Smajkanov – roman o bosanskom čovjeku koji ne moli za dostojanstvo

Jedan lik romana Derviša Sušića reći će za Bosnu, parafraziram: kakvim se sve ljepotama razmeće njen dan, a kakvim užasima je zastrta njena noć. U Sušića je Bosna uvijek predstavljena kao polje borbe i napetost u koju kročimo na počecima njegovih priča, ne pušta nas do zadnjih stranica, kao što ni borba nikad ne pušta Bosnu. Ima nešto čemerno u spomenutoj rečenici i sličnima u našoj književnosti.

Od Meše Selimovića i onog dijela o čovjeku koji je samog sebe osakatio, narodu, vječito na međi, koji je prevelik da bi ga zemlja upila, Dizdara i puta od kola do bola, neprebola, do Sušića i ostalih... pa i do Fajke Kadrića, autora romana Smajkanov. U čitanju nas prvo snažno zabole, pa se gotovo pobunimo protiv njih, a onda ih počnemo osjećati čitavom svojom kožom, kao jednu vrstu neprebola koji nas preplavi. Ima nešto iskonsko u njima te zaboli do kosti i srži.

Smajkanov (Biblioteka Behram-beg, Tuzla, 2026), roman o bosanskom komandantu, stvarnoj ličnosti, koji se nalazi u koloni koja je napustila Potočare prije 11. jula i krenula sama ka slobodnoj teritoriji, nastavlja tamo gdje su zastali navedeni pisci.

Kako kod Dizdara funkcionira onaj vječiti hod od kola do bola, tako svijest jednog Bošnjaka ide od genocida do genocida. Šemsudin Salihović, sin Smajkana – otud i nadimak Smajkanov iz naslova romana – tako postaje samo jedan novi akter na sceni historije, kojem se ponavlja ono što se događalo i njegovom ocu i njegovom djedu – genocid. Samim tim nije čudno što se pripovjedaču, Smajkanovom, u trenucima gole borbe za život, tamo negdje po bosanskim vrletima u kojima nam se i kao čitaocu za nos lijepi miris krvi, baruta javlja njegov nastavnik historije, kod kojeg on i njegovi drugari iz klupe nisu nikako mogli savladati gradivo niti su to naročito željeli pa im je historija lično došla da isporuči lekcije.

Priču nam pripovijeda lično Smajkanov, a Kadrić je kazuje, kao što je već činio u izvrsnom romanu Šta su meni ptice, književno obradivši svjedočenje Ekrema Redžića, ratnog kurira iz srednjeg Podrinja.

Nadimak je ovom komandantu najbliži, njegov mahalski nadimak i ratno ime po kojem se znalo čiji je, ko mu je otac, ali i nadimak koji nosi svoju simboliku – historijsko iskustvo oca se prenosi na sina. Prigrlivši nadimak, Smajkan tako preuzima svoje mjesto na pozornici historije, iz njega počinju da progovaraju preci, oni kojima je sudbina oduvijek namjenjivala borbu i stalnu mogućnost nestanka.

Nije slučajno da se komandant u svojim borbama mislima često vraća motivima sa stećaka, osjećajući sudbinsku povezanost s njima pa i onda kada leži u bolničkoj postelji i ruke širi u visini ramena, u zagrljaj, kao onaj sa stećka, kao i onda kada uzima abdest i pada na sedždu na mjestu gdje je poginuo narodni heroj Filip Kljajić Fićo u Drugom svjetskom ratu, s kojim je ideološki na istoj strani, poetično će to opisati Smajkanov.

Roman počinje susretom komandanta sa francuskim generalom Philippeom Morillonom, u Ženevi, na Forumu posvećenom preživjelima holokausta i genocida, taj susret će komandanta vratiti u ratne godine, tačnije 1993., kada su se prvi put sreli, detalje tog susreta ostavit ću čitaocima na otkrivanje, a o Morillonovoj ulozi u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu teško da neko s ovog našeg podneblja nije upoznat.

Kao i mnogi drugi, komandant je čovjek, kako će reći, kojem je samo njegova koža ostala. Drugim riječima, to je čovjek kojem su ubili sve, a nalazi se u koloni ljudi koji su odbili da poslušaju naredbu neprijatelja i predaju oružje, neposredno pred 11. juli 1995. godine, kada je krenuo proboj ka slobodnoj teritoriji.

Njegovo pripovijedanje je direktno, borbe kao da se odvijaju pred našim očima. Vjerujem da nas je komandant poštedio ponečega, ali opisi koje iznosi pred nas, ne štede čitaoca, a i kad bi štedjeli, to bi izgledalo kao da pred stvarnosti zatvaramo oči.

Priču pripovijeda direktni učesnik i ima potpuno pravo na nju. To je jedan od značajnijih postupaka kada je riječ o narativu koji prati naš rat i genocid. S razlogom izbjegavam riječ žrtva, iako je riječ o nevinim ljudima, ali pripovjedač ovog romana ne dozvoljava da njegovu priču uslovljava ijedan okvir i čini se da jedini obzir kojem podliježe jesu njegovi pali saborci, oni koje upisuje u svoju knjigu, i drugi preživjeli.

Kada se kaže žrtva u našem javnom prostoru, to djeluje kao da vas zaogrnu svojevrsnom nemoći, kod Smajkanovog takve vrste nemoći nema, stoji samo odluka da se u historiji učestvuje i da odbija da bude žrtva, tome svjedoči i jedan metak koji nosi uvijek uza se, zna se za šta. Ovo je roman koji odbija da uljepšanom riječju kupuje lažni mir, roman kojim se žrtvi daje moć i riječ.

Ni u jednom trenutku, bez obzira na dubinu lične tragedije i tragedije jednog naroda, Smajkanovo pripovijedanje ne traži sažaljenje već zahtijeva dostojanstvo i budi poštovanje. Otuda je ovaj roman osvježenje, čemerno zbog svoje teme, ali ipak osvježenje.

Što se tiče Kadrićevog književnog postupka, kao da čitamo Sušića i Selimovića istovremeno, čas je to jedan od likova koji je svjestan da je pitanje Bosne pitanje stalne borbe, čas sa Smajkanovim zaranjamo u dubine njegove psihe, poput Nurudina ili Šabe, da bi se u opisima borbe smjenjivali čas Sušićevi likovi, čas spomenuta dvojica. Jedno izvanredno saglasje sa bošnjačkom književnom tradicijom.

U skladu s tim, u pripovijedanju glavnog junaka nema patetike, jedna od njegovih najtežih borbi odvit će se, neočekivano, onda kada se njegova oružana borba zaustavi. Spoznaja da je poslije rata rat, drugačiji, ali ipak rat, ovog ratnog heroja, naviklog na oružje, ostavit će zatečenim, onako kako se Šabo našao nesnađen u suptilnim igrama moći i razočaran onim što je došlo, ali kojeg nikada ne napušta vezanost za svoju domovinu koju shvata kao sudbinu, kao što Selimovićev Sočo u dirljivoj sceni, na samrtnoj postelji, otrovan, traži da mu se nabrajaju imena bosanskih sela – Zloselo, Crni Vir, Blatište, Paljevina, Gladuš, Vukovije... Konačno pomiren s bosanskom dualnosti, onom spomenutom sa početka teksta.

Roman je priča o komandantu Šemsudinu Salihoviću, ali i priča o bosanskom čovjeku koji za dostojanstvo ne moli, već dostojanstvo zahtijeva i odbija da nestane.