Mohammad Ghalibaf: Čovjek koji je iz rata izašao kao najveći politički pobjednik

Nakon višemjesečnih pregovora koji su se odvijali s prekidima, Iran i Sjedinjene Američke Države u Švicarskoj su potpisali privremeni mirovni sporazum čime je okončan rat.

U pokušaju Donalda Trumpa da iz ovog sukoba izađe uzdignute glave, američko-izraelska koalicija nije ostvarila nijedan strateški cilj agresijom na Iran, koji je iz rata izašao konsolidiraniji nego ranije (a uz to i kao moralni pobjednik).

Iako je većinu pregovora predvodio iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, najveći politički pobjednik u Teheranu nije on niti predsjednik države Masoud Pezeshkian, nego predsjedavajući iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf, koji je zvanično bio šef iranske pregovaračke delegacije tokom nedavnih pregovora u Švicarskoj.

Ghalibaf je rođen 1961. godine u religioznoj porodici u Torghabehu, nedaleko od grada Mašhada na sjeveroistoku Irana. Magistrirao je na Univerzitetu u Teheranu, a doktorirao političku geografiju na Univerzitetu Tarbiat-e Modarres. Vanredni je profesor na Univerzitetu u Teheranu, gdje predaje isti predmet. Autor je i tri knjige.

Ipak, najznačajniji dio njegove biografije odnosi se na vojnu i političku karijeru.

Kao mladi vojnik učestvovao je u iransko-iračkom ratu od 1980. do 1988. godine, tokom kojeg je brzo napredovao u hijerarhiji Iranske revolucionarne garde (IRCG). Nakon završetka rata postavljen je na čelo organizacije Hatam al-Anbija, inženjerskog ogranka IRGC-a. Ova organizacija dobila je zadatak da obnovi zemlju nakon rata s Irakom, a i danas predstavlja ekonomsko krilo Revolucionarne garde. Godine 1997. tadašnji vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamenei, imenovao je Ghalibafa za komandanta zračnih snaga Revolucionarne garde.

Ghalibaf je i licencirani pilot Airbusa, a obuku je prošao u Francuskoj. Iz vojne službe povukao se 2005., kada je i izabran za gradonačelnika Teherana. Na toj funkciji ostao je četiri mandata, do 2017. godine. Više puta se kandidovao za predsjednika Irana, ali bez uspjeha. Na parlamentarnim izborima 2020. godine izabran je u Iranski parlament, a mandat je obnovio i 2024. Tokom političke karijere suočavao se s optužbama za korupciju i nepotizam, naročito dok je bio gradonačelnik Teherana, ali i kao predsjedavajući parlamenta.

Iako je dugo bio blizak konzervativnom političkom pokretu Osoolgarayan, Ghalibaf se uvijek nastojao predstaviti kao pragmatičan političar. Kao gradonačelnik realizovao je niz velikih infrastrukturnih projekata koji su doprinijeli razvoju Teherana kao moderne metropole.

Rat koji su protiv Irana vodili SAD i Izrael otvorio je Ghalibafu put prema samom vrhu iranskog političkog sistema. Nakon što je Izrael ubio Alija Larijanija, generalnog sekretara Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Irana (SNSC), Ghalibaf je nezvanično rukovodio tim tijelom sve dok na njegovo čelo nije imenovan Mohammad Bagher Zolghadr. Nakon toga Ghalibaf je imenovan za šefa iranske pregovaračke delegacije u razgovorima sa Amerikancima.

Zahvaljujući bogatom vojnom, akademskom i političkom iskustvu, Ghalibaf predstavlja kompromisno rješenje prihvatljivo različitim političkim strujama u Iranu. Bio je i blizak generalu Qassemu Soleimaniju kojeg su SAD ubile 2020. godine, što mu donosi dodatni kredibilitet među visokim oficirima Revolucionarne garde.

Ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi iskusan je diplomata i uživa povjerenje Mojtabe Hameneija, novog vrhovnog vođe Irana, ali nema tako snažne veze s Revolucionarnom gardom kao Ghalibaf. S druge strane, iranski predsjednik Masoud Pezeshkian, ima snažan politički legitimitet i rastuću popularnost. Podržao je Ghalibafa jer ga vidi kao suprotnost najtvrđem konzervativnom krilu okupljenom oko Islamskog fronta stabilnosti Irana, koji se protivi bilo kakvim pregovorima sa SAD.

Ghalibaf uživa podršku i pragmatičnijeg dijela Revolucionarne garde, koji je manje ideološki opredijeljen, a više zabrinut zbog unutrašnjih problema Irana. Građani i dalje traže bolju ekonomiju, borbu protiv korupcije te veće političke i društvene slobode. Čak i ako se svi sporovi sa SAD riješe, unutrašnji problemi ostat će otvoreni, a Ghalibaf je, kako se čini, toga svjestan. Vodio je iransku prijestolnicu godinama i zna šta znači izgradnja i obnova.

Treći razlog jeste njegova dugogodišnja bliskost s Beit-e Rahbarijem, institucijom vrhovnog vođe koja predstavlja stvarni centar političke moći u Iranu.

Niko ne može pretpostaviti kako će teći daljni pregovori između SAD i Irana. Iran, koji je za sada u velikoj prednosti, nakon rata više neće biti ista država kao prije četiri mjeseca. U takvim okolnostima, sasvim je moguće da je Ghalibaf konačno na putu da postane predsjednik države.

U pregovorima s Amerikancima već je pokazao da ima sposobnosti lidera. Na čelu pregovaračkog tima, Ghalibaf nije bio primoran dati bilo šta. Nije pao pod američkim prijetnjama silom, već hladnokrvno natjerao Washington da pristane na uslove koji idu u korist Iranu, ostavljajući SAD i Izrael da se nose sa posljedicama.