Njemačka danas ne pokušava samo obnoviti vojnu snagu Bundeswehra. Ona pokušava promijeniti i nešto dublje: način na koji jedno poslijeratno društvo razumije vojsku, državnu obavezu i samu mogućnost rata. Upravo tu leži najosjetljiviji dio cijelog procesa. Obnova vojne ozbiljnosti Njemačke nije puko tehničko pitanje koje se može zatvoriti većim izdvajanjima, novim dronovima ili većim brojem vojnika. Ona zadire u političku kulturu zemlje koja je decenijama vlastiti identitet gradila na vojnoj suzdržanosti, historijskom oprezu i uvjerenju da se sigurnost može dugoročno oslanjati na saveznike. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, Berlin je taj okvir počeo lomiti kroz Zeitenwende (njem. "prekretnica" ili "zaokret u vremenu",) i kroz otvoreniji jezik odvraćanja, spremnosti i vojnog jačanja.
Svježije ankete iz 2025. pokazuju da podrška povratku nekog oblika obavezne vojne službe u Njemačkoj nije oslabila, nego je uglavnom blago porasla. Forsa je u oktobru 2025. zabilježila 54 % podrške i 41 % protiv, ali je među mladima od 18 do 29 godina, koji bi bili neposredno pogođeni, protivljenje ostalo dominantno, sa 63 %.
Ovaj jaz se najbolje vidi u raspravi o novom zakonu o modernizaciji vojne službe. Bundestag je usvojio ovaj zakon 5. decembra 2025, a pravila su stupila na snagu 1. januara 2026. Novi model i dalje se zasniva na dobrovoljnosti, ali uvodi obaveznu evidenciju i procjenu za mlade muškarce. Savezna vlada jasno navodi da, ako ne bude dovoljno dobrovoljaca ili se sigurnosna situacija pogorša, Bundestag može posebnim zakonom uvesti takozvanu “vojnu obavezu po potrebi” (njem. Bedarfswehrpflicht). Drugim riječima, država ne vraća automatski klasični vojni rok, ali stvara pravni i administrativni okvir za slučaj kada dobrovoljci više ne budu dovoljni.
Zato nelagoda nije nastala samo zbog birokratije. Kada muškarci između 17 i 45 godina moraju prijavljivati duže boravke u inostranstvu, država ne šalje samo tehničku poruku, nego pokazuje da ponovo razmišlja u kategorijama raspoloživosti, evidencije i pripravnosti. Početkom aprila zabilježeno je kako je ministarstvo odbrane moralo dodatno pojašnjavati pravila i uvjeravati javnost da vojna služba ostaje dobrovoljna, dok se paralelno razrađuju izuzeci kako bi se izbjegla “nepotrebna birokratija”. Sama potreba za tim naknadnim objašnjenjem govori koliko je teren politički osjetljiv.
Taj otpor više nije vidljiv samo u anketama. Početkom marta deseci hiljada učenika i mladih protestovali su širom Njemačke protiv novog modela vojne službe i mogućnosti da se, ako ne bude dovoljno dobrovoljaca, naknadno aktivira obavezni vojni rok. Ljevičarski taz je zabilježio da se protestovalo u više od 130 gradova, dok su organizatori govorili o više od 50.000 učesnika u 150 gradova; ZDF je također zabilježio desetine hiljada demonstranata i prenio stav Savezne konferencije učenika Njemačke da se mladi osjećaju zaobiđeno u odluci koja direktno oblikuje njihovu budućnost. Važno je što se otpor više ne zadržava na privatnoj nelagodi, nego poprima oblik školskog štrajka i generacijskog političkog signala. Obrazac koji je godinama bio vezan za klimatsku politiku sada se, očito, seli i u područje sigurnosne politike.
Upravo zato je važan i historijski prigovor koji u Merkuru iznosi historičar Till van Rahden. On podsjeća da opća vojna obaveza nije neko prirodno i neupitno “dijete demokratije”, kako se često sugerira u njemačkoj javnoj raspravi. Naprotiv, mnoge od najstarijih parlamentarnih demokratija posezale su za njom tek u vanrednim okolnostima i po završetku ratova uglavnom je ponovo ukidale. Time se cijela današnja rasprava vraća svom najneugodnijem pitanju: da li se vojna obaveza predstavlja kao demokratska nužnost ili kao izvanredna mjera koju država, pod pritiskom krize, pokušava normalizirati.
Istovremeno, Njemačka ne obnavlja samo vojnu evidenciju nego i samu ideju Bundeswehra kao tehnološki napredne i operativno ozbiljne vojske. Tu posebno mjesto zauzimaju planovi za borbene dronove koji bi djelovali uz borbene avione kao dio buduće arhitekture visokotehnološkog ratovanja. Rheinmetall i Boeing krajem marta objavili su strateško partnerstvo za sistem MQ-28 “Ghost Bat”, koji žele ponuditi Bundeswehru. Rolls-Royce Power Systems dobio je narudžbu za motore za 200 borbenih vozila Puma, nakon ranijih velikih poslova vezanih za Boxer i Leopard 2, dok kompanija istovremeno očekuje srednjoročni rast odbrambenog poslovanja od 20 posto i radi na razvoju novog hibridnog pogona za budući evropski tenk MGCS.
Upravo tu vojna obnova prestaje biti samo pitanje opreme i kapaciteta, a postaje pitanje političkog smisla i društvene granice. Puno je lakše povećati budžet, otvoriti tendere i usvojiti zakon nego izgraditi društveni dogovor o tome šta takva promjena znači. Njemačka može širiti registre, kupovati dronove i postavljati ambiciozne ciljeve za Bundeswehr, ali mnogo teže će biti uvjeriti vlastito društvo da je povratak vojske u središte državne politike nužan, normalan i dugoročno održiv. Bez otvorenog razgovora o tome šta se od građana traži, gdje prestaje dobrovoljnost, a počinje obaveza, i po kojim se principima ta granica pomjera, svaka nova mjera ostavljat će isti utisak: da se promjena ne gradi sa društvom, nego preko njega.
