Kuća za pisanje – roman Semezdina Mehmedinovića o jeziku i čehri

Sve više pomišljam da ću zanavijek ostati ovako izmješten odsvakle, reći će Kulenovićev Muhamed u Ponornici. Tako će se na kraju romana taj junak dobrovoljno zanavijek izmjestiti iz svog zavičaja, ne želeći mu se ikad vratiti, da bi se zavičaj sam njemu vratio, u vidu podsvijesti, koja poput ponornice nanovo izbija pa i mimo naše volje.

Kuća za pisanje, roman je Semezdina Mehmedinovića, koji objavljuje u periodu njegovog povratka u Sarajevo iz Amerike, gdje je pisac boravio dvadeset pet godina. Slično Muhamedu, pripovjedač je napustivši Sarajevo, bio odlučan da se više nikada ne vrati. Taj projekat zatomljavanja prošlosti ogledao se u tome da o njoj nikada ne govori, otkrivajući tako i jednu dimenziju pripovjedačevog odnosa prema jeziku.

Kao pjesniku, jezik mu je važan, kao čovjeku još i važniji. Ne pričati o prošlosti, pa ni svojoj kćerci koja je odrasla u Americi, značilo je poništiti je. To funkcionira na tragu ideje da je naše postojanje sadržano u jeziku, ono što ne imenujemo kao da i ne postoji. Teorija koja će se u ovom slučaju pokazati pogrešnom, prvenstveno u njegovom odnosu sa spomenutom kćeri. Ona ne priča bosanski, ocu je to maternji jezik. U tom jazu jezika, mnogo je, po prirodi samog fenomena jezika, neizrečenog. Međutim, ono što je neizrečeno, ne znači nužno ni da nije prisutno.

Sve nijanse međuljudskih odnosa, u ovom slučaju očinskog i kćerinskog, sadržane su i u onome što se ne izgovori ili što se na kraju krajeva i ne može do kraja imenovati. Tako je i u ostalim sferama ovog romana. Pokazat će se da i neizrečena prošlost nastavlja da postoji onda i kada bude prešućena. Nešto što će se ispostaviti jazom u tom odnosu, jer godinama, ono što otac prešućuje, postaje očiglednije. Prešućena prošlost, jaz kultura, godina, jezika, a ispod tog jaza, neimenovana nit koja sve to povezuje – ljubav.

Okosnica ovog romana je prvenstveno njegov odnos s kćeri, predstavljen u svoj svojoj kompleksnosti. Ta prošlost, javit će se poput ponornice, kada ugleda svoju kćerku dok nosi šamiju kakvu je njegova nena nosila pa će ona dobiti svoj jezički izraz u vidu rečenice – tvoje lice dobija bosansku čehru. (Šta je čehra?, pitat će ona)

Ali i onda kada mu kćer spočitava to njegovo izbjegavanje suočavanja sa traumom koju nosi, traumom rata, naravno. Tako da će ona, od koje je sve to pažljivo sakrivao dok je odrastala, postati kao ogledalo, nešto što će ga u tom međusobnom odnosu tjerati da se suoči s tim. Ona, naime, tu traumu nema, ali trauma u njihovom odnosu i dalje postoji, čak i ako se o njoj šuti. Prošlost iskrsne i onda kada pripovjedač sebi prizna, a na to ga podsjeti i ona, da je balkanski otac.

Roman je podijeljen u četiri dijela, na nešto više od stotinjak stranica. Naracija teče, tako bi se moglo reći – teče, pitko, s lijepim prijelazima, na momente vam se čini kao da gledate film. Ispripovijedan iz prvog lica, premrežen sjećanjima i sadašnjosti, u trenutku pripovjedačevog povratka u Sarajevo, nakon višegodišnjeg pokušaja da se u njega ne vrati.

Citirajući u jednom dijelu sentencu o domu i domovinu – Tvoj dom je tamo gdje prestaje svaka tvoja potreba za bijegom, egipatskog pisca Nedžiba Mahfuza. Svijet romana odražava pripovjedačev unutarnji svijet, u kojem možemo naći njegova lirična promišljanja o umjetnosti, identitetu, domovinu, jeziku, kompleksnim porodičnim odnosima, odnosima sa samim sobom, Životu u Americi, slikama američkih gradova, njenih gostionica, planina, pejzaža.

Zanimljiv je i portret Sarajeva koji nam pisac nudi, posebno onaj koji nam je oslikan kroz prijateljstvo s Markom Vešovićem, sadržan u doručku u vidu pačeta, koji zapravo nijedan od njih dvojice ne voli, ali u kojem se ipak može uživati, jer za Vešovića ono ima nostalgičnu notu u sebi, sadrži sjećanja na njegove prijatelje – pače kao prizma koja sažima sjećanja. Ali zanimljiva je i sama ideja koju iznosi pripovjedač, da dom i domovinu čine ljudi, tako će se njegov svijet smanjiti za jednu osobu onoga dana kada ga stigne vijest o Vešovićevoj smrti.

Gradeći sliku grada kroz ljude, u ovom slučaju pjesnika Marka Vešovića, dobijamo jedan iznijansiran portret inače nečega što je neuhvatljivo u potpunosti, ali što ipak postoji, a to je identitet, bilo lični, grada, domovine... Sa tom vijesti, gubi se i jedna nijansa Sarajeva. Tako barem djeluje dok čitamo, ali što, na kraju, i iskustvo može da potvrdi. Gubitkom osobe, gube se i čitavi naši svjetovi, svjetovi u nama, i u gradu. Fragmente tih svjetova ostaje da čuva jezik, kao u Kući za pisanje, u rečenicama koje nam iskrsavaju na vrhovima jezika ili u našoj svijesti, u čehri, šamiji...

Na zadnjim stranicama romana, gledamo fotografije svijeta o kojem smo čitali na prethodnim stranicama – izgradnja kućice za pisanje u Kući za pisanje. Zanimljivo brisanje granica između dvije umjetnosti – riječi i fotografije, kao i brisanje granice između književnosti i stvarnosti. Osim fotografija, na zadnjim stranicama pročitane knjige ostaje i melanholija, kojom je i obojena ova knjiga, ali i ona koja je svojevrsna onda kada se lijepo pričanje prekine.