SAD ne mogu kontrolisati ni Iran ni Izrael, Trump je u očaju

U razgovoru o trenutnoj situaciji s jednim dobro upućenim američkim izvorom jučer, pitao sam kako će se Trump na kraju izvući iz rata s Iranom (što, kao i uvijek, očajnički pokušava učiniti). Odgovor koji sam dobio bio je fascinantan. Rečeno mi je: „Trenutno se ne može izvući. To je fizika.” Ono što je ta osoba mislila jeste da, dok Trump stalno pokušava da se izmigolji, neraskidivi stisak koji Iran i Izrael imaju nad njegovom moći i pozicijom uvijek ga ponovo povuče nazad. SAD u ovom trenutku rata ne kontrolišu vlastitu sudbinu; štaviše, američka pozicija svakim danom slabi. SAD su u mnogo slabijem stanju nego što su bile kada je primirje objavljeno 7. aprila, a sljedeće sedmice, kada budem ovo pisao, biće u još slabijoj poziciji (osim ako se Trump ne preda).

Ova priča o američkoj slabosti svakako je priča sedmice, možda i godine.

Ta slabost povezana je s onim što Trump radi s Republikanskom strankom i federalnom vladom, što izaziva komentare, ali nisam siguran da su to pravi komentari. Ljudi bi se trebali zapitati zašto Trump toliko insistira na apsolutnoj, poslušničkoj lojalnosti iznad svega ostalog. Nije stvar samo u tome da želi kazniti svoje neprijatelje. To je oduvijek želio. Ne, riječ je o nečemu mnogo većem: Trump uspostavlja paralelni sistem kako bi zaštitio sebe i održao svoju moć, a taj sistem počiva na potpunoj kontroli nad Republikanskom strankom i izvršnom vlašću.

To bi zapravo mogla biti stvar koja američki pad čini nezaustavljivim. On je, kao i uvijek, spreman uništiti zemlju kako bi spasio sebe. A njegov rat s Iranom to dodatno ubrzava.

Koliko su SAD slabe?

Strateška katastrofa Trumpove odluke da zarati s Iranom postaje sve gora iz sedmice u sedmicu, zapravo iz dana u dan. U posljednje vrijeme svjedočimo vjerovatno najvećem primjeru rasta američke globalne slabosti koju je Trump ubrzao. Trump je pokazao da SAD ne mogu kontrolisati ni Iran ni Izrael — zapravo, da paniči dok te dvije države rade ono što žele, bez obzira na njegove prijetnje ili želje. Ideja o SAD-u kao ili nezamjenjivom partneru ili nezaustavljivom neprijatelju nestala je.

Možda se više nikada neće vratiti.

Prisjetite se vremena od prije gotovo tačno godinu dana. Trump se pridružio izraelskom bombardovanju Irana na jednu noć u junu 2025. godine i proslavio to kao veliku pobjedu. Nakon toga, bio je odlučan da što prije okonča tu fazu rata i, iako su Izraelci vjerovali da njihova kampanja treba da se nastavi, naredio im je — javno i ponižavajuće — da stanu.

Istovremeno, Izrael bombarduje područja na jugu zemlje, kao i libansku prijestolnicu Beirut. Evo BBC-jeve mape izraelskih udara zaključno s prošlom sedmicom.

Usput, sjećate li se kako se prije nekoliko godina govorilo da je Hezbollah toliko oslabljen da se možda nikada neće oporaviti? To je bilo, kao što takve tvrdnje gotovo uvijek jesu, besmislica. Zapravo, zbog promjena u vojnoj tehnologiji danas je lakše i brže obnoviti sposobnost za izvođenje udara (što Izraelci sada shvataju dok se muče u borbi protiv Hezbollahovih dronova).

To je, barem za mene, još jedan znak da se SAD moraju povući s Bliskog istoka kao aktivna vojna sila. To tvrdim već godinama, ali su dokazi sada još uvjerljiviji. O tome ću napisati novi tekst sljedeće sedmice — možda kao dio sedmičnog pregleda.

Ove izraelske vojne akcije Trumpa dovode do ludila. Ne zato što mu je stalo do libanskog naroda (nije ga ni najmanje briga za njih), nego zato što ne može postići dogovor s Iranom ako Izrael ne popusti. Za razliku od prošle godine, Trump sada ne može jednostavno narediti Izraelcima da se okrenu i vrate — i zbog toga postaje očajan. Čak počinje gubiti kontrolu nad sobom u razgovorima s Netanyahuom.

U Axiosovoj priči od prekjučer navodi se da je Trump počeo vikati, pa čak i psovati izraelskog premijera Netanyahua zbog njegovog prkosa oko Libana.

Pa ipak, tokom posljednjih nekoliko sedmica Izraelci su proširivali svoju vojnu operaciju upravo u trenutku kada Trump želi da učine suprotno. Ništa ne može dramatičnije pokazati američku slabost. Nekada bi Izrael bio očajnički zabrinut da ne osramoti ili potkopa SAD. Sada rade ono što žele.

Naprimjer, od Trumpovog ispada pojavili su se izvještaji da Izrael pojačava vojne akcije u Libanu. 

Financial Times tvrdi da je Izrael proširio bombardovanje Bejruta u posljednja 24 do 48 sati. Na terenu su Izraelci tokom prošle sedmice prešli rijeku Litani i čak zauzeli poznatu tvrđavu Beaufort, koju su izgradili križari.

To je izuzetan primjer američke slabosti.

I nije jedini. Ove sedmice se činilo da su se Iranci umorili od toga da učestvuju u Trumpovoj javno-privatnoj farsi, pa su se nakratko povukli iz pregovora.

Trumpova javno-privatna farsa izgleda ovako: javno Trump stalno govori da pregovori s Iranom dobro napreduju, da je dogovor blizu, da Iran zapravo želi sporazum i da cijela stvar nije velika drama. Njegova najnovija objava o ratu, objavljena prije samo nekoliko sati, bila je još jedan primjer njegove očajničke potrebe da pregovore predstavi kao uspješne i da ostavi utisak kako kontroliše vlastitu sudbinu. Pa ipak, tokom posljednjih nekoliko sedmica Izraelci su proširivali svoju vojnu operaciju upravo u trenutku kada Trump želi da učine suprotno. Ništa ne može dramatičnije pokazati američku slabost. Nekada bi Izrael bio očajnički zabrinut da ne osramoti ili potkopa SAD. Sada rade ono što žele.

Međutim, moj omiljeni primjer Trumpove javne farse bila je ova tvrdnja, koja bi mogla ući u historiju kao njegov “cvrkutavi” tvit (“chirping” tweet) koji je objavio 1. juna. U suštini: sve je u redu, Amerikanci, opustite se i pustite mene da odradim svoju magiju!

To dolazi odmah nakon raspada njegovih posljednjih tvrdnji da je dogovor blizu. Sjetite se: 23. maja, prije gotovo dvije sedmice, Trump je tvrdio da je sporazum veoma blizu. Ovo je tada rekao:

„Sporazum je uglavnom ispregovaran… Završni aspekti i detalji sporazuma trenutno se razmatraju i uskoro će biti objavljeni.”

Tada se izvještavalo da je ovoga puta, zaista, zaista dogovor na pomolu. Državni sekretar Rubio je čak još jučer zvučao optimistično — da, sporazum je bliže nego što ljudi misle. Ostalo je da se riješe samo dva jednostavna pitanja: iranski nuklearni program i kontrola Hormuškog moreuza…

Naravno, ta pitanja su u ovom trenutku praktično nerješiva osim ako se Trump ne preda Iranu. Iranci su, kao i do sada, spremni da Trumpa razvlače po oba pitanja, ne nudeći gotovo ništa, a tražeći mnogo. Iranska vlada je ove sedmice čak javno saopštila da obustavlja ozbiljne pregovore sa SAD-om.

Pogledajte pažljivo neravnotežu moći ovdje. Američka vlada očajnički pokušava održati fikciju da pregovori dobro napreduju, da Iran pravi velike ustupke i da je sporazum blizu. Iranci su, s druge strane, sasvim zadovoljni da šalju suprotnu sliku: da mogu napustiti pregovore kad god žele i da su spremni da se sve ovo razvlači još dugo.

Tako Iran i Izrael sada imaju jednu veoma važnu zajedničku stvar. Spremni su prkositi SAD-u, izazvati američki bijes — u slučaju Izraela — pa čak i izazvati SAD da ponovo pokrene vojne operacije — u slučaju Irana. Zapravo, SAD su ove sedmice ponovo izvele vojne udare, i to nije ništa promijenilo.

Na to mislim kada kažem da SAD svakim danom postaju slabije. Kada je 7. aprila bombardovanje obustavljeno, uništenje iranskih vojnih kapaciteta bilo je na vrhuncu, a Iran najslabiji. U posljednja dva mjeseca Iranci su obnovili dio svojih kapaciteta, dok su SAD iscrpile dio svojih snaga u regiji. Istovremeno, i Iranci i Izraelci razumiju da SAD vojno slabe iz dana u dan — i ponašaju se u skladu s tim.

Dakle, koliko su SAD sada slabe? Mnogo slabije nego 7. aprila — i svakim danom sve slabije.

Trump stvara spaljenu zemlju od Republikanske stranke i izvršne vlasti — i trebalo bi da vas bude strah

Trump zna da je u ozbiljnim problemima na Bliskom istoku, zbog čega privatno bijesni i psuje. Također zna da je politički u problemima zbog toga, ali i zbog drugih stvari poput rasta troškova života (što je njegova bliskoistočna politika dodatno pogoršala). Kako politički slabi u zemlji u cjelini, čini se da reaguje na kontraintuitivan način — daje prednost tvrdokornim MAGA pristalicama umjesto onima koji imaju veće šanse da pobijede na izborima.

Najpoznatiji primjer za to bio je u utrci za Senat u Teksasu, gdje je podržao notorno korumpiranog Kena Paxtona umjesto aktuelnog republikanskog senatora Johna Cornyna — iako je Cornyn imao mnogo bolje rezultate u anketama kada je riječ o zadržavanju tog mjesta za Republikansku stranku na novembarskim izborima.

Kada je riječ o državnim službenicima, Trump također bira tvrdokorne lojaliste umjesto ljudi koji bi mogli biti prihvatljiviji Republikanskoj stranci. Njegov jučerašnji izbor za novog direktora Nacionalne obavještajne službe pokazao je koliko je duboko otišao niz tu zečju rupu. Izbor Billa Pultea pokazao je da su apsolutna lojalnost i spremnost da se prekrši zakon kako bi se zaštitio Trump sada jedino što je važno. Ovako je  The New York Times započeo svoj izvještaj o Pulteu:

„Gospodin Pulte, koji vodi federalnu agenciju za stambeno finansiranje, nema poznato iskustvo u obavještajnim poslovima, odbrani ili nacionalnoj sigurnosti, ali je bio među najagresivnijim zagovornicima krivičnog gonjenja demokrata i drugih osoba za koje je Trump smatrao da su mu se zamjerile.”

Imenovanje Pultea gotovo savršeno odražava ono što je Trump uradio sa svojim državnim tužiocem. Riješio se Pam Bondi, koja se već dovoljno osramotila u njegovu korist, kada je procijenio da treba još više da se ponizi. Na njeno mjesto postavio je Todda Blanchea, čovjeka koji bi uradio šta god Trump želi i kad god to želi.

Blanche je, kako bi pokazao da njegova lojalnost nema granica, odmah organizovao Trumpov fond od 1,776 biliona dolara za nagrađivanje terorista od 6. januara. Zanimljivo je da Trump sada, izgleda, popušta po tom pitanju upravo zato što bi Blanche zbog toga mogao ostati nepotvrđen za državnog tužioca. Novac je manje važan od apsolutne lojalnosti ljudi koji upravljaju američkom vladom.

Usput, možda vam je to promaklo u izvještajima, ali dok je Blanche ublažio svoju podršku tom fondu, istovremeno je ponovo potvrdio da će Ministarstvo pravde nastaviti s obećanjem da štiti Trumpove od bilo kakvih budućih istraga. Riječ je o zaštiti — zapamtite to.

Zašto Trump onda donosi odluke koje ga, naizgled, čine manje popularnim i politički manje sigurnim u budućnosti? Odgovor nije u tome da je glup (Trump, kako govorim godinama, nije politički glup nego je zapravo izuzetno lukav), nego u tome da usvaja ono što bi se moglo nazvati strategijom spaljene zemlje kako bi zaštitio sebe i svoju moć u budućnosti. On želi apsolutnu i potpunu kontrolu nad Republikanskom strankom, čak i ako to znači da bi mogao izgubiti poneko mjesto tu i tamo. Također želi federalnu vladu koja će raditi šta god on želi, kad god to želi, bez i najmanjeg obzira prema skrupulama.

To ga dovodi u poziciju da korumpira ili novembarske izbore ili njihove rezultate. Ljudi su previše ravnodušni prema ovim izborima. Trump ima stranku koja je potpuno pod njegovom kontrolom i federalnu vladu popunjenu ultralojalistima. To mu daje zastrašujuće i moćne opcije za potkopavanje demokratije.

To nije slučajno.

I sve se vraća na rat s Iranom. Trump je toliko zaglavljen da možda više nema izbora osim da dopusti da se ovaj rat nastavi još sedmicama ili mjesecima. Što duže to traje, situacija bi mogla postati ekonomski sve haotičnija. Sada ima stranku i vladu koje će uraditi ono što želi ako nastane haos — ili čak ako on odluči da izazove haos.

Na kraju krajeva, to je fizika.