Plan za Gazu: Netanjahuov veto i granice američke moći

Piše: Said Arikat za Al Jazeera English

Donald Trump je veliki dio svog političkog identiteta izgradio oko jednostavne tvrdnje: američki predsjednici bili su previše oprezni kada je riječ o korištenju američke moći. Saveznici, protivnici i birokrate, tvrdi on, naučili su ignorisati Washington jer je Washington zaboravio kako natjerati druge da se povinuju. Njegova inicijativa za Gazu trebala je pokazati suprotno. Trump bi nametnuo okvir, strane bi ga prihvatile, a Sjedinjene Američke Države bi konačno djelovale kao nezaobilazna sila za koju tvrde da jesu.

Brzo odbacivanje tog okvira od strane Benjamina Netanyahua nije bilo samo pregovaračka taktika. Ono je predstavljalo preventivni veto, osmišljen da oslabi inicijativu prije nego što dobije zamah. Primamljivo je ovaj spor prikazati kao uobičajeno neslaganje između izraelskog premijera i američkog predsjednika, ali time se promašuje njegov širi značaj. Netanyahuovo insistiranje da se nikakvo izraelsko povlačenje ne može dogoditi dok Hamas ne bude „zaista“ razoružan direktno udara u srž Trumpovog prijedloga i otvara pitanje koje Washington decenijama izbjegava: Šta se dešava kada supersila dopusti savezniku da određuje uslove vlastite diplomatije?

Trumpov okvir od 15 tačaka zasniva se na uzajamnim koracima. Hamas bi predao svoje oružje u okviru prijelaznog aranžmana; međunarodni mehanizam za stabilizaciju i palestinska sigurnosna struktura počeli bi se uspostavljati; a izraelske snage bi se postepeno povlačile kako bi novi poredak postajao funkcionalan.

Netanyahu je praktično preinačio tu jednačinu. Izrael, tvrdi on, ne može izvršiti značajno povlačenje dok Hamas ne bude potpuno razoružan. Na prvi pogled, to zvuči kao beskompromisan sigurnosni zahtjev. U praksi, međutim, stvara uslov čije se ispunjenje može beskonačno odgađati. Ko određuje šta predstavlja potpuno razoružavanje? Ko to provjerava? Šta se dešava kada Izrael tvrdi da je oružje i dalje skriveno ili da su se pojavile nove prijetnje? Ako odgovor na svako od tih pitanja zavisi od izraelske vlade, povlačenje postaje uslovljeno standardom koji samo Izrael može definisati i mijenjati.

Uslov koji se ne može nezavisno izmjeriti i provjeriti nije sigurnosni zahtjev; on je politički izlaz u slučaju nužde. U Netanyahuovim rukama, razoružavanje postaje ne jedan od elemenata pregovaračkog procesa, već trajni veto nad samim procesom.

Dublje pitanje, stoga, nije treba li Hamas predati svoje oružje. Svaki vjerodostojan prijedlog za period nakon rata podrazumijeva da Hamas ne može ostati nezavisna oružana vlast. Prava borba vodi se oko toga ko kontroliše redoslijed koraka, a samim tim i ko kontroliše tranziciju.

Trumpov okvir zahtijeva od Izraela da dio kontrole prepusti međunarodnoj i palestinskoj prijelaznoj strukturi. Netanyahuov stav daje Izraelu kontrolu nad trenutkom kada prestaje njegova vojna vlast. Ako samo Izrael određuje kada je prijetnja nestala, onda samo Izrael određuje kada tranzicija može početi. Rezultat bi bilo neograničeno izraelsko sigurnosno prisustvo, upakovano u jezik razoružavanja.

Politički raskorak između dvojice muškaraca dodatno zaoštrava sukob. Trumpu je potrebno da se rat u Gazi završi. On želi diplomatski uspjeh koji bi nosio njegovo ime, kao dokaz da američka moć može postići ono što konvencionalna diplomatija nije uspjela. Netanyahu se suočava s potpuno drugačijom računicom. Za njega je rat neraskidivo povezan s definicijom izraelske pobjede. Svaki aranžman koji okonča borbe, a Hamasu ostavi preostale sposobnosti ili prenese značajnu vlast na Palestince i međunarodne aktere, njegovi desničarski saveznici mogli bi predstaviti kao odustajanje od ključnih ciljeva rata.

Trump uspjeh definiše transakcijski; Netanyahu ga definiše maksimalistički. Njih dvojica jesu saveznici, ali ne dijele isti krajnji cilj, što stvara sudar između predsjednika koji želi postići određeni rezultat i premijera čiji politički opstanak zavisi od toga da ga spriječi.

Tu se izraelska unutrašnja politika sudara sa strateškim interesima SAD-a. Netanyahu vlada uz podršku snaga koje su neprijateljski nastrojene prema svakom aranžmanu koji jača palestinske institucije. Kompromis koji bi se u Washingtonu mogao braniti politički je opasan za Netanyahua. A Netanyahu razumije nešto što su uzastopne izraelske vlade naučile: američke crvene linije često postanu predmet pregovora kada Izrael dovoljno snažno pruži otpor. Poznati recept je jednostavan: odugovlači, protivi se, pozovi se na sigurnost, mobiliši politički pritisak i čekaj da američki predsjednik uzmakne.

Teško je zanemariti dosadašnji bilans. Washington pruža Izraelu izuzetnu vojnu, diplomatsku i ekonomsku podršku. Ipak, uzastopne administracije SAD-a iznova su upućivale apele, izricale upozorenja i privatno izražavale nezadovoljstvo, da bi na kraju popustile pred izraelskim vladama kada bi politička cijena sukoba postala previsoka. Rezultat je svojevrsna politička patologija: SAD finansira saveznika koji redovno prkosi američkoj politici, dok privatne apele tretira kao zamjenu za stvarni pritisak. Netanyahu računa na to da će se taj obrazac nastaviti.

Trump je obećao da će prekinuti takvu vrstu političke inercije. Njegov politički brend počiva na ideji da je američka moć stvarna zato što je on spreman koristiti je. Ali Gaza razotkriva jaz između retoričke odlučnosti i stvarnog uticaja. Suočiti se s protivnikom jedno je; suočiti se s Izraelom nešto je sasvim drugo. To bi zahtijevalo izazivanje ne samo Netanyahua već i domaće političke infrastrukture koja je historijski činila dugotrajan pritisak na izraelske vlade izuzetno teškim.

Neuspjeh administracije da riječi uskladi s posljedicama šalje Netanyahuu poruku da suprotstavljanje javno proklamovanim ciljevima Washingtona ne nosi stvarnu cijenu. Pasivnost SAD-a nije neutralnost; ona je poziv na nastavak nepopustljivosti.

Trump se sada suočava s izborom. Može izmijeniti svoj okvir sve dok ga Netanyahu ne prihvati, čime bi sačuvao privid diplomatskog napretka, dok bi Netanyahu određivao granice onoga što Washington može postići. Plan bi i dalje nosio njegovo ime, ali bi njegov centralni mehanizam bio uklonjen.

Druga opcija je mnogo značajnija. Ako Trump insistira na mehanizmu povlačenja koji se nalazi u središtu njegovog prijedloga, njegova administracija konačno mora suočiti se s pitanjem koje je dosad izbjegavala: Šta je Washington spreman učiniti ako Izrael odbije?

Ozbiljan odgovor zahtijevao bi korištenje poluga koje SAD već posjeduje: postavljanje uslova za vojnu pomoć, usporavanje isporuka oružja ili jasno stavljanje do znanja da podrška ne može biti automatska kada izraelska politika direktno ometa proglašeni cilj SAD-a. Bez određene spremnosti da podnese političku cijenu, jezik američkog liderstva postaje tek predstava.

To je važno jer poznata tvrdnja da „Izrael ima pravo da se brani“ gotovo ništa ne govori o tome šta bi Gaza trebala postati nakon rata. Uništenje Hamasa je vojni cilj; izgradnja političkog poretka sposobnog da spriječi novi rat zahtijeva legitimitet, upravljanje i vjerodostojan palestinski udio u vlasti. Netanyahuov pristup ne nudi uvjerljiv odgovor na to. Ako Gaza ostane pod neograničenom izraelskom vojnom kontrolom, dok palestinske institucije budu oslabljene ili isključene, uslovi koji su proizveli oružani otpor neće nestati; oni će se samo transformisati.

Zato je spor oko redoslijeda koraka toliko važan. Washington kaže da se rat mora završiti tranzicijom ka novom sigurnosnom i upravljačkom aranžmanu. Netanyahu kaže da ta tranzicija ne može početi dok Izrael ne bude uvjeren da je prijetnja uklonjena. Takva formulacija ostavlja samom Izraelu da odluči kada tranzicija može početi. To nije prava tranzicija; to je strategija trajnog odgađanja, koja može uništiti diplomatski proces dok njegovi zagovornici tvrde da ga nisu odbacili.

Trumpov politički brend počiva na tvrdnji da predsjednička moć ima smisla kada proizvodi rezultate. Gaza će tu tvrdnju staviti na iskušenje upravo u odnosu u kojem su američki predsjednici historijski bili najnevoljniji da je demonstriraju.

Pitanje više nije može li Trump iznuditi ustupke od Hamasa. Teže pitanje glasi: da li je spreman reći izraelskom premijeru da američku politiku ne može vetirati strana vlada, čak ni izuzetno važan saveznik.

Ako nije, pouka će biti da izraelski lider može blokirati američku diplomatiju uz malo straha od stvarnih posljedica i da predsjednik koji je obećao obnoviti američku moć može otkriti da njegovo najveće ograničenje nije nedostatak poluga uticaja, već nedostatak političke volje da ih upotrijebi. Moć bez spremnosti da se koristi samo je predstava. U Gazi se ta predstava sve više razotkriva.