Rusija poslije Putina: Pet scenarija i potencijalni nasljednici

Vladimir Putin ulazi u najosjetljivije razdoblje svoje vladavine. Još ima dovoljno moći da drži pod kontrolom političku scenu, sigurnosni aparat i javni prostor, ali njegova biološka starost pitanje nasljedstva pretvara u problem koji Kremlj više ne može potiskivati. U tome se vidi osnovni paradoks savremene Rusije: režim izvana djeluje stabilno, društvo se priviklo na dugotrajno vanredno stanje, opozicija je potisnuta ili uništena, a ekonomija se pod sankcijama nije urušila onako kako su mnogi na Zapadu očekivali. Ipak, ta otpornost ima svoju tamnu stranu. Ona prikriva slabost sistema koji je sve manje država s institucijama, a sve više poredak vezan za jednog čovjeka.

Putinov problem nije samo ruski. On pripada širem historijskom trenutku u kojem je čitava generacija dugovječnih političkih figura stigla do neobičnog spoja vrhunca moći i biološke granice. Ti lideri još mogu pokretati ratove, prekrajati diplomatske odnose, mijenjati energetske tokove i proizvoditi ideološke sukobe, ali sistemi koje su izgradili sve teže odgovaraju na jednostavno pitanje: šta dolazi poslije njih? Moć je koncentrisana, institucije potisnute, nasljednici neuvjerljivi, a vrijeme postaje protivnik koji se ne može uhapsiti, smijeniti ni proglasiti stranim agentom.

U Putinovom slučaju taj generacijski momenat dobija najopasniji oblik. On može produžavati mandate, mijenjati ustav, simulirati izbore i gušiti protivnike, ali ne može ukinuti biologiju. U tekstu za Foreign Affairs, američki historičar Stephen Kotkin polazi upravo od te hladne činjenice: Putinov mandat traje do 2030. godine, kada će već biti u kasnim sedamdesetim, ali personalistički režimi najviše se tresu onda kada pitanje nasljednika više ne može biti odgođeno.

Kotkin zato ne nudi jednu prognozu, nego pet mogućih budućnosti Rusije: evropsku normalizaciju nalik francuskom modelu, strateško povlačenje, kinesku zavisnost, sjevernokorejsku izolaciju i haos. Rusija se tako suočava s problemom koji nadilazi jednog čovjeka: šta ostaje od države kada njen poredak postane produžetak starosti njenog vladara?

Kotkinova analiza je korisna jer izbjegava dvije privlačne pretpostavke. Prva je očekivanje da će Rusija brzo propasti. Druga je vjerovanje da će zemlja, čim Putin ode, automatski krenuti ka demokratiji. Ove ideje zvuče ohrabrujuće, ali ne objašnjavaju stvarnost. Rat u Ukrajini zapravo stvara prostor za pojavu novih elita u Rusiji, što se vidi kroz česte smjene, sukobe, nerazjašnjena ubistva i hapšenja. Ruska politika ne počinje s Putinom. Iza njega stoje imperijalna geografija, centralizirana država, kult velike sile, strah od okruženja i navika da se sigurnost traži kroz kontrolu susjeda. Putin je ekstreman izraz te tradicije, a ne njen slučajni incident.

To ne znači da bi Rusija trebala kopirati današnju Francusku, već da bi trebala postati država koja je prevazišla svoju monarhijsku, revolucionarnu i imperijalnu prošlost. Francuska i dalje njeguje centralizam, ponos i osjećaj posebne misije, ali danas ne prijeti susjedima i poštuje vladavinu prava. Ruska verzija tog puta bila bi država koja pamti svoje carstvo, ali ga više ne pokušava obnoviti silom. Takva Rusija bi mogla ostati velika, tvrdoglava i ponosna, ali bez agresivnog mijenjanja evropskih granica.

Problem je što se taj scenarij zasad ne nazire. Iako Rusija posjeduje institucije koje su snažne u izvršnom smislu, one nisu nezavisne. Nema slobodnu javnu sferu ni političku klasu koja bi mogla omogućiti mirnu transformaciju. Francuska je kroz revolucije, carstva, poraze, republike i kolonijalne traume dugo gradila poredak u kojem historijski ponos više ne znači prijetnju susjedima. Rusija nema taj luksuz vremena. Njen problem nasljedstva mogao bi doći mnogo brže nego što bi se njene institucije mogle obnoviti.

Drugi scenarij nije demokratska preobrazba, nego smanjivanje ambicija. Takav zaokret ne bi morao voditi liberal. Vjerovatnije je da bi ga pokrenuo autoritarni nacionalista koji vjeruje u veliku Rusiju, ali shvata da Putinov rat izjeda osnove te veličine.

Demografija je ovdje nemilosrdna. Kotkin navodi da se rusko radno sposobno stanovništvo smanjilo nakon vrhunca iz 2006. godine, a noviji demografski pokazatelji potvrđuju dublji problem: Rusija bilježi slab natalitet, starenje stanovništva i manjak radne snage. Reuters je 2024. pisao da je broj rođenih pao na najniži nivo u četvrt stoljeća, dok podaci Svjetske banke pokazuju da je ruska stopa fertiliteta daleko ispod nivoa potrebnog za prostu reprodukciju stanovništva. Rat troši ljudske resurse. Stručnjaci iz tehnoloških oblasti odlaze, a ekonomija sve teže nadoknađuje prekid veza s Evropom. Zamjena evropskih mašina kineskim često znači veću zavisnost, slabiji kvalitet ili skuplje održavanje. Rusija se na prvi pogled prilagodila sankcijama, ali prilagodba nije isto što i razvoj.

Nacionalisti bi mogli tvrditi da spas Rusije zahtijeva manje imperijalnog iscrpljivanja i više unutrašnje obnove. To ne bi bio mir iz sentimentalnih razloga, već iz hladne računice. U nekom trenutku rat prestaje biti dokaz snage i postaje izvor strateške štete.

Ovaj scenarij se već odvija pred nama. Premda Moskva i Peking imaju mnogo zajedničkih interesa, njihov odnos nije ravnopravan. Kina kupuje ruske energente, koristi rusku izolaciju i širi svoj ekonomski utjecaj, dok Rusija sve više zavisi od kineskog tržišta, robe, tehnologije i finansijskih kanala. Trgovina između Kine i Rusije 2024. dostigla je rekordnu vrijednost od oko 244,8 milijardi dolara, prije nego što je 2025. zabilježila prvi pad u pet godina. Taj pad ne poništava širu sliku: ruska privreda nakon prekida s Evropom sve više traži kisik u kineskom sistemu.

Za Kremlj je to strateško partnerstvo. U stvarnosti, to liči na skupo bjekstvo od Zapada u zagrljaj sile koja nema namjeru dijeliti tron. Tu se vidi granica Putinove priče o multipolarnom svijetu. Moskva je sanjala poredak u kojem će biti jedan od centara moći. Mogla bi završiti kao sirovinska i vojna periferija kineskog uspona. Kina ne želi zavisiti od Rusije; Rusija sve teže izbjegava zavisnost od Kine. To je ponižavajući ishod za državu koja se stoljećima predstavljala kao zasebna civilizacija i velika sila.

Rusija nije pandan Sjevernoj Koreji u evroazijskom kontekstu; ona je velika nuklearna sila, značajan proizvođač energije i država složene historije. Ipak, obrazac koji Kotkin opisuje postaje sve očitiji: rastuća unutrašnja represija, dublja međunarodna izolacija, zanemarivanje međunarodnog prava, ekonomija podređena militarizaciji i sve veća zavisnost od Kine.

I Kina i Rusija djeluju iz ograničenih pozicija. Kina omogućava Rusiji ekonomski opstanak, ali sve više određuje pravila odnosa. Moskva Pekingu služi kao protivteža Zapadu, ali ostaje faktor rizika: nepredvidiva nuklearna sila koja može narušiti kinesku sliku odgovorne globalne supersile.

Paradoks zavisnosti se ovdje sastoji u tome što slabiji partner može postati toliko opasan da ga jači mora tolerirati. Rusija nije tipični kineski satelit; ona očigledno klizi u zavisnost, ali je još uvijek dovoljno velika i nepredvidiva da povremeno komplicira život čak i svojim saveznicima.

Haos kao mogućnost se često potcjenjuje jer režim u Moskvi još uvijek izgleda stabilno. Ruska historija, međutim, pokazuje da se slomovi jave iako neočekivani: i carska država i Sovjetski Savez raspali su se nakon godina prividne čvrstine. Kotkin ne tvrdi da bi se Ruska Federacija nužno raspala na isti način – ona nema unutrašnju strukturu SSSR-a ni republike spremne za otcjepljenje – ali upozorava da bi kombinacija slabe legitimnosti, oslabljenih institucija, pobune, smrti vođe, katastrofe ili nuklearnog incidenta mogla pokrenuti lanac događaja koji niko ne bi mogao kontrolirati. 

Upravo taj i takav strah Kremlj koristi kao političko oružje: promjena se ruskom društvu ne prikazuje kao mogućnost normalnije države, već kao uvod u raspad, gubitak Sibira, odvajanje Moskve od strateške dubine i ostvarenje navodnog zapadnog sna o podjeli Rusije.

U ruskom slučaju haos nije samo domaći problem. To je pitanje nuklearnog arsenala, biološkog oružja, kriminalnih mreža, cyber-struktura i granica koje mnogi susjedi pamte kroz historijske rane. Federation of American Scientists procjenjuje da Rusija ima oko 5.460 nuklearnih bojevih glava, od čega je oko 1.718 raspoređeno. Zato je svaka rasprava o ruskoj nestabilnosti ujedno rasprava o globalnoj sigurnosti. Haos ne mora značiti apokalipsu, ali kod Rusije čak i djelimični slom države nosi rizike koje druge krize nemaju: prekid komandnih lanaca, neovlašteno rukovanje oružjem za masovno uništenje, privatizirano nasilje (plaćene milicije, naslijeđe Wagnera) i mogućnost da se unutrašnji lom prelije preko granica.

Kremlj nema jasnog kandidata. Formalno, ako predsjednik ne bi mogao obavljati dužnost, premijer Mihail Mišustin preuzeo bi predsjedničke ovlasti. Ali formalni redoslijed nije isto što i stvarna moć. Reuters je 2025. podsjetio da je Putin javno rekao kako “stalno” razmišlja o nasljednicima, ali nije imenovao osobu koja bi mogla preuzeti sistem nakon njega.

Mišustin ima značajnu ulogu kao ustavni garant i administrativni tehničar režima, ali ne djeluje kao politička figura sposobna da samostalno održava imperijalni narativ, kontrolu nad sigurnosnim službama i ratnom elitom. Njegova snaga proizlazi iz povezanosti s tehnokratsko-finansijskim blokom unutar ruske vlasti – mrežom državne birokratije, fiskalnog aparata i oligarhijskih interesa koji su Putinu potrebni za funkcionisanje ratne države. Stoga Mišustin može biti koristan čuvar sistema ili privremeni upravitelj tranzicije, ali teško može naslijediti Putinovu harizmu sile, straha i imperijalne misije.

Sergej Kirijenko je ključni operativac unutrašnje politike i čovjek sistema, Sergej Sobjanin upravlja Moskvom kao velikim državnim organizmom, dok se Aleksej Djumin često spominje zbog bliskosti s Putinom, iskustva u sigurnosnom aparatu i novije uloge u državnoj arhitekturi. Analize Atlantic Councila i NEST Centra upravo u ovim imenima prepoznaju potencijalne aktere tranzicije bez javno proglašenog nasljednika.

Dmitrij Medvedev je ranije služio kao privremeni čuvar predsjedničke funkcije, ali je danas politički marginalizovan u ulozi radikalizovanog lojaliste. Sergej Šojgu, bivši ministar odbrane i sadašnji sekretar Vijeća sigurnosti, ostao je blizu vrha vlasti, ali ga prate ratni neuspjesi i korupcijske afere u vojnom sektoru (posebno nakon što je 2024. premješten iz Ministarstva odbrane). Nikolaj Patrušev, jedan od glavnih ideologa tvrde linije, previše je star i više djeluje kao arhitekta političke atmosfere nego kao vjerovatan nasljednik. U personalističkim režimima odluka o nasljedstvu često se donosi kasno, iza zatvorenih vrata ili pod pritiskom krize. Stoga pitanje "ko dolazi poslije Putina" nije samo kadrovska dilema, već i pitanje može li sistem uopće proizvesti nasljednika bez unutrašnjeg sukoba.

Iz Kotkinove analize proizlazi i ono što Rusija vjerovatno neće postati: samostalni pol “multipolarnog svijeta” koji okuplja takozvanu svjetsku većinu. Taj mit je drag propagandistima Kremlja, ali mu nedostaje materija. Rusija posjeduje energente, oružje, obavještajne operacije i sposobnost destrukcije. Nema privlačan razvojni model, široku mrežu pouzdanih saveznika ni ekonomiju koja proizvodi tehnološku budućnost. Njena moć je često moć ometanja. To može boljeti druge, ali ne gradi trajnu veličinu. Rusija može podmetati krize, trgovati strahom, ucjenjivati energentima i proizvoditi haos na rubovima međunarodnog poretka. Ali svaka od tih sposobnosti ima granicu: ona ruši više nego što stvara.

Zaključak za Zapad je složen: Rusiju nije moguće promijeniti prema vlastitim željama, ali se na promjene mora biti spreman. Politika prema Moskvi ne smije počivati na očekivanju Putinovog odlaska niti na iluziji da će njegova smjena automatski donijeti demokratiju. Neophodna je kombinacija odlučnosti i strpljive diplomatije: nastaviti s pritiskom, podržavati Ukrajinu, spriječiti širenje sukoba i ostaviti otvorena vrata onim Rusima koji žele odvojiti državu od Putinovog režima.