičari već dugo tvrde da su ovi pragovi loša mjera borbene spremnosti, posebno s obzirom na široku NATO-ovu definiciju vojne potrošnje. Sjevernoatlantski vojni savez u vojnu potrošnju ubraja gotovo sve što vlade troše na oružane snage: od penzija i održavanja kasarni, preko humanitarnih misija u inostranstvo, pa sve do pomoći domaćim graničnim službama.

NATO dijeli vojnu potrošnju u četiri kategorije: osoblje, oprema, infrastruktura i „ostalo“, što uglavnom podrazumijeva operacije i održavanje. Mnoge članice ponajviše troše na osoblje, što uključuje plate, doprinose za penzione fondove i same penzije.

Dobra vijest je da je udio troškova za osoblje u ukupnim izdacima znatno opao u posljednjoj deceniji. Godine 2014. plate i penzije činile su u prosjeku oko 60 posto ukupne potrošnje članica NATO-a, da bi danas pale na 33 posto. Ovom padu najviše je doprinijela „pomama“ za vojnom opremom nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022.

„Sastav onoga što čini osnovnu odbrambenu potrošnju drastično se promijenio u posljednjih deset godina“, kaže Nan Tian iz SIPRI-a, štokholmskog instituta.

Pomjeranje od penzija prema tenkovima će se najvjerovatnije nastaviti. Na spomenutom junskom samitu članice su usvojile detaljan skup „ciljeva sposobnosti“, kojima je određeno koju opremu svaka članica treba obezbijediti u skladu s planovima komande NATO-a. Planovi su, svakako, povjerljivi, ali je generalni sekretar Mark Rutte kazao da podrazumijevaju proširenje sistema za protivzračnu i protivraketnu odbranu za 400%.

Mnogi evropski lideri nadaju se da će dodatna sredstva za vojnu opremu podstaći i nova radna mjesta u domaćoj proizvodnji. Otuda kreće i rasprava o tome odakle bi članice trebale nabavljati opremu. Evropljani su podijeljeni: Francuska želi da povećana vojna potrošnja koristi evropskoj industriji i smanji oslanjanje na Ameriku, ali članice u centralnoj i istočnoj Evropi i dalje masovno kupuju opremu od SAD-a.

Sva ta nova oprema podrazumijeva da će oružane snage evropskih zemalja morati izdvajati dodatna sredstva i za obuku i za održavanje. Ministarstva odbrane suočena su i s problemom regrutacije, koji bi se mogao ublažiti boljim platama i beneficijama.