Može li južni Kavkaz postati kopnena verzija Perzijskog zaljeva

Južni Kavkaz jedno je od konfliktnih područja od globalnog strateškog interesa i poligon na kojem nisu sukobljene samo Armenija i Azerbejdžan, već se na njemu sudaraju interesi regionalnih i svjetskih sila. Najpoznatiji je po ratovima oko azerbejdžanske teritorije Nagorno-Karabah (armenski Artsakh) koju je Armenija uz okolna pogranična područja Azerbejdžana držala pod okupacijom tri decenije. Radi se o najstarijem zamrznutom sukobu na svijetu koji je okončan pobjedom 19-20. septembra 2023. Nagorno-Karabah je vraćen pod suverenitet Bakua a njegovi stanovnici armenske nacionalnosti (oko 120 hiljada) našli su utočište u Armeniji. Armeni i organizacije za ljudska prava tvrde da je to bio egzodus i etničko čišćenje, dok Baku insistira da su Armeni Karabaha otišli svojom voljom, iako im je bila garantirana sigurnost i da su mogli ostati pod suverenitetom Azerbejdžana. Mirovni sporazum još uvijek nije finaliziran ali je potpisana deklaracija o miru.

Južni Kavkaz je razmeđe između Evrope i Azije, Rusije i zemalja NATO-a, Turske i Irana i osjetljivo područje strateškog značaja kako za energetsku sigurnost Evropske unije i ruskog, američkog, iranskog pa i kineskog geopolitičkog i geoekonomskog interesa. Srednji koridor između Kine i Evrope, preko srednje Azije, prolazi kroz Azerbejdžan i Armeniju. Dio koridora preko Armenije koji povezuje Azerbejdžan sa eksklavom Nahčevan (Zangezurski koridor) nazvan je po planinskom gorju kroz koje prolazi. Armeni ga nazivaju Syunik, po južnoj regiji Armenije koju presijeca. Neki analitičari predviđaju da bi južni Kavkaz mogao postati kopnena verzija Perzijskog zaljeva zbog značaja ove regije za kopneni transport roba i protoka energenata u Evropu koja se pokušava osloboditi ovisnosti o ruskoj nafti i gasu i po svaku cijenu zaobići Rusiju.

Zbog geopolitičkih okolnosti predstojeći parlamentarni izbori u Armeniji 7. juna 2026. prate se s velikim interesom u centrima regionalne i globalne političke moći. O ishodu izbora ovisit će i budućnost rata ili mira u regiji. Vladajuća stranka Armenije, Građanski ugovor, na čijem je čelu premijer Nikola Pašinjan, bivši novinar i disident, trenutno je u prednosti ispred fragmentirane opozicije, bez obzira na pad njegove popularnosti proteklih mjeseci. Njegovu vladu opozicija naziva režimom, kritikujući premijera zbog autokratske vladavine, progona i zatvaranja političkih protivnika i za nepotizam. Posebno mu stavljaju na teret poraze i gubitak Nagorno-Karabaha i kapitulaciju pred Azerbejdžanom, za sukob sa Armenskom apostolskom crkvom i odricanje od nekih historijskih nacionalnih vrijednosti Armenije, poput ukidanja državnih simbola s grbom planine Ararat, za pritiske na neke oligarhe bliske Moskvi.

Nacionalistička opozicija ga optužuje da Armeniju želi, bez podrške građana, udaljiti od Rusije i staviti pod kontrolu Zapada, bez čvrstih garancija za otvaranja granica i čvrstih obećanja da će Armeniju uvesti u Evropsku uniju. Pašinjan to radi oprezno, dozirano, da ne isprovocira Moskvu, s obzirom da se u Armeniji nalazi ruska vojna baza i 4.000 ruskih vojnika i dodatnih 1.000 pripadnika ruske granične policije u skladu sa sporazumom o zaštiti Lačinskog koridora (Lachin) iz 2020, koji je povezivao Armeniju s Nagorno-Karabahom.

Pašinjanu se također stavlja na teret da je previše popustljiv prema Azerbejdžanu i Turskoj, koje, prema navodima opozicije, pod plaštom izgradnje Zangezurskog koridora, Armeniju žele lišiti južnog dijela teritorije i odvojiti je od vitalnih komunikacija s Iranom o kojem ovisi ekonomska sigurnost i trgovina Armenije sa ostatkom svijeta zbog blokade granica sa Turskom i Azerbejdžanom, još od 1990-ih. Iran je decenijama važio kao slamka spasa za Armeniju. Bez podrške Irana, Armenija ne bi mogla preživjeti u okruženju u kojem se nalazi, s dva moćna antagonistički orijentirana susjeda, koji su u vojnom i političkom savezu uspjeli poraziti ranije regionalne apetite Jerevana.

Pašinjan je uporan u provođenju svoje politike smatrajući da je to cijena izlaska iz izolacije, postizanja trajnog mira s daleko moćnijim susjedima i otimanja od kontrole Moskve, koja ne pruža stvarne sigurnosne garancije Armeniji. Vjeruje da će na taj način spasiti Armeniju od duboko ukorijenjene mitološke povijesti, mentaliteta žrtve, progona i genocida, i pomoći njenoj emancipaciji i integraciji sa Evropom i ostatkom svijeta.

Opozicija se boji da bi, ako pobijedi na izborima i osvoji naredni petogodišnji mandat, Pašinjan mogao kompromitirati suverenitet Armenije. Štaviše, opozicija tvrdi da postoji opasnost da Azerbejdžan okupira i anektira južni dio Armenije. Opozicija vjeruje da se Evropa i Amerika tome ne bi ozbiljno usprotivile jer polažu karte na uspjeh Zangezurskog (TRIPP) koridora, koji je podjednako važan za Ameriku, Evropu i Tursku, jer je Azerbejdžan u energetskom a pogotovo u tranzitnom smislu nezamjenjiv iz geopolitičkog rezona Zapada i Turske.

Stoga su Amerikanci i Evropljani popustljivi prema vladajućoj vrhušci u Bakuu, koju više od tri decenije predvodi porodični klan Alijev. Insistiranje na poštivanju ljudskih prava, demokratije i liberalizma, vrijednosti na kojim Evropa (selektivno) insistira u odnosima s drugim državama, ne važi za Baku. Azerbejdžan stoga Trumpovu administraciju vidi kao blagoslov. To ilustrira komentar Richarda Giragosyana, liberalnog direktora Centra za regionalne studije u Jerevanu, američkog Armenca s dubokim vezama u američkom Kongresu, posebno u Demokratskoj stranci američke politike. Ovaj američki strateg u Jerevanu vladajuću strukturu u Azerbejdžanu nazvao je šekspirijanskom, s obzirom na dugovječnost režima, autoritarni karakter i političke ambicije i utjecaj supruge predsjednika Azerbejdžana Ilhama Aliyeva, koju je uporedio sa Lady Macbeth, glavnim likom iz čuvene istoimene drame Williama Shakespearea.

Jerevan je u energetskom i trgovinskom pogledu, ali i institucionalno, vezan za Moskvu. Armenija je članica Euroazijske ekonomske unije (EAEU), kojom dominira Moskva, i koja predstavlja vid ekonomskih i političkih integracija postsovjetskih država u Evroaziji i isključuje mogućnost pripadnosti Evropskoj uniji. Cilj Unije osnovane 2015. je olakšati slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i radne snage među zemljama članicama.

U domenu odbrambene politike i sigurnosti Armenija je članica i jedan od osnivača Organizacije kolektivnog ugovora o sigurnosti (CSTO), što je varijanta ruskog NATO-a. Međutim, zbog nezadovoljstva odnosom Rusije prema Armeniji, koja nije na očekivani način pritekla u pomoć Armeniji u ratu s Azerbejdžanom oko Nagorno-Karabaha, Jerevan je zamrznuo članstvo u ovoj asocijaciji i pokrenuo postupak za izlazak iz nje.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je kivan na Pašinjana zbog tretmana njegove vlade prema proruski orijentiranoj opoziciji, ali i zbog općeg udaljavanja i Jerevana od Moskve i zaokreta prema Zapadu. Budući je Gruzija decenijama važila kao miljenik Zapada u Južnom Kavkazu, proteklih nekoliko godina napravila zaokret prema Rusiji, Armenija želi zamijeniti Gruziju i postati glavni oslonac zapadne politike u regionu u mjeri u kojoj joj to dozvole Rusija i Iran, koji također ima svoje strateške interese u očuvanju stabilnosti i zadržavanju statusa quo u Južnom Kavkazu.

Iran je zabrinut zbog potencijalno skrivenih geopolitičkih namjera NATO-a oko Zangezurskog koridora koji je prošle godine inaugurirao američki predsjednik Donald Trump. Koridor, nazvan Trumpova ruta za međunarodni mir i prosperitet (TRIPP), čini dionica duga 43 kilometra koja prolazi kroz južnu armensku provinciju Syunik. Cilj željezničkog i cestovnog koridora je povezivanje Azerbejdžana s njegovom eksklavom Nahčivan. Upravljanje koridorom, zbog nepovjerenja Armenije da je kontrolira Baku i obratno, povjereno je na višedecenijski zakup poslovnom konzorciju koji predvode privatne američke korporacije, iako ostaje pod suverenitetom Armenije.

Armenijska nacionalistička opozicija je skeptična prema ovom aranžmanu bojeći se da će koridor, vremenom, preći pod kontrolu NATO-a, Bakua i Ankare. Time bi Rusija bila istisnuta iz regije i lišena strateškog utjecaja u južnom Kavkazu.

Iran je iskazao bojazan da TRIPP može biti iskorišten kao geoekonomski plašt za blokiranje komunikacije Irana s Armenijom. Prisustvo privatnih američkih zaštitarskih (paraoružanih) formacija koje bi trebale zamijeniti ruske granične snage na koridoru moglo bi se zloupotrijebiti za obavještajne aktivnosti i subverziju protiv Irana. Politički stratezi u Teheranu se boje da bi NATO preko Turske i Azerbejdžana mogao prodrijeti duboko u prostor srednje Azije koji nikad nije bio pod zapadnim utjecajem i kontrolom i na taj način Iran staviti u okruženje.

Savjetnik bivšeg vrhovnog vođe Irana za strateška pitanja i vanjsku politiku Ali Akbar Velajati je nakon inauguracije TRIPP koridora kazao kako je to guja koja se pružila između Irana i Armenije od koje može doći smrtna opasnost. Velajati je dao do znanja da će Iran pažljivo motriti aktivnosti u vezi koridora i u slučaju da bude ugrožen iranski suverenitet vojno intervenirati da to spriječi.

Od ukupno 19 stranaka i koalicija, ankete javnog mnijenja i analitičari predviđaju da bi Građanski ugovor premijera Nikola Pašinjana mogao biti favorit izbora, kao najveća stranka ali i zbog zapadne političke i finansijske podrške. Ne treba zanemariti predizborni značaj Osmog samita Evropske političke zajednice (EPC), koji je održan u Jerevanu, 4. maja 2026, mjesec prije općih izbora. Ovaj, kako je nazvan historijski samit, čiji je domaćin bio armenski premijer Pašinjan, veliki je vjetar u leđa njegovoj prozapadnoj politici.

Samit je okupio vodeće lidere iz evropskih zemalja. Kanada je bila prvi gost izvan Evrope. Pašinjan će vjerovatno morati formirati koalicionu vladu. Teško da može dobiti dvotrećinsku većinu neophodnu za izmjene ustava, o čemu ovisi finalizacija mirovnog ugovora s Azerbejdžanom s obzirom da će izbori biti i referendum o uvjetima mira s Bakuom koji je potpisan 8. augusta 2025. u Washingtonu pod patronatom predsjednika Trumpa.

Armenska opozicija je fragmentirana, a njene jače partije su proruski orijentirane. Opoziciju čine i neke stranke vezane s bivšim predsjednikom Armenije Robertom Kočarjanom. Najveću opozicionu partiju Jaka Armenija predvodi Samvel Karapetjan, poslovni tajkun i milijarder s državljanstvom Rusije. Dobar dio privatne ekonomije je u njegovom vlasništvu kao i poslovni interesi u Rusiji. Karapetjan važi kao čovjek od povjerenja Moskve u Armeniji, ali zbog ruskog državljanstva ne može postati premijer. Zbog bliskih veza s Armenskom apostolskom pravoslavnom crkvom, koja je bliska Moskvi, i agresivnog političkog djelovanja protiv Pašinjana, optužen je za pokušaj nasilnog svrgavanja vlade i u kućnom je pritvoru ali njegova politička partija vodi aktivnu predizbornu kampanju. Ova stranka je optužila Pašinjana da želi izazvati rat s Moskvom, a Pašinjanovi sljedbenici opoziciju optužuju da je spremna obnoviti rat protiv Azerbejdžana. Vlada i nevladine organizacije koje finansiraju zapadne fondacije tvrde da Rusija vodi hibridni rat u Armeniji, nezakonito se miješajući u izbore, sa ciljem da na vlast vrati Pašinjanove protivnike lojalne Moskvi.

Treća značajnija politička opoziciona partija je Prosperitetna Armenija koju predvodi Gagik Carukjan, jedan od najbogatijih poslovnih ljudi u zemlji i najdugovječniji igrač armenske političke scene. Tokom dvije decenije u politici Carukjan je više puta mijenjao politički dres. Sarađivao je sa nekoć vladajućom Republikanskom partijom koja je izvan politike, prije Pašinjanove baršunaste revolucije, da bi joj kasnije bio opozicija sarađujući s Pašinjanom.

Blizak je predsjedniku Bjelorusije Aleksandru Lukašenku, u čijoj zemlji se sklonio njegov sin optužen za oružanu pobunu protiv Pašinjanove vlade 2024. Izborna platforma Prosperitetne Armenije je ekonomski populizam i uravnotežena vanjska politika. Zalaže se za očuvanje strateških odnosa sa Rusijom i Iranom ali i za produbljivanje saradnje sa Evropskom unijom i SAD-om. Podržava i postepenu normalizaciju sa Turskom i mir s Azerbejdžanom ali se protivi prevelikim ustupcima. Signalizirao je otvorenost za saradnju s blokom Samvela Karapetjana "Jaka Armenija" ali nije sklon korumpiranom klanu okupljenom oko bivšeg predsjednika Roberta Kočarjana, porijeklom iz Karabaha.

Američki politolog armenskog porijekla Arthur Khachikyan tvrdi da Evropska unija koristi potencijalno članstvo Armenije u EU kao lažni mamac i polugu utjecaja za obračun s Rusijom preko leđa Armenije zbog vlastitih energetskih interesa u Kavkazu. Ovaj analitičar lamentira nad mogućnošću da bi Armeni mogli postati manjina u vlastitoj zemlji ako se 300.000 Azera vrati na svoja nekadašnja ognjišta, što se, tvrdi, može desiti ako Pašinjan bude ponovo izabran. Na povratku Azera insistira predsjednik Alijev.

Baku, zbog ekonomske, vojne i geostrateške moći, Armeniju posmatra kao zapadni Azerbejdžan, tvrdi pomenuti akademik. PremijeraPašinjana optužuje za autokratizam tvrdeći kako želi uspostaviti četvrtu republiku i lišiti je njenog historijskog sjećanja. Khachikyan lamentira nad sudbinom Armenije i njenog naroda koji optužuje za nedostatak samopouzdanja i strateške vizije i za površno razumijevanje međunarodnih odnosa i geopolitike, čija je kroz historiju žrtva. Armeniji pripisuje ropstvo svojevrsnom manihejskom političkom dualizmu, koji Armencima ostavlja mogućnost samo dva izbora, ili ostati pod patronatom Moskve ili se okrenuti Evropi i Zapadu i rizikovati novi konflikt i sigurnost čitave regije. Otuda i strah da bi južni Kavkaz mogao postati kopnena verzija Perzijskog zaljeva.