Šta nakon cara: Ima li Zapad plan za dan poslije Putina? 

Benjamin Franklin je napisao da su samo smrt i porezi sigurni. U Rusiji bi se moglo šaljivo reći da su jedino smrt i neizmjerna moć cara stalni. 

Međutim, autori John Kennedy, Natalia Zwarts i Ondrej Palicka u analizi za RAND postavljaju ključno pitanje: šta se događa kada car umre?  

Vladimir Putin je najdugovječniji ruski vladar od Josifa Staljina. On je 7. oktobra ove godine napunio 73 godine, što je iznad očekivanog prosjeka života za ruskog muškarca. Kako se navodi u analizi, Putin je opsjednut svojim zdravljem, ali jasno je da ne može trajati vječno. Stoga je ključno razmotriti ko bi ga mogao naslijediti? 

Autori navode da je to izuzetno težak zadatak, pod Putinovom vladavinom ruski politički sistem se ponovo pretvorio u autoritarnu diktaturu koja nosi obilježja kulta ličnosti. U takvim okolnostima Putin, koliko se može zaključiti, javno ne priprema nasljednika, vjerovatno zato što bi njegova lična moć time počela slabiti u korist te osobe, a ta osoba bi istovremeno postala meta onih koji se boje da bi mogli izgubiti svoj uticaj.  

Pod Putinom se sistem vlasti u Rusiji zasniva na krugu uglavnom ostarjelih muškaraca (i, sve više, njihove djece), koji služe kao čuvari strateških vertikala političke ekonomije. To uključuje predsjedničku administraciju, bezbjednosne službe i oružane snage, kao i energetski, industrijski, tehnokratski i bankarski sektor, među ostalima. 

Konceptualno, ovaj sistem se može razumjeti kao „poredak ograničenog pristupa“, u kojem se oni koji bi mogli izazvati borbu za vlast potkupljuju imovinom koja im donosi rente. Ovi ljudi duguju svoje pozicije lično Putinu, a zauzvrat za lojalnost im je dozvoljeno da se obogate kroz svoje „vertikale“. U tom sistemu lični dogovori i običaji važniji su od formalnih pravila i zakona. 

Duga lista potencijalnih nasljednika može se sastaviti od tih ljudi pomoću staromodnog „kremljologijskog“ pristupa (kremljologija je disciplinirano proučavanje i analiza političkih odluka, politika i struktura vlasti Sovjetskog Saveza, s posebnim fokusom na identifikaciju lidera, njihovih politika i unutrašnjih dinamika moći unutar Kremlja). To bi, dakle, bilo prikupljanje zapažanja o njihovoj bliskosti s Putinom i prividnom naklonošću koju uživaju, kako bi se procijenile njihove šanse. Koliko god to bilo nesavršeno, ovaj pristup pomaže u razumijevanju uspona i padova na Putinovom dvoru. 

Procjene se mogu napraviti o različitim ličnostima, poput onih iz Kremlja (Sergej Kirijenko ili Nikolaj Patrušev), vlade (Mihail Mišustin ili Marat Husnullin), bezbjednosnih službi (Sergej Narjškin), vojno-industrijskog kompleksa (Andrej Belousov ili Sergej Čemezov), energetskog sektora (Igor Sečin), bankarstva (Andrej Kostin), te Putinovih starih prijatelja (Jurij Kovalčuk i Arkadij Rotenberg). Takvi ljudi imaju vlastite baze moći i svakako su među izglednim kandidatima. 

Ovi ljudi su „Putinovi proizvodi“ i služili su mu godinama te se čini da će mu ostati vjerni do kraja. Kako Putin stari, prirodno je da se oslanja na lojaliste oko sebe. U Putinovoj Rusiji lojalnost je važnija od sposobnosti, što se vidi na primjeru Sergeja Šojgua, koji je katastrofalno vodio invaziju na Ukrajinu 2022. godine (ali se s Putinom zbližio tokom odmora u Sibiru). Iako je kasnije smijenjen s mjesta ministra odbrane, „mekano je sletio“ kao šef Vijeća bezbjednosti. U autokratijama i kleptokratijama krug povjerenja se s vremenom sužava, a Putin je to savršeno demonstrirao. 

Međutim, posmatranje tih ljudi korisno je samo do određene tačke. Njihova lojalnost zapravo dovodi u pitanje njihove šanse da naslijede Putina. Ruski „poredak ograničenog pristupa“ funkcioniše tako da sudbinu elite vezuje isključivo za lidera pa je gotovo sigurno da će se osjećati ranjivima i da će morati hitno djelovati kako bi zaštitili sebe. Malo se zna o tome kako bi se ponašali u scenariju tranzicije. 

Historija sugeriše da bi tranzicija mogla donijeti iznenađenja. Malo je ko predvidio da će Jeljcin 1999. izabrati Putina ili da će Medvedev privremeno preuzeti vlast 2008. godine. Čak je i raspad Sovjetskog Saveza bio obilježen implozijom, regionalnim borbama za moć, jurnjavom za kontrolom nad strateškim sektorima i Gorbаčovlјevim odlaskom iz Moskve dok su se događaji odvijali van njegove kontrole. U komediji Smrt Staljina potencijalni nasljednici Vožda takmiče se u haotičnoj borbi za vlast, a ta parodija možda je jednako poučna kao i svaka kremljološka analiza. Putin sada kontroliše sve, ali logika vertikale moći znači da u trenutku njegove smrti ništa neće biti sigurno. 

Zapadne zemlje bi se već sada trebale pripremati za tranziciju koja bi, zbog strukture vlasti i političke kulture Rusije, mogla biti iznenađujuća, dugotrajna i nasilna. 

Za razliku od filma Smrt Staljina, ova perspektiva nije nimalo smiješna naročito s obzirom na potrebu da se osigura da najveći svjetski nuklearni arsenal ostane u sigurnim rukama. Tranzicija će biti strateški ključna, s obzirom na rat u Ukrajini i kineski interes za ishod. Promjene u Kremlju imat će i značajne posljedice po druge regije: uticat će, na primjer, na stabilnost režima u Bjelorusiji, kao i na sudbinu proruskih elemenata na Kavkazu, u centralnoj Aziji, Africi i drugim dijelovima svijeta. 

Kako se NATO saveznici mogu pripremiti za rusku sukcesiju? Trenutno postoji vrlo malo javno dostupnih informacija o tome, jer je pažnja usmjerena na rat u Ukrajini. To je zabrinjavajuće, jer Putinov odlazak neće biti samo ruska drama, već i strateški šok za Evropu, NATO i svijet u cjelini. Potrebno je konkretno planiranje. 

Prvi korak je uključiti planiranje scenarija i simulacijske vježbe u institucionalno razmišljanje Zapada o ovom pitanju. NATO i EU trebali bi redovno provoditi zajedničke vježbe za testiranje pretpostavki i uvježbavanje diplomatskih, informativnih, vojnih i ekonomskih reakcija. Scenariji bi trebali obuhvatiti sve: od iznenadne nestabilnosti u Moskvi, preko sukoba unutar elite, do kontrolisane tranzicije. Organizatori moraju uzeti u obzir ne samo nuklearnu komandu i kontrolu, već i mogućnost regionalnih nemira, oportunističkih poteza ili promjene u odnosima Rusije s Kinom. Također moraju testirati kako bi različite reakcije Zapada bile protumačene unutar ruskih struktura i u javnosti. 

Drugo, da bi se te vježbe osmislile, zapadne vlade moraju poboljšati obavještajne kapacitete o ruskoj eliti. Sukcesija će se odvijati iza zatvorenih vrata, unutar netransparentnih mreža pokroviteljstva. Mapiranje tih mreža, praćenje njihove imovine i razumijevanje njihovih rivalstava bit će ključno za predviđanje mogućih kandidata. Zapadne zemlje trebale bi ulagati u dublju bazu stručnosti, oslanjajući se na diplomate, akademike i ruske prebjege kako bi stekli uvid u dinamiku unutar Putinovog užeg kruga. Određene crte ruske historije, političke kulture i ekonomije: poput autokratije, kleptokratije, pravoslavlja, militarizma i imperijalizma trebale bi služiti kao okvir za analizu. 

Treće, Zapad mora ojačati svoju prvu liniju odbrane. Tranzicija vlasti mogla bi Moskvu navesti da eksternalizuje unutrašnju nestabilnost kroz eskalaciju u Ukrajini, hibridne operacije u Evropi ili prijetnje članicama NATO-a. Održavanje odvraćanja na istočnom krilu, ubrzavanje modernizacije ukrajinske vojske i zatvaranje rupa u sprovođenju sankcija biće nužno kako bi se spriječilo da Rusija iskoristi trenutak neizvjesnosti. U 1990-im godinama zapadni lideri su vjerovali da će Rusija preći iz totalitarizma u liberalnu demokratiju i tržišnu ekonomiju zasnovanu na vladavini prava – zabluda je to koju ne treba ponoviti.  

Četvrto, biće ključno pripremiti se za pojačanu informativnu borbu. Borba za nasljedstvo proizvest će konfuziju, glasine i suprotstavljene narative usmjerene i ka ruskom društvu i ka međunarodnoj javnosti. Pravovremeno kreiranje uvjerljive i dosljedne poruke (o odgovornosti za rat, mogućim putevima ka deeskalaciji i jedinstvu zapadnog saveza) pomoći će u oblikovanju situacije tokom prvih kritičnih sati i dana. 

Na kraju, autori navode da kreatori politika moraju imati na umu da sukcesija nije samo rizik, nego i prilika. Opasnost od nestabilnosti, novog militarizma ili borbi unutar elite je stvarna, ali tranzicija bi također mogla proteći mirno ili čak otvoriti prostor za reforme. Rusija bi mogla ostati oslabljena, okrenuta sebi, ili možda postati otvorenija za promjene.  

Moguće scenarije treba testirati pomoću metoda kao što su „back-casting“, analiza scenarija i planiranje zasnovano na pretpostavkama. Ove metode mogu stvoriti čvrstu osnovu za jedinstven pristup Zapada, koji bi mu omogućio da iskoristi nove prilike, a izbjegne greške iz 1990-ih i 2000-ih. 

Putinovo odsustvo samo po sebi neće učiniti Rusiju manje opasnom. Bez predviđanja i pripreme, Zapad rizikuje da bude zatečen. Buduća strateška stabilnost Evrope zavisi od toga da se činjenica da je Putin smrtnik tretira kao konkretan politički izazov – za koji pripreme moraju početi sada. 

Tekst objavljen na stranici istraživačko-analitičke organizacije RAND; prijevod: Portal !Odgovor.