Priče mađarskog nobelovca: Kad ljepota zakorači na Zemlju

Isti dan kad je odjeknula vijest da je Krasznahorkai osvojio Nobelovu nagradu, pojavila se i piščeva reakcija na mrežo X (ranije Twitter). U poruci se, na nezgrapnom engleskom, zahvaljuje Viktoru Orbánu na čestitki tim povodom, ali se ujedno i ograđuje od njegovih političkih stajališta. Ispostavit će se, očekivano, da je zahvalnica lažna kao i sami profil. I zaista, ko bi povjerovao da bi se Krasznahorkai, pisac čija je rečenica neopterećena tačkom, odlučio za medij koji za jednu objavu nudi svega 280 oznaka.

Tako će čitalac zbirke priča Seiobo je bila tamo dolje već u prvoj priči morati da odustane od lova na tačku. Ne odustane li, uhvatit će sebe kako se bori za dah, jer ona obično dođe nakon nekoliko stranica.

Zbirka je sastavljena od sedamnaest priča, numerisanih po Fibonaccijevu nizu tako da svaka priča predstavlja zbir prethodne dvije. Tako pisac upisuje u strukturu svoje zbirke ono što je u prirodi, umjetnosti, arhitekturi, matematici poznato kao zlatni presjek ili božanska proporcija, broju fi (φ), čija je vrijednost približna 1,618...

Svaki broj u tom nizu koji se podijeli sa prethodnim dat će vrijednost blisku božanskoj proporciji, koja je, sveprisutna u prirodi, od spirale školjkinih kućica, suncokretovih sjemenki pa i ljudskoj fizionomiji – podijelimo li našu visinu sa visinom koja seže od poda do našeg pupka, dobit ćemo približnu vrijednost fi – u strukturi Partenona, broju ženskih pčela u odnosu na muške u košnici... i kod Krasznahorkaija.

Pisac se u ovoj zbirci bavi fenomenom umjetnosti i ljepote, nekada je to ljepota koju stvara čovjek, a nekada je to ljepota koja se čovjeku dešava mimo njegovog djelovanja, ljepota čiji je on svjedok. Taj motiv je ono što prožima sve priče zbirke i drži ih međusobno povezanim, iako su one tematski raznolike. Tako će nas pisac odvesti do raznih mjesta – Partenona, japanskog nȏ teatra, Venecije, Andaluzije, šinto rituala, renesansnih slikara, Gaudijevih arhitektonskih čuda u Barseloni, katedrala, ikona... U svakoj od priča

U prvoj priči, Lov na Kamo, pripovjedač nas vodi do Kyota, Beskrajnog Grada Ponašanja, Kaznionici Propusta kako ga sam naziva, podcrtavajući tako stroge društvene norme kao drugo ime samog grada, i rijeke Kamo, prikazujući momenat u kojem sve heraklitovski teče, i grad i rijeka i ljudi, sve osim postulature Ooshirosagija – obične, bijele ptice, čaplje, koja skamenjena stoji u protoku svega.

Pripovjedač se tako poigrava sa konceptom protoka vremena, jer tu on, Ooshirosagi, ptica, stoji kao trenutak koji ne teče, ali postoji, postoji samo u momentu, za njega nema protoka vremena onako kako ga ljudi inače doživljavaju, kao liniju koja se proteže od prošlosti do sadašnjosti, nazvat će ga osovinom grada. Međutim, ono što fascinira jeste ljepota te ptice. Primjećuje pripovjedač kako je Ooshirosagi, čaplja, sasvim bespotrebno lijepa, da ta njegova ljepota stoji tu kao suvišnost, jer ona nema nikakvu funkciju, ona nadilazi svrhovitost stvari koje ga okružuju.

Na momenat ovdje pripovjedač podsjeća na Ćamila Sijarića i priču Hrt. U obje se priče dostojanstvo i uzvišena ljepota pokazuju kao fenomen koji stoji u sukobu s okolinom. Hrt je na kraju priče suvišan i ono što ga uzdiže, njegova izuzetnost, postaje uzrokom njegove nesretne sudbine pa mu ne preostaje ništa nego da lovi Mjesec, ljepotu koja nije s ovog svijeta.

Tako će o ovoj ptici pisati i Krasznahorkai, kao o nadzemaljskoj ljepoti koja je postala neprimjetna, toliko ni da je mjesni vodič neće ni spomenuti dok bude stajao na mostu i turistima nabrajao sve vrste ptica koje se mogu vidjeti u Kyotu, a ona sama bude u njegovoj pozadini, skamenjena, sva u svojoj suštini, u lovu na rijeci Kamo.

Neobičan momenat ove zbirke čini priča koja započinje križaljkom, u kojoj se spominje kraljica Vashti, i reklamom preparata za njegu kože – vashtiskin.com. Od naizgled nečeg tako svakidašnjeg, pripovjedač nas uvodi u priču pod nazivom Izgnana kraljica, priču o babilonskoj kraljici Vašti. I s tim uvodom, ono svakidašnje se završava, jer onda zakoračujemo na perzijski dvor, u trenutku kada Vašti dolazi kao kraljica, i u slikarsku radionicu renesansnog umjetnika Boticellija, kojem to i nije stvarno prezime, već nadimak njegovog ugojenog brata koji se nepravedno zalijepio za njega, na italijanskom boticcelli znači 'burence'.

Radnja se tako odvija preplićući sudbinu Vašti na dvoru s onim što se dešava u radionici. Poveznica je u tome što zaista postoji naslikana Vašti, i to direktno iz spomenute radionice. Autorovo poznavanje umjetnosti zaista impresionira, tako će se on, kako bude paralelno gradio radnju, nerijetko pozivati na razne historičare umjetnosti i njihove teze, pronalazeći im i zamjerke.

Ovdje nas uvodi u raspravu o stvarnom autorstvu slika koje su nastale kao ukrasne strane, njih sveukupno šest, oslikana motivima starozavjetne Knjige o Esteri dva kovčega, naručena kao svadbeni dar u Boticcellijevoj radionici, čiji je dio bio i njegov učenik Filippino Lippi. U tome je i ležala rasprava – sve do otkrića modernih metoda – bilo je poznato da su obojica radila na oslikavanju kovčega, kao i to da je Boticcelli sam dopuštao da ga zamjenjuje mladi slikar i dovršava njegova djela. Vašti je, dokazat će se, naslikao Lippi, prema vlastitom nahođenju i viđenju, i to u takvom maniru da će mu i Boticcelli zavidjeti, ne na vještini, koju je Lippi nesumnjivo posjedovao, već na tome što je uopće pronašao ljepotu – kad bih barem i ja u nekome pronašao ovu ljepotu, reći će on. Zaključak nam se sam nameće – čovjeku je potrebna ljepota kao što mu je potreban smisao.

Naime, Lippi u samom činu osramoćivanja i progonstva kraljice nije vidio njeno uniženje, naprotiv, njeno poniženje samo je naglasilo njenu ljepotu i ponos. Otkad je stigla na dvor, njena ljepota je bila skandal, povod za intrige, naprosto, bila je suviše lijepa, čarobno lijepa, a istovremeno suviše ponosna pa kao takva jedino što je i mogla uraditi jeste da ne posluša kralja onda kada je kralj pozvao da se obnažena, noseći samo krunu na glavi, pojavi pred svim plemićima i kraljem samim, raskošna u svojoj ljepoti. Lippi će je naslikati na zidinama grada, u trenutku sprovođenja kazne, gdje će, u tom kratkom izgnanstvu, konačno skončati kao nešto što je bilo suviše.

Krasznahorkaijev pogled na ljepotu je sveobuhvatan, proteže se od ptice, slike, biblijske priče i dovodi nas na ulaz u Alhambru, priča pod nazivom Udaljena punomoć. U toj priči čitalac luta, što prostorijama Alhambre, što kroz historiju. Onog trenutka kada zakoračimo u nju, kao i u bilo koji prostor s islamskom dekoracijom, ona prenerazi čovjeka, reći će pripovjedač, ali ono što, za razliku od drugih građevina islamske arhitekture, čini Alhambru posebnom, jeste njena zagonetnost.

Pored mnogih otvorenih pitanja koje postavlja pred nas, od porijekla njenog imena, graditelja, majstora koji su radili na njoj, uočava se jedna neobičnost a to je da ono što se inače, kada su u pitanju građevine, čovjeku samo kazuje o namjeni i svrsi te građevine, ta očiglednost u Alhambri izostaje.

Pravo razumijevanje njene suštine zauvijek će otići odlaskom Arapa 1492. godine, jer, kaže, jedino su oni mogli shvatiti njenu bit. Katolički kraljevi koji, naravno, osim zadivljujuće raskoši kao takve od te raskoši ne razumiju ništa, ali što je još važnije, ništa i ne žele razumjeti, međutim, ne razaraju je, i to je lijepo od njih (...) te je Alhambra tako dospjela u najstrašniju moguću poziciju, jer ako ju je itko bio u stanju istinski razumjeti onda su to bili Arapi, a oni su odavde zauvijek nestali.

Njena zagonetnost ogleda se u tome što ono što se podrazumijeva, izostaje. Ona, naravno, ima ulaz, ali taj ulaz kao da i nije ulaz, već više kao upad u prostorije, a same te prostorije nemaju logičan red kojim bi se obilazile jer se one međusobno ne nadovezuju, a opet, svaka od njih, iako zasebna, funkcionira kao dio Alhambre. Ta građevina, niti rezidencija, niti palata, niti utvrda, nešto je što nadilazi ljudsku maštu. Kada sam pitala prijatelja koji je nedavno posjetio Alhambru da mi opiše posjetu u jednoj rečenici, rekao je da je to jedino mjesto u kojem kročiš i osjetiš nostalgiju za nečim što nikad nisi vidio i gdje nikad nisi bio. I to se podudara s onim što čitamo iz Krasznahorkaijevog pera, da Alhambra svakomu ponudi da razumije kako nju nikada neće razumjeti, da je najviše što posmatrač tu može biti jeste žrtva koja je natjerana da bude dijelom tog sna, da ima tek udaljenu punomoć da vidi takvo nešto. Ako se zagleda u oslikani zid, tamo će vidjeti obrasce koji se ponavljaju, ali za koje se nema dojam da se ponavljaju, već samo da su beskonačni, a kako je moguće da su postigli beskonačnost u omeđenom prostoru?

Jedno od genijalnosti sakralnih ukrasa koji se pojavljuju na zidovima jeste perzijski girih, uzorak koji se sastoji od ukupno pet različitih geometrijskih tijela pomoću kojeg se može popuniti ravna ploha, bez ikakvih praznina. Međutim, ono što je suština takvog jednog ornamenta, ne nalazi se u fascinantnoj geometriji, već ideji da raznolikosti drži na okupu, da postoji jedan viši red.

Pripovjedač će reći da nema Alhambre bez jedinstva kultura, od grčke, židovske, hunduističke, perzijske, kineske, kršćanske, egipatske, koje je sve u sebi sažela visoka arapska civilizacija u tom momentu. Nema je bez Ibn Halduna, Bejtul-hikme halife Haruna ar-Rašida, Al-Andalusija, Ibn Tufaila, Ibn Sine i ostalih.

Taj stav se odražava i u piščevoj namjeri da kroz svoju knjigu bude jedna takva prizma, koja će u sebi sažeti ono od svekolike ljepote ljudskih kultura, koje su zasebne, ali ipak i kao takve dio jednog zajedničkog iskustva i znanja čovječanstva, koje se uspostavlja kao jedini red u haosu koji živimo.