Uloga Turske u oblikovanju i usponu novog sirijskog vođe

Pragmatizam Ahmeda eš-Šere i njegovi bliski odnosi s Turskom otvorili su mu mnoga vrata, što je dovelo do njegove transformacije iz džihadističkog vođe u pobunjeničkog državnika, a na kraju i predsjednika Sirije, navodi se u analizi portala Middle East Eye koju potpisuju Ragip Soylu i Levent Kemal.

Oni navode da je sve počelo u proljeće 2019. godine, kada su sirijske vladine snage, uz pomoć ruske avijacije, počele počele napredovati prema gradu Idlibu. Situacija je bila kritična. Ebu Muhammed el-Džulani, tadašnji komandant grupe Hajat Tahrir eš-Šam (HTS), sjedio je sa svojim pratiocima i nekoliko stranih gostiju, među kojima su bili i Turci, u jednoj sigurnoj kući u srcu Idliba.

Kako je noć odmicala, otvorio se i počeo pričati lične priče.

„Kada sam bio dijete, jednom sam sanjao svoju budućnost“, rekao je polako i naglašeno. „U tom snu, postao sam emir Damaska.“ Džulani je san smatrao dobrim znakom, božanskom naznakom svoje sudbine.
Vjerovao je da će rat protiv sirijskog predsjednika Bašara el-Asada biti težak, ali na kraju dobijen. Ljudi bliski njemu, uključujući neke sa selefijskim pozadinama, govorili su da je iskreno vjerovao u tu viziju.
Gotovo pet godina kasnije, Džulani je odbacio svoj ratni nadimak i postao privremeni predsjednik Sirijske Arapske Republike, „emir“ kakvim se nekada vidio u snu.

Sada, koristeći svoje pravo ime Ahmed eš-Šera, 43-godišnjak se nevjerovatnom brzinom transformisao iz „džihadističkog teroriste“ u državnika. Ta promjena je zapanjujuća, uzimajući u obzir njegovu dugu karijeru u grupama poput Al-Kaide, od Iraka do Sirije. Pojavljuje se javno sa suprugom, skratio je bradu, odbacio turban i tradicionalnu odjeću i zamijenio ih odijelom i kravatom, pokušavajući izgraditi novu državu oslobođenu otvorenog islamizma.

Turski i regionalni zvaničnici, sirijski izvori, analitičari, pa čak i pojedinci bliski bivšoj sirijskoj vladi vjeruju da se promjena odvijala postepeno tokom njegove vladavine u Idlibu, de facto „proto-državi“ koja je oblikovala njegovu političku ličnost.

„Turska je imala praktičnu ulogu u njegovoj transformaciji“, rekao je jedan turski zvaničnik koji ga je godinama ranije sreo dok je još bio vođa HTS-a.

Prema tom zvaničniku, Šera je imao sopstvene razloge za promjenu. Morao je preživjeti rat i oslanjao se na Tursku, jer je bio stjeran u teritoriju gdje mu je Ankara bila jedina veza sa vanjskim svijetom.

Njegov prvi važan kontakt sa Turskom desio se nakon što je njegova grupa, tada poznata kao Džebhet Feth eš-Šam, 2017. preuzela granični prelaz Bab el-Havar. Nakon što je Turska zatvorila prelaz, Šera je uspostavio civilnu upravu nad prelazom, distancirajući svoju grupu od direktne kontrole.

Iako je Turska i dalje podržavala rivalske opozicione grupe poput Ahrar eš-Šama i Nuredin Zenkija, Šera je na kraju postao dominantna sila u Idlibu, što je natjeralo Ankaru da preispita svoj pristup.

„Šera je na kraju bio ubijeđen turskim porukama da se pitanje Idliba ne može riješiti pod dominacijom jedne frakcije. Tako je nastao Hajat Tahrir eš-Šam“, rekao je izvor iz turskog obavještajnog sektora. HTS je 2017. formiran spajanjem više grupa, usvajajući sirijski identitet i strukturu savjetodavnog vijeća.

Ubrzo nakon toga formirana je civilna uprava u Idlibu. Turska je vjerovala da će civilne institucije pomoći u rješavanju problema legitimiteta. „Ako to uspostavimo na ovaj način, možemo to predstaviti kao nastavak sirijske revolucije, odbrambenu borbu i zaštitu civila“, rekao je tada jedan turski zvaničnik.

Turska vojska i birokratija nikada nisu voljele HTS i nastavile su da ga tretiraju kao terorističku organizaciju. Samo je obavještajna služba imala pragmatičan odnos s HTS-om. Kako su zajednički interesi rasli, Turska je željela spriječiti novi izbjeglički val iz Idliba i smanjiti prijetnje stranih boraca, pa se tako formirao svojevrstan sporazum.

Kada su sirijske snage uz pomoć Irana i Rusije 2020. pokrenule ofanzivu, Turska je direktno intervenirala da spriječi kolaps Idliba, rasporedivši više od 12.000 vojnika i uspostavljajući praktične veze s HTS-om. To je postupno mijenjalo i sam HTS.

Nakon pada Asadove vlade u decembru prošle godine, turski zvaničnik je rekao da je Ankara uspjela uticati na HTS „kroz angažman“. Civilni fokus, suzbijanje ekstremista i obračun s Hurasu-ddin grupom bili su ključni.

U jednom trenutku Šerin saradnik Šaibani dobio je prećutnu dozvolu da ulazi u Tursku i izlazi iz nje te da se sastaje sa stranim zvaničnicima. Turska je također brinula o javnom imidžu HTS-a, posebno prema manjinama, podstičući „umjerenost“.

Šera je preko Turske slao signale Zapadu, pokušavajući da se prikaže kao zaštitnik civila. Do kraja 2020. počeo je uspostavljati indirektne veze sa zapadnim zemljama. Britanski i evropski zvaničnici su se susretali sa njegovim posrednicima.

Ruska invazija na Ukrajinu 2022. smanjila je ruski angažman u Siriji, otvarajući prostor HTS-u. Turska je investirala u vojnu akademiju pod kontrolom HTS-a, a utjecaj Turske na britanske posrednike pomogao je u daljom reformisanju grupe.

U kasnijim fazama, Šera je vršio pritisak na Ankaru da dozvoli nove ofanzive. Turska se odupirala mjesecima, ali se stav promijenio nakon pogoršanja odnosa s Rusijom. Ubrzo je uslijedila brza ofanziva HTS-a prema Halepu i Hami, šokantno brza i uspješna. Jedan sirijski izvor opisao je Šerinu euforiju dok su gradovi padali:
„U komandnom mjestu, podigao je ruke i uzviknuo: 'Svjedočite, o ljudi Damaska! Historija se ovdje piše!'“