Od Napulja do Downing Streeta: Kako je Britanija potrošila šest premijera

Osamdesetih godina prošlog stoljeća se po Evropi prepričavala dosjetka da, s obzirom na stabilnost talijanskih vlada, svaki dječak iz Napulja ima pristojnu šansu da barem jednom u životu postane premijer. Vlade su se mijenjale, dok su problemi i politički posrednici uglavnom ostajali isti.

Četrdesetak godina kasnije, dosjetka se preselila nešto sjevernije, a isti dječak bi danas mogao biti rođen u Manchesteru, Leedsu ili Londonu. 

Keir Starmer je 22. juna objavio da podnosi ostavku na mjesto lidera Laburističke stranke i da će napustiti položaj premijera čim stranka izabere njegovog nasljednika. Nominacije se otvaraju 9. jula. Ako bude više kandidata, novi lider bit će izabran do septembra; ostane li Andy Burnham jedini kandidat, prijenos vlasti mogao bi uslijediti već sredinom jula. Starmer tako odlazi manje od dvije godine nakon pobjede koja je trebala otvoriti dugo razdoblje laburističke vlasti.

Umjesto toga, Britanija će dobiti sedmog premijera od referenduma o Brexitu 2016. godine.

Starmerov pad djeluje gotovo nevjerovatno kada se pogleda odnos snaga u Donjem domu. Laburisti su 2024. osvojili 411 od ukupno 650 mjesta, jednu od najvećih parlamentarnih većina u savremenoj britanskoj historiji. Ipak, dobili su samo 33,7% glasova.

Bila je to golema većina izgrađena na uskoj izbornoj osnovi.

Britanski sistem relativne većine pretvorio je trećinu glasova u gotovo dvije trećine poslaničkih mjesta. Starmer je zato imao dovoljno ruku da usvoji gotovo svaki zakon, ali znatno manje stvarnog političkog autoriteta nego što je parlamentarna aritmetika sugerirala. Kada su ankete počele padati, a lokalni izbori pokazali koliko se brzo raspada laburistička podrška, velika većina prestala je djelovati kao zaštita. Mnogi laburistički zastupnici shvatili su da se njihova mjesta mogu istopiti jednako brzo kao što su osvojena.

Neposredni okidač bila je pobjeda Andyja Burnhama na dopunskim izborima u Makerfieldu. Nekadašnji ministar i dugogodišnji gradonačelnik Manchestera vratio se u Westminster s reputacijom političara koji može zaustaviti Reform UK Nigela Faragea. U trenutku kada su laburistički zastupnici tražili lice sposobno da spasi njihove mandate, Burnham im je ponudio upravo ono što Starmer više nije mogao: uvjerljivu pobjedu.

Starmerova najveća prednost u opoziciji postala je njegova glavna slabost na vlasti. Laburističku stranku preuzeo je nakon teškoga poraza 2019. godine, disciplinirao je, približio političkom centru i uvjerio birače da više ne predstavlja rizik. Njegov projekat bio je zasnovan na kompetentnosti, ozbiljnosti i obećanju stabilnosti.

To je bilo dovoljno za pobjedu nad iscrpljenim konzervativcima. Za uspješnu vladu trebalo je više.

Starmer nikada nije jasno objasnio kakvu Britaniju želi izgraditi. Oprez koji je u opoziciji izgledao kao disciplina na vlasti je prerastao u političku ukočenost. Vlada je mijenjala odluke o socijalnim davanjima, zimskim energetskim subvencijama i drugim osjetljivim pitanjima, dok su visoki troškovi života, slabi javni servisi i niska stopa rasta ostajali svakodnevno iskustvo miliona ljudi.

Posebno ga je koštala odluka da za ambasdadora u Washinfgttonu imenuje Petera Mandelsona. Otkrića o Mandelsonovim vezama s osuđenim seksualnim prijestupnikom Jeffreyjem Epsteinom, kao i o spornoj sigurnosnoj provjeri koja je prethodila imenovanju, pretvorila su sumnje u ispravnost Starmerove političke prosudbe i njegovu sposobnosti da vodi vladu. Za premijera koji je vlast osvojio obećavši profesionalnost i integritet, ta je afera bila razorna.

David Cameron je 2016. izgubio referendum koji je sam raspisao kako bi riješio unutrašnji spor u Konzervativnoj stranci. Pitanje koje je trebalo učvrstiti njegovu vlast okončalo je njegovu političku karijeru i otvorilo najdublju britansku krizu poslije Drugog svjetskog rata.

Theresa May naslijedila je zadatak provođenja Brexita, raspisala prijevremene izbore 2017. i izgubila parlamentarnu većinu. Njeni sporazumi s Evropskom unijom više puta su odbijeni, a iscrpljena premijerka povukla se 2019. godine.

Boris Johnson obećao je da će „završiti Brexit“, osvojio veliku većinu i nekoliko godina izgledao kao čovjek koji je pronašao izlaz iz političke blokade. Srušili su ga skandali, zabave u Downing Streetu tokom pandemijskih zabrana, neistinita objašnjenja i pobuna vlastitih ministara.

Liz Truss izdržala je svega 49 dana. Njen paket nefinansiranih smanjenja poreza izazvao je paniku na finansijskim tržištima, pad funte i rast troškova zaduživanja. Tržišta su njenoj vladi izglasala nepovjerenje prije nego što je parlament stigao učiniti isto.

Rishi Sunak došao je kao serviser nakon havarije. Stabilizirao je finansije i smirio stranku, ali nije mogao vratiti povjerenje birača nakon četrnaest godina konzervativne vlasti. Na izborima 2024. pretrpio je historijski poraz.

Starmer je trebao prekinuti taj obrazac. Njegova vlada bila je nova, parlamentarna većina ogromna, a konzervativni protivnici razoreni historijskim porazom. Uprkos tome, politički mehanizam ponovo je proizveo isti rezultat: premijera koji gubi autoritet, ministre koji napuštaju vladu i zastupnike koji u promjeni lidera traže spas od birača.

Ostavka ne znači da su britanske institucije prestale funkcionirati. Vlada ima većinu, parlament zasjeda, a prijenos vlasti bit će obavljen prema ustaljenim pravilima. Dublji problem leži u neskladu između veličine vlasti i njene stvarne sposobnosti da vlada.

Britanski sistem može proizvesti veliku parlamentarnu većinu iz relativno malog udjela glasova. Ne može iz tog rezultata automatski proizvesti povjerenje, strpljenje ili zajednički politički pravac.

Istovremeno, biračko tijelo se fragmentiralo. Laburisti gube glasove na račun Zelenih i ljevice, dok im Reformisti uzimaju podršku u radničkim i postindustrijskim sredinama. Konzervativci više nemaju monopol nad desnicom, Liberalni demokrati učvršćuju svoje regionalne baze, a Škotska i Vels imaju vlastite, nešto drukčije političke dinamike. Stari dvostranački sistem još dijeli mandate, ali više ne uređuje političko raspoloženje zemlje.

Tu su i problemi koje promjena premijera ne može ukloniti: slaba produktivnost, skupo stanovanje, preopterećeno zdravstvo, zapuštena lokalna infrastruktura, posljedice Brexita i veoma uzak prostor za novu javnu potrošnju. Svaki novi lider dolazi s obećanjem političkog preokreta, a zatim otkriva iste budžetske granice i istu oslabljenu državnu mašineriju.

Andy Burnham je izraziti favorit za Starmerovog nasljednika. Već je potvrdio kandidaturu, a Wes Streeting, donedavno smatran njegovim najozbiljnijim suparnikom, odustao je od utrke i podržao ga. Da bi ušli na izborni listić, kandidati moraju dobiti podršku najmanje petine laburističkih zastupnika, a zatim i potreban broj nominacija lokalnih partijskih organizacija ili sindikata i drugih pridruženih organizacija.

Njegova politička ponuda naziva se „manchesterizmom“: više vlasti i novca za gradove i regije, javna kontrola nad ključnim uslugama, veća ulaganja u stanovanje i infrastrukturu te spoj saradnje s privatnim sektorom i snažnije države. Burnham tvrdi da se model integriranog javnog prijevoza i regionalnog razvoja iz Manchestera može prenijeti na cijelu zemlju.

Angela Rayner ostaje moguća kandidatkinja ljevice i sindikalnog krila, premda dosad nije najavila kandidaturu. Ed Miliband ima iskustvo bivšeg lidera i prepoznatljivu zelenu ekonomsku politiku, ali nije dao znak da želi ponovo preuzeti stranku. Shabana Mahmood je već ranije najavila da bi radije zadržala mjesto ministrice unutrašnjih poslova, dok se nekadašnji oficir Kraljevskih marinaca Al Carns spominje kao mogući kandidat mlađih zastupnika.

Starmerova ostavka neće automatski izazvati parlamentarne izbore. Britanski birači ni na općim izborima ne biraju premijera neposredno. Oni biraju zastupnike, a kralj za premijera imenuje osobu koja može osigurati povjerenje većine u Donjem domu.

Kada Laburistička stranka izabere novog lidera, Starmer će formalno podnijeti ostavku, a kralj će njegova nasljednika pozvati da formira vladu. To je ustavno uredan postupak.

Politički problem ipak ostaje. Starmerov nasljednik preuzeo bi vlast s velikom parlamentarnom većinom, ali bez vlastitog mandata dobijenog pred biračima kao lider stranke. Bio bi sedmi britanski premijer od referenduma o Brexitu, ali tek treći koji je u tom razdoblju došao na vlast nakon pobjede na općim izborima.

Ako pobijedi, Burnham će naslijediti i Starmerov temeljni problem: parlamentarni mandat koji izgleda snažnije od podrške u zemlji. Raspisivanje prijevremenih izbora dalo bi mu vlastiti legitimitet, uz rizik da izgubi sve. Čekanje redovnih izbora 2029. omogućilo bi mu vrijeme za rezultate, ali bi opoziciji dalo argument da Britanijom ponovo upravlja premijer koji nije predvodio pobjedničku kampanju na općim izborima.

Stari vic o Italiji bio je duhovit jer se radilo o očiglednom pretjerivanju i jer se odnosio na nekog drugog. Britanska verzija danas gotovo ne traži nikakvo pretjerivanje. Premijeri dolaze i odlaze, problemi ostaju, a svaka nova vlada ponavlja obećanja o stabilnosti koju politički sistem više ne zna ostvariti.