Sastanak međudržavnog vijeća za saradnju u Ankari 11. februara 2026. održan je nakon pauze od oko 17 mjeseci i niza odgoda i napetih trenutaka, što samo pokazuje koliko su odnosi Grčke i Turske osjetljivi i zahtijevaju stroga pravila. Veliki pomaci nisu ni bili među očekivanjima, a umjesto toga, cilj je bio praktičan, ali politički važan: sačuvati otvorene kanale komunikacije, smanjiti rizik od incidenata i pokazati da dijalog još uvijek ima smisla, s obzirom na rastuće tenzije u istočnom Mediteranu i potrebu za stabilnošću unutar šire politike Evropske unije.
U ovom slučaju, zanimljiviji su bili događaji prije sastanka nego same izjave lidera. Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan pohvalio je premijera Micotakisa i ministra vanjskih poslova Giorgosa Gerapetritisa kao ljude „s namjerom i sposobnošću“ da pronađu rješenje, ali je istovremeno sugerirao da je ministar odbrane Nikos Dendias narušio dobru atmosferu svojim ranijim izjavama.
Dendias je uoči sastanka najavio da neće prisustvovati jer istog dana ima sastanak ministara odbrane u Briselu, na kojem će biti i njegov turski kolega Yaşar Güler.
Nakon sastanka postalo je jasno da su obje delegacije bile dobro pripremljene kako bi izbjegle nesporazume. Mediji u obje zemlje opisali su sastanak kao „pozitivan i konstruktivan“, ali su istakli da su „nepremostive razlike“ unatoč pristojnosti i dalje prisutne.
Casus belli ponovo na stolu, javno i namjerno
Najodlučnija izjava dana stigla je iz Atine: Micotakis je u zajedničkim izjavama zatražio ukidanje turskog casus belli (prijetnje ratom u slučaju širenja teritorijalnih voda) i postavio pitanje „ako ne sada, kada?“. Ovaj potez ima dva cilja. Prvi, usmjeren prema Ankari: poručuje da „mirne vode“ ne znače prihvatanje prijetnje kao normalnog stanja. Drugi, za evropsku javnost: dijalog nije samo formalnost, već pokušaj da se ukloni prijetnja koja godinama postoji nad Egejem.
Prema izvještaju, Atina je ponovila svoj uobičajeni stav: predlaže da se razgraničenje ekskluzivne ekonomske zone i kontinentalnog pojasa riješi pred međunarodnim sudom, a pitanje Kipra prema rezolucijama Ujedinjenih nacija. Ankara je ostala pri svojim zahtjevima: traži upotrebu izraza 'turska manjina' u Zapadnoj Trakiji, nesmetano učešće u evropskoj odbrani uz kritiku grčke saradnje s Izraelom.
Primjena međunarodnih pravnih instrumenata, poput arbitraže Međunarodnog suda pravde u sporovima oko razgraničenja, može dugoročno koristiti objema zemljama. To bi Grčkoj i Turskoj omogućilo da razmotre prednosti zajedničkog rješavanja sporova i izbjegnu beskorisna retorička nadmudrivanja, što bi donijelo obostrano korisna rješenja i stabilniju budućnost.
Važno je napomenuti da ponavljanje stavova nije uvijek znak neuspjeha. U odnosima Grčke i Turske, ponavljanje bez incidenata samo po sebi znači uspjeh jer smanjuje rizik od novih kriza zbog nesporazuma.
Otvoreni kanali kao stvarna vrijednost
Zaključak iz Ankare nije da je spor riješen, već da su sačuvani kanali za razgovor. Grčki list Kathimerini navodi da je dogovoreno zadržavanje „struktuiranih kanala“ uspostavljenih 2023: politički dijalog, pozitivna agenda i mjere za izgradnju povjerenja. Iako to zvuči tehnički, suština je jasna: deeskalacija se sada postiže nizom manjih dogovora, a ne velikim sporazumima.
U ovu sliku uklapa se i pitanje migracija. Pozivajući se na podatke Frontexa, Reuters navodi da je upravo zahvaljujući boljoj saradnji broj nelegalnih prelazaka preko Egejskog mora smanjen za oko 60 % – sa 48.000 u 2024. na 19.000 u 2025, što je najniža brojka još od 2021. Iako je trenutni trend pozitivan, obje strane smatraju da i dalje postoje rizici novih migracijskih valova sa Bliskog istoka i Zapadne Azije.
Ekonomija i SAFE: Ankara traži evropsku priliku
Najkonkretniji podatak nakon sastanka bio je trgovinski: Erdogan je rekao da je bilateralna razmjena 2025. iznosila oko 7 milijardi dolara, a cilj je da se poveća na 10 milijardi. To je primjer „pozitivne agende“: brojka koju je lako pratiti i politički predstaviti. Zanimljivo je da su investitori iz Turske sada druga najveća grupa u grčkom programu „zlatnih viza“, sa 3.291 dozvolom i udjelom od 15,9%, odmah iza kineskih investitora.
Još zanimljivija bila je Erdoganova poruka o evropskim odbrambenim inicijativama gdje je naglasio da je učešće Turske „u zajedničkom interesu“ obje zemlje i posebno spomenuo inicijativu SAFE. SAFE (Security Action for Europe) je instrument EU koji omogućava velike povoljne kredite za zajedničke odbrambene nabavke i industrijske investicije. Evropska komisija ga povezuje sa širim paketom „Readiness 2030“ i regulatornim okvirom usvojenim 2025.
Ovo postavlja važno, ali osjetljivo pitanje: pokušava li to Ankara povezati grčko-turski dijalog sa svojom širim ciljem povratka u evropske sigurnosne aranžmane? Ako je odgovor „da“, Atina dobija novu polugu, ali i novu odgovornost.
Simbolika, manjine i jedna srdačna scena
U večernjem protokolu pojavio se i ekumenski patrijarh Vatrolomej, a zabilježen je i srdačan trenutak kada je turski predsjednik poklonio grčkom premijeru tespih ili komboloi, (grč. κομπολόι) brojanicu koju Grci koriste kao meditativno sredstvo za smanjenje stresa, bez nužno religijske konotacije. U toj atmosferi ekumenski patrijarh rekao je domaćinu: „Sljedeći put kada dođem tokom ramazana, možda i meni možete dati jedan.“
I takve male geste pokazuju želju za normalizacijom odnosa, barem pred kamerama. Nakon susreta, Erdogan je posebno istakao manjinska pitanja i „historijsku odgovornost“ u upravljanju „ljudskim elementom“ odnosa. Spomenuo je i očekivanja Ankare o vjerskim i obrazovnim pravima turske manjine u Zapadnoj Trakiji. Grčka strana je naglasila želju za ponovnim otvaranjem teološkog sjemeništa u Halkiju.
Šta je stvarni rezultat?
Krajnji rezultat je jednostavan, ali i nezgodan: iako nivo povjerenja nije porastao, smanjen je rizik od iznenadnog zahlađenja i prekida odnosa. „Casus belli na stolu“ je grčki pokušaj da dijalog postane ozbiljniji, a ne samo formalan. Tursko povezivanje dijaloga s evropskom odbranom i SAFE-om je pokušaj da razgovor dobije stratešku važnost, a ne samo tehničku korist. Na kraju, cilj je da se ovakvi struktuirani kanali komunikacije koriste prije nego što dođe do incidenta, a ne tek poslije kao hitna mjera. Razlika između ta dva pristupa je razlika između kontroliranog rivalstva i stalne krize.
