Šah-mat u Iranu: Kako je Washington izgubio kontrolu nad ratom

Piše: Robert Kagan (The Atlantic)

Teško je zamisliti vrijeme kada su Sjedinjene Države pretrpjele potpuni poraz u nekom sukobu, poraz toliko odlučujući da se strateški gubitak nije mogao ni popraviti ni zanemariti. Katastrofalni gubici kod Pearl Harbora, na Filipinima i širom zapadnog Pacifika u prvim mjesecima Drugog svjetskog rata na kraju su preokrenuti. Porazi u Vijetnamu i Afganistanu bili su skupi, ali nisu nanijeli trajnu štetu ukupnoj američkoj poziciji u svijetu, jer su se dogodili daleko od glavnih poprišta globalnog nadmetanja. Početni neuspjeh u Iraku ublažen je promjenom strategije koja je Irak na kraju ostavila relativno stabilnim i neopasnim za susjede, dok je Sjedinjenim Državama omogućila da zadrže dominaciju u regiji.

Poraz u sadašnjem sukobu s Iranom bit će potpuno drugačije prirode. Ne može se ni popraviti ni zanemariti. Neće biti povratka na status quo ante, niti konačnog američkog trijumfa koji bi poništio ili prevladao već nanesenu štetu. Hormuški tjesnac neće biti “otvoren” kao nekada. Kontrolom nad tjesnacem Iran se nameće kao ključni akter u regiji i jedan od važnih igrača u svijetu. Uloge Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, jačaju; uloga Sjedinjenih Država znatno slabi. Umjesto da pokaže američku moć, kako su pristalice rata stalno tvrdile, ovaj sukob razotkrio je Ameriku kao nepouzdanu silu nesposobnu da dovrši ono što je započela. To će pokrenuti lančanu reakciju širom svijeta, dok se prijatelji i neprijatelji budu prilagođavali američkom neuspjehu.

Predsjednik Trump voli govoriti o tome ko “drži karte”, ali nije jasno ima li on još ikakvu dobru kartu za odigrati. Sjedinjene Države i Izrael 37 dana su razornom efikasnošću udarali na Iran, ubivši veliki dio državnog rukovodstva i uništivši najveći dio njegove vojske, ali nisu uspjeli srušiti režim niti iznuditi čak ni najmanji ustupak. Sada se Trumpova administracija nada da će blokada iranskih luka postići ono što masovna sila nije mogla. To je, naravno, moguće, ali režim koji se nije slomio nakon pet sedmica neprekidnih vojnih udara teško da će popustiti samo pod ekonomskim pritiskom. Niti se boji bijesa vlastitog stanovništva. Kao što je iranska stručnjakinja Suzanne Maloney nedavno primijetila: “Režim koji je poklao vlastite građane kako bi ušutkao proteste u januaru potpuno je spreman da im sada nametne ekonomske teškoće.”

Neki zagovornici rata zato pozivaju na nastavak vojnih udara, ali ne mogu objasniti kako bi još jedna runda bombardovanja postigla ono što 37 dana bombardovanja nije uspjelo postići. Daljnja vojna akcija neminovno bi dovela do iranske odmazde protiv susjednih zaljevskih država; ni na to zagovornici rata nemaju odgovor. Trump je zaustavio napade na Iran ne zato što mu je dosadilo, nego zato što je Iran počeo gađati vitalna naftna i plinska postrojenja u regiji. Prekretnica je nastupila 18. marta, kada je Izrael bombardovao iransko plinsko polje South Pars, a Iran uzvratio napadom na industrijski grad Ras Laffan u Kataru, najveće svjetsko postrojenje za izvoz prirodnog plina, nanijevši štetu proizvodnim kapacitetima za čiju će popravku biti potrebne godine. Trump je odgovorio proglašenjem moratorija na daljnje napade na iranske energetske objekte, a zatim i proglašenjem primirja, iako Iran nije napravio nijedan ustupak.

Kalkulacija rizika koja je prije mjesec primorala Trumpa da odustane i dalje važi. Čak i kada bi Trump ostvario prijetnju da će dodatnim bombardovanjem uništiti iransku “civilizaciju”, Iran bi prije pada režima i dalje mogao lansirati veliki broj projektila i dronova — pod pretpostavkom da bi režim uopće pao. Samo nekoliko uspješnih udara moglo bi na godine, ako ne i decenije, onesposobiti regionalnu naftnu i plinsku infrastrukturu, bacajući svijet, pa i Sjedinjene Države, u produženu ekonomsku krizu. Čak i ako bi Trump želio bombardovati Iran kao dio izlazne strategije, demonstrirajući čvrstinu kako bi prikrio povlačenje, ne može to učiniti bez rizika od takve katastrofe.

Ako ovo nije šah-mat, onda je vrlo blizu. Posljednjih dana Trump je, prema izvještajima, zatražio od američke obavještajne zajednice da procijeni posljedice jednostavnog proglašenja pobjede i povlačenja. Ne može mu se zamjeriti. Nada u kolaps režima nije naročita strategija, pogotovo kada je režim već preživio ponovljene vojne i ekonomske udare. Može pasti sutra, za šest mjeseci ili nikada. Trump nema toliko vremena da čeka dok cijena nafte raste prema 150 ili čak 200 dolara po barelu, inflacija ubrzava, a globalne nestašice hrane i drugih roba počinju pogađati tržišta. Treba mu brže rješenje.

Ali svako rješenje osim faktičke američke predaje nosi ogromne rizike koje Trump do sada nije bio spreman preuzeti. Oni koji olako pozivaju Trumpa da “dovrši posao” rijetko priznaju cijenu. Osim ako Sjedinjene Države nisu spremne ući u sveobuhvatni kopneni i pomorski rat kako bi uklonile sadašnji iranski režim, a zatim okupirati Iran dok se ne uspostavi nova vlada; osim ako nisu spremne riskirati gubitak ratnih brodova koji bi pratili tankere kroz sporni tjesnac; osim ako nisu spremne prihvatiti razornu dugoročnu štetu proizvodnim kapacitetima regije koja bi vjerovatno uslijedila kao posljedica iranske odmazde — povlačenje sada može izgledati kao najmanje loša opcija. Kao političko pitanje, Trump bi mogao zaključiti da ima veće šanse preživjeti poraz nego mnogo veći, duži i skuplji rat koji bi se i dalje mogao završiti neuspjehom.

Poraz Sjedinjenih Država, dakle, nije samo moguć nego i vjerovatan. Evo kako bi taj poraz izgledao.

Iran ostaje u kontroli nad Hormuškim tjesnacem. Uobičajena pretpostavka da će se tjesnac, na ovaj ili onaj način, ponovo otvoriti kada kriza završi, neutemeljena je. Iran nema interesa da se vrati na status quo ante. Ljudi govore o podjeli između tvrdolinijaša i umjerenih u Teheranu, ali čak i umjereni moraju razumjeti da Iran ne može sebi priuštiti da izgubi tjesnac, ma koliko dobar dogovor mislio da može dobiti. Prije svega, koliko je pouzdan bilo kakav dogovor s Trumpom? Gotovo se hvalio time da je ponovio japanski iznenadni napad na Pearl Harbor kada je odobrio ubistvo iranskog rukovodstva usred pregovora. Iranci ne mogu biti sigurni da Trump neće odlučiti ponovo napasti nekoliko mjeseci nakon sklapanja sporazuma. Također znaju da bi Izrael mogao ponovo napasti, jer se Izraelci nikada ne osjećaju sputano kada procijene da su njihovi interesi ugroženi.

A izraelski interesi bit će ugroženi. Kao što su primijetili mnogi stručnjaci za Iran, režim u Teheranu iz ove krize sada može izaći mnogo jači nego što je bio prije rata. Ne samo zato što je zadržao potencijalni nuklearni kapacitet, nego i zato što je stekao kontrolu nad još efikasnijim oružjem: sposobnošću da globalno energetsko tržište drži kao taoca. Kada Iranci govore o “ponovnom otvaranju” tjesnaca, oni i dalje misle zadržati ga pod svojom kontrolom. Iran će moći ne samo naplaćivati prolaz nego i ograničavati tranzit državama s kojima ima dobre odnose. Ako se neka država ponaša na način koji se iranskim vladarima ne sviđa, moći će je kazniti samim usporavanjem, ili čak prijetnjom usporavanja, protoka njenih teretnih brodova kroz tjesnac.

Moć da se zatvori ili kontroliše protok brodova kroz tjesnac veća je i neposrednija od teorijske moći iranskog nuklearnog programa. Ta poluga omogućit će liderima u Teheranu da primoravaju države da ukinu sankcije i normaliziraju odnose ili da se suoče s kaznama. Izrael će se naći izolovaniji nego ikada, dok Iran bude postajao bogatiji, ponovo se naoružavao i čuvao mogućnost da u budućnosti postane nuklearna sila. Možda čak neće moći ni napadati iranske posredničke grupe: u svijetu u kojem Iran ima uticaj na energetsko snabdijevanje tolikog broja država, Izrael bi se mogao suočiti s ogromnim međunarodnim pritiskom da ne provocira Teheran u Libanu, Gazi ili bilo gdje drugdje.

Novi status quo u tjesnacu izazvat će i značajan pomak u relativnoj moći i uticaju, kako regionalno tako i globalno. U regiji će se Sjedinjene Države pokazati kao papirni tigar, prisiljavajući zaljevske i druge arapske države da se prilagode Iranu. Kao što su stručnjaci za Iran Reuel Gerecht i Ray Takeyh nedavno napisali: “Ekonomije zaljevskih Arapa izgrađene su pod okriljem američke hegemonije. Oduzmite to — i slobodu plovidbe koja s tim dolazi — i zaljevske države neminovno će morati tražiti milost u Teheranu.”

Neće biti jedine. Sve države koje zavise od energije iz Zaljeva morat će same dogovarati aranžmane s Iranom. Kakav će izbor imati? Ako Sjedinjene Države, sa svojom moćnom ratnom mornaricom, ne mogu ili neće otvoriti tjesnac, neće to moći ni koalicija snaga sa samo djelićem američkih sposobnosti. Anglo-francuska inicijativa da patrolira tjesnacem nakon primirja djeluje gotovo kao šala. Francuski predsjednik Emmanuel Macron jasno je stavio do znanja da će ta “koalicija” djelovati samo u mirnim uslovima u tjesnacu: pratit će brodove, ali samo ako im pratnja zapravo ne bude potrebna. Međutim, dok je Iran u kontroli, tjesnac još dugo neće biti siguran. Kina vjerovatno ima određeni uticaj na Teheran, ali ni sama Kina ne može silom otvoriti tjesnac.

Jedna od posljedica te transformacije mogla bi biti sve šira pomorska utrka velikih sila. U prošlosti je većina svjetskih država, uključujući Kinu, računala na Sjedinjene Države da spriječe i rješavaju ovakve vanredne situacije. Sada su države u Evropi i Aziji koje zavise od pristupa resursima Perzijskog zaljeva bespomoćne pred gubitkom energetskih zaliha ključnih za njihovu ekonomsku i političku stabilnost. Koliko dugo to mogu tolerisati prije nego što počnu graditi vlastite flote kako bi stekle uticaj u svijetu u kojem svako gleda sebe, a poredak i predvidljivost su se raspali?

Američki poraz u Zaljevu imat će i šire globalne posljedice. Cijeli svijet može vidjeti da je samo nekoliko sedmica rata sa silom drugog reda svelo američke zalihe oružja na opasno nizak nivo, bez brzog rješenja na vidiku. Pitanja koja se time otvaraju o američkoj spremnosti za još jedan veliki sukob mogu, ali i ne moraju, navesti Xi Jinpinga da napadne Tajvan ili Vladimira Putina da pojača agresiju na Evropu. Ali američki saveznici u istočnoj Aziji i Evropi u najmanju ruku moraju se zapitati koliko bi Amerika mogla izdržati u budućim sukobima.

Globalno prilagođavanje postameričkom svijetu se ubrzava. Nekada dominantna američka pozicija u Zaljevu samo je prva od mnogih žrtava.

(Robert Kagan je saradnik magazina The Atlantic, viši saradnik u Brookings Institutionu i autor knjige Rebellion: How Antiliberalism Is Tearing America Apart—Again.)