U susret samitu NATO-a u Ankari: Tiho zbližavanje Turske sa zapadnim silama

Piše: Gönül Tol (Financial Times)*

Tokom dvije i po decenije, svaki put kada bi turska vlada došla u sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropom, analitičari bi panično počinjali upozoravati da je Zapad „izgubio“ Tursku. Prvi put se to dogodilo 2003. godine, nakon što je turski parlament odbio odobriti američkim snagama korištenje turske teritorije za invaziju na Irak. Ponovilo se 2010. godine, kada je Turska glasala protiv pooštravanja sankcija Ujedinjenih nacija Iranu. Upozorenja su postala još hitnija 2017. godine, kada je Ankara kupila ruski protivraketni sistem S-400, što je izazvalo strah da se druga najveća vojna sila u NATO-u približava glavnom protivniku Saveza.

Tokom druge polovine 20. stoljeća sekularni lideri čvrsto su usidrili Tursku u zapadni tabor. Ankara je pristupila Vijeću Evrope 1949. godine, ušla u NATO 1952. godine i potpisala sporazum o pridruživanju s Evropskom ekonomskom zajednicom 1963. godine. Međutim, zapadni posmatrači strahovali su da će Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, zbog svojih historijskih veza s islamističkim strankama, nakon dolaska na vlast 2002. godine udaljiti zemlju od Zapada. U mnogo čemu Erdogan je zaista pokušao takav zaokret. Od sredine 2010-ih, pod zastavom „strateške autonomije“, Ankara je razvijala bliže ekonomske, energetske i sigurnosne veze s Moskvom te je povremeno vodila politiku koja je izazivala nezadovoljstvo njenih saveznika u NATO-u.

Danas se, međutim, Turska ponovo približava svojim zapadnim partnerima. Uoči samita lidera NATO-a, koji će Ankara ugostiti u julu, turski zvaničnici dosljedno šalju poruke podrške Savezu. Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, naprimjer, opisao je transatlantske veze kao stratešku nužnost za Tursku i nazvao predstojeći samit „historijskom prilikom“ za potvrdu jedinstva NATO-a. Ipak, tursko ponovno približavanje Zapadu nije samo retorika. Tokom posljednjih nekoliko godina Ankara se postepeno udaljava od Moskve smanjujući svoju ovisnost o ruskoj energiji te reducirajući ekonomske i odbrambene veze s Rusijom. Taj zaokret otvorio je prostor za dublju saradnju sa saveznicima iz NATO-a i pokazuje da su turski kreatori politike, nakon godina insistiranja na strateškoj autonomiji, zaključili da je zemlji ipak bolje kada je usklađena sa Zapadom.

Paradoksalno, približavanje Ankare i Moskve proisteklo je iz jedne od najopasnijih kriza u modernim rusko-turskim odnosima. U novembru 2015. godine, nekoliko mjeseci nakon što je Rusija intervenirala u sirijskom građanskom ratu kako bi spasila svog saveznika Bashara al-Assada od pobune koju je podržavala Ankara, Turska je oborila ruski avion u blizini sirijsko-turske granice. Moskva je ubrzo uvela opsežne ekonomske sankcije, a Ankara je strahovala da bi mogla uslijediti i vojna odmazda. Turska je pozvala saveznike iz NATO-a da odustanu od planiranog povlačenja raketnih sistema Patriot raspoređenih na njenoj teritoriji, ali su Sjedinjene Države i Njemačka ipak nastavile s povlačenjem.

U to vrijeme američko-turski odnosi već su bili narušeni zbog odluke Washingtona da naoruža sirijsku kurdsku miliciju koju Ankara smatra terorističkom organizacijom. Povlačenje Patriota dodatno je učvrstilo uvjerenje u Ankari da NATO neće stati uz Tursku u trenucima ozbiljne ugroženosti.

Razočaran NATO saveznicima i zabrinut zbog moguće ruske odmazde, Erdogan je početkom 2016. godine pokušao obnoviti odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, izražavajući žaljenje zbog obaranja aviona. Zatim je, nakon neuspjelog pokušaja puča protiv Erdogana u julu 2016. godine, Putin bio prvi strani lider koji ga je nazvao i ponudio podršku. Relativno spora reakcija turskih NATO saveznika naljutila je Erdogana, koji je to doživio kao još jedan dokaz da NATO nije pouzdan u kriznim trenucima, dok je Rusija partner s kojim Turska može sarađivati.

Samo mjesec kasnije Turska je, uz prešutnu saglasnost Rusije, pokrenula vojnu operaciju na sjeveru Sirije. Naredne godine kupila je ruski protivraketni sistem S-400. Taj sistem nije kompatibilan s NATO infrastrukturom, a saveznici su strahovali da bi njegov napredni radar mogao prikupljati podatke o NATO avionima, posebno o lovcu F-35, te tako Moskvi omogućiti pristup osjetljivim operativnim informacijama. Čak i nakon što su Sjedinjene Države uvele sankcije Turskoj i isključile je iz programa F-35, Ankara je insistirala na svom pravu da diverzificira odbrambena partnerstva i smanji ovisnost o zapadnim saveznicima.

Na određeni način ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu 2022. godine dodatno je približila Rusiju i Tursku. Ankara nije podržala invaziju; naprotiv, snažno ju je osudila, podržala rezoluciju UN-a protiv Rusije, isporučivala dronove i drugo oružje Ukrajini te zatvorila Bosfor i Dardanele za ratne brodove, uključujući i rusku Crnomorsku flotu, u skladu s odredbama Montreuxske konvencije iz 1936. godine.

Ipak, Turska je odbila pridružiti se zapadnim sankcijama Rusiji i postepeno postala važan ekonomski oslonac Moskve. Desetine hiljada Rusa koji su bježali od rata doselili su se u Tursku, kupovali nekretnine, otvarali kompanije i unosili prijeko potreban kapital u posrnulu ekonomiju. Bilateralna trgovina gotovo se udvostručila tokom 2022. godine i premašila 60 milijardi dolara, čime je Turska postala drugi najveći trgovinski partner Rusije nakon Kine.

Najviše su produbljene veze u energetskom sektoru. U roku od dvije godine nakon invazije Turska je postala treći najveći uvoznik ruskih fosilnih goriva. Uvoz ruske nafte 2023. i 2024. godine bio je više nego dvostruko veći nego 2021. godine. Istovremeno su Ankara i Moskva nastavile realizaciju sporazuma iz 2010. godine prema kojem ruski nuklearni gigant Rosatom gradi, posjeduje i upravlja nuklearnom elektranom Akkuyu na turskoj mediteranskoj obali. Rusija je uložila milijarde dolara u dovršetak projekta, a Ankara je pomogla Rosatomu da prevlada prepreke povezane sa sankcijama za puštanje elektrane u rad. Budući da sporazum predviđa da će Rusija zadržati većinsko vlasništvo, on zapravo Moskvi daje pristup kritičnoj infrastrukturi u velikoj zemlji NATO-a za očekivani 60-godišnji operativni vijek elektrane i naknadni višedesetljetni proces razgradnje.

U tom trenutku, iz perspektive turskih saveznika u NATO-u, Ankara je bila udaljenija nego ikada prije. Turska je kupila vojnu opremu od Rusije i razvila bliske energetske veze s Moskvom. Njene trajne poslovne veze s Rusijom izazvale su upozorenja evropskih i američkih zvaničnika da bi turske institucije mogle biti pogođene sekundarnim sankcijama ukoliko nastave poslovati sa sankcionisanim ruskim subjektima.

Turska je čak i direktno potkopavala NATO koristeći pravo veta kako bi od saveznika iznudila ustupke u zamjenu za odobravanje članstva Finske i Švedske u Savezu. Ratifikacija članstva dvije zemlje bila je odgođena mjesecima. Mnogim saveznicima sve je to izgledalo kao Putinova pobjeda.

Međutim, unutrašnji problemi ubrzo su primorali Ankaru da preispita svoju vanjsku politiku. Uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2023. godine, Turska se suočavala s galopirajućom inflacijom, kolapsom valute i sve dubljom krizom platnog bilansa. Godine ekonomskog lošeg upravljanja, slabljenja institucija i Erdoganove nekonvencionalne monetarne politike ozbiljno su narušile povjerenje investitora, dok je dugogodišnje udaljavanje od tradicionalnih zapadnih partnera ostavilo Tursku bez oslonca na koji bi se mogla osloniti.

Razorni zemljotres iz februara 2023. godine, koji je odnio više od 50.000 života i prouzrokovao štetu od gotovo 100 milijardi dolara, dodatno je pogoršao situaciju.

Nakon pobjede na izborima u maju 2023. godine, Erdogan je shvatio da promjena percepcije Turske predstavlja i ekonomsku i stratešku nužnost. Zemlja više nije mogla sebi priuštiti nastavak otuđivanja Evrope, s obzirom na to da je Evropska unija najveći trgovinski partner i glavni izvor investicija za Ankaru.

Turska odbrambena industrija bila je ključni instrument Erdoganove politike unutrašnje legitimacije i međunarodnog utjecaja, ali su američke sankcije uvedene zbog kupovine sistema S-400 ozbiljno opterećivale taj sektor. Isključivanje Turske iz programa F-35 koštalo je turske kompanije milijarde dolara izgubljenih ugovora, dok su sankcije protiv turske agencije za nabavku vojne opreme otežale proizvodnju sistema koji zavise od američkih komponenti i usporile sklapanje novih poslova.

Kao dio promjene kursa, Erdogan je na čelo ekonomije postavio Mehmeta Şimşeka, čovjeka koji je među međunarodnim investitorima uživao veliko povjerenje zahvaljujući ranijem mandatu ministra finansija.

Novi ministar obilazio je zapadne prijestolnice uvjeravajući investitore da se Turska vraća ortodoksnim ekonomskim politikama, dok je Hakan Fidan signalizirao da će Ankara uskladiti svoju diplomatiju sa zapadnim partnerima, raditi na stabilizaciji odnosa sa Sjedinjenim Državama i podržavati napore za oživljavanje turskog puta prema članstvu u Evropskoj uniji.

U julu 2023. godine Erdogan je povukao prigovore na ulazak Švedske u NATO.

Iako se Turska nije pridružila zapadnim sankcijama Rusiji, prilagodila je svoju politiku kako bi izbjegla sekundarne sankcije. Turski izvoz u Rusiju naglo je pao početkom 2024. godine, a turske banke počele su zatvarati račune ruskih kompanija, obustavljati obradu plaćanja i prekidati saradnju s ruskim finansijskim institucijama.

Ankara je također ograničila izvoz robe američkog porijekla, poput mikročipova i sistema za daljinsko upravljanje, za koje su saveznici u NATO-u strahovali da bi mogli završiti u ruskoj vojnoj industriji.

Turska je istovremeno počela poduzimati korake za smanjenje ovisnosti o ruskoj energiji. Tokom 2025. godine vodila je pregovore s Iranom radi povećanja isporuka plina iz Turkmenistana te ubrzala planove za povećanje uvoza ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz Sjedinjenih Država i drugih neruskih dobavljača.

Ankara je tiho odustala od plana koji je Putin predložio još 2022. godine o uspostavljanju ruskog plinskog čvorišta u Turskoj. Zapadne vlade upozoravale su da bi takvo čvorište omogućilo Moskvi da zaobiđe ograničenja na izvoz energenata miješanjem ruskog plina s plinom iz drugih izvora.

Prošle godine Turska je produžila postojeće ugovore o kupovini ruskog plina za samo jednu godinu, ali je istovremeno sklopila petnaestogodišnji sporazum o kupovini približno 1.500 LNG pošiljki iz Sjedinjenih Država.

Dok je ruski plin 2018. godine činio više od polovine turskog uvoza, do kraja 2025. njegov udio pao je ispod 40 posto.

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump tokom sastanka u Bijeloj kući u septembru 2025. godine pozvao Erdogana da smanji kupovinu ruske energije, najveće turske rafinerije počele su nabavljati naftu iz Iraka, Kazahstana i drugih zemalja, što je dovelo do pada ruskog izvoza nafte u Tursku za više od 60 posto tokom oktobra.

Čak je i nuklearno partnerstvo počelo pokazivati znakove napetosti. Projekat elektrane Akkuyu, koji je prvobitno trebao biti pušten u rad 2024. godine, suočio se s brojnim kašnjenjima zbog zabrinutosti dobavljača vezanih za sankcije Rusiji.

Turska sada sarađuje sa Sjedinjenim Državama i Južnom Korejom na planovima za izgradnju druge nuklearne elektrane u Sinopu na obali Crnog mora, projekta koji je ranije gotovo sigurno trebao pripasti Rosatomu.

Regionalni događaji tokom posljednjih godinu i po dodatno su učvrstili turski zaokret. Pad Assadovog režima krajem 2024. godine i dolazak nove vlasti u Damasku, blisko povezane s Ankarom, oduzeli su Rusiji velik dio utjecaja koji je uživala u Siriji od 2015. godine.

To je Erdoganu u velikoj mjeri uklonilo potrebu da održava bliske odnose s Putinom kako bi osigurao podršku za vlastitu sirijsku politiku.

Politička tranzicija u Siriji također je otvorila put za povlačenje američke vojske iz te zemlje, čime je uklonjen jedan od dugogodišnjih izvora napetosti u američko-turskim odnosima.

Takvo povoljnije diplomatsko okruženje pomoglo je Turskoj da ojača partnerstva na kojima se njena vojska i odbrambena industrija već dugo oslanjaju. Domaća proizvodnja naoružanja zahtijeva pristup američkim komponentama, dok su nabavke od saveznika iz NATO-a – poput prošlogodišnje kupovine nekoliko desetina aviona Eurofighter Typhoon – ključni dio programa modernizacije turskih oružanih snaga.

Ankara je također zainteresirana za učešće u evropskim naporima za razvoj vlastite odbrambene industrije i pristup novim izvorima finansiranja. Suštinski, Turska je odlučila obnoviti svoju privrženost NATO-u.

Tu namjeru jasno je demonstrirala i konkretnim potezima. U decembru 2025. godine, nakon godina insistiranja da će kupiti i drugu seriju sistema S-400, Erdogan je od Putina zatražio da Rusija preuzme već isporučeni protivraketni sistem.

Odgovor NATO-a na američki rat protiv Irana, koji je započeo 28. februara, dodatno je uvjerio Ankaru da je donijela ispravnu odluku.

Kada je nekoliko iranskih projektila ušlo u turski zračni prostor, presreli su ih sistemi protivzračne odbrane povezani s NATO-om raspoređeni u istočnom Mediteranu. Savez je potom dodatno ojačao tursku protuzračnu i proturaketnu odbranu, uključujući raspoređivanje baterija Patriot na jugoistoku zemlje, gdje se nalazi radarski sistem koji podržava NATO-ov štit protiv balističkih projektila.

Nasuprot tome, skupo plaćeni sistemi S-400 ostali su neiskorišteni upravo u trenutku kada se Turska suočila s direktnom raketnom prijetnjom.

Ankara se sve više okreće saveznicima iz NATO-a kako bi popunila praznine u vlastitim odbrambenim sposobnostima koje je rat razotkrio, posebno kada je riječ o zaštiti od balističkih projektila srednjeg dometa, krstarećih raketa i koordiniranih masovnih napada.

Turska je nastavila ranije zaustavljene pregovore s Francuskom i Italijom o nabavci i zajedničkoj proizvodnji sistema protivzračne odbrane SAMP/T.

Njemačka je najavila da će krajem juna rasporediti dodatnu bateriju Patriot i 150 vojnika u Tursku.

Turski zvaničnici nedavno su otkrili da NATO od 2023. godine radi na uspostavljanju multinacionalnog korpusa u Turskoj, a Ankara planira završiti taj projekat do 2028. godine.

Turska također proširuje svoje učešće u sigurnosti Crnog mora. U januaru je, zajedno s Bugarskom i Rumunijom, pokrenula inicijativu za razminiranje povezana s NATO-om.

Sve intenzivnija saradnja Turske s NATO-om očigledno je uznemirila Moskvu.

Uprkos brojnim pozivima, Putin nije posjetio Tursku još od 2020. godine. Posljednjih godina ruske snage više puta su ugrožavale i turske interese u Ukrajini i na Crnom moru.

Godine 2023. ruske snage ispalile su hice upozorenja prema teretnom brodu u turskom vlasništvu na Crnom moru.

Tokom 2025. godine Rusija je pogodila LNG tanker pod turskom zastavom u ukrajinskoj luci Odesa te napala pogon za proizvodnju turskih dronova Bayraktar u blizini Kijeva.

Iako Turska i dalje nastoji predstavljati sebe kao posrednika između Rusije i Ukrajine, u Ankari raste frustracija zbog onoga što turski zvaničnici vide kao rusku nepopustljivost i nespremnost da učestvuje u ozbiljnim pregovorima potrebnim za postizanje mira.

Znakovito je i to što Turska podržava težnje Ukrajine da postane članica NATO-a.

Međutim, iako se Turska udaljava od Rusije i približava NATO-u, to ne znači da je Ankara potpuno odustala od politike strateške autonomije.

Turska i dalje želi maksimalnu slobodu djelovanja i zadržati mogućnost istovremene saradnje s različitim centrima moći – NATO saveznicima, Kinom, Rusijom i regionalnim silama. Ali Ankara sada razumije da svoje interese u inostranstvu može uspješnije ostvarivati kada djeluje zajedno sa Sjedinjenim Državama i Evropom.

Odbrambena industrija ostaje ključni instrument turskog utjecaja i projekcije moći, zbog čega će Ankara nastaviti ulagati velika sredstva u razvoj domaćih kapaciteta. Ipak, napredak tih kapaciteta i dalje zavisi od američke i evropske tehnologije, komponenti, finansiranja i odbrambenih partnerstava.

Turska ekonomija i sigurnost ostaju čvrsto vezane za Evropu i Sjedinjene Države, kao što je slučaj već desetljećima. Erdogan je pokušao pronaći alternativu kroz izgradnju bliskih odnosa s Rusijom – ali ga je stvarnost, na kraju, vratila Zapadu.

* Autorica teksta je direktorica turskog programa Instituta za Bliski Istok i autorica knjige “Erdoganov rat” koja tretira domaće izazove u Turskoj u proteklom periodu, te sudjelovanje Ankare u ratu u Siriji.