Berlin se okreće Ankari: Turska ulazi u novu evropsku sigurnosnu geometriju

Na prvi pogled, treći sastanak Strateškog dijaloga između Njemačke i Turske, održan 18. maja u Berlinu, može izgledati kao obnova starog diplomatskog formata koji je dugo bio više formalnost nego stvarna praksa. Međutim, ovaj sastanak se dešava dok se evropska sigurnosna arhitektura mijenja brže nego što su evropske prijestolnice spremne priznati.

Ovaj susret Hakana Fidana i Johanna Wadephula nije samo još jedan događaj u odnosima Berlina i Ankare. On pokazuje da Njemačka, pod vodstvom Friedricha Merza, počinje tražiti širu sigurnosnu strategiju i da se u toj situaciji Turska više ne nalazi na margini, već postaje jedan od ključnih aktera.

Mehanizam strateškog dijaloga Njemačke i Turske nije nova stvar. Uspostavljen je zajedničkom deklaracijom potpisanom u Berlinu u maju 2013. godine, s namjerom da odnosi Turske i Njemačke dobiju institucionalni okvir i stratešku dimenziju. Drugi sastanak održan je u Istanbulu 2014. godine, u vrijeme kada su Ankara i Berlin još govorili jezikom evropske perspektive, približavanja i formalnih procesa. Tada su radne grupe razgovarale o bilateralnim odnosima, Evropskoj uniji, borbi protiv terorizma, međunarodnoj sigurnosti i regionalnim pitanjima. Već tada se dalo vidjeti da odnos dvije zemlje ne može stati samo u okvir ekonomije i migracija. Njemačka i Turska dijele previše problema da bi ih mogle tretirati odvojeno.

Treći sastanak u Berlinu održan je u okolnostima u kojima se diplomatija teško može odvojiti od pitanja odbrane, energije i američke nepredvidivosti. Prema turskom Ministarstvu vanjskih poslova, radne grupe su ovaj put obuhvatile bilateralne odnose, odnose Turske i Evropske unije, sigurnost i odbranu te regionalna pitanja. Drugim riječima, ista institucionalna forma sada dobija konkretniji sadržaj. Rat u Ukrajini, kriza oko Irana, pritisak na NATO, energetska sigurnost i pitanje evropske odbrambene industrije transformisali su njemačko-turski dijalog iz diplomatske rutine u geopolitičku potrebu.

Najvažniji dokaz za to stigao je gotovo istovremeno sa samim sastankom. Njemačko Ministarstvo odbrane objavilo je da će Bundeswehr od kraja juna 2026. rasporediti Patriot jedinicu u Turskoj, u okviru integrisane NATO-ve protivzračne i protivraketne odbrane na jugoistočnom krilu Alijanse. Misija je predviđena do septembra, obuhvatit će jednu vatrenu jedinicu Patriot i oko jedinicu od oko 150 njemačkih vojnika koja bi trebala zamijeniti američku.

Ova odluka mijenja značenje cijelog sastanka, jer radna grupa za sigurnost i odbranu sada ima i operativni sadržaj: njemačke raketne jedinice, turski zračni prostor, jugoistočno krilo NATO-a i američku jedinicu koju zamjenjuju evropske snage. Ministar odbrane Boris Pistorius izjavio je da Njemačka preuzima veću odgovornost unutar NATO-a. Iako ova izjava zvuči oprezno, poruka je jasna: Berlin želi pokazati da evropski dio Alijanse može funkcionirati čak i kada se američko prisustvo smanjuje, izmješta ili postaje politički uvjetovano.

The Defense Post navodi da će njemačka baterija biti dio NATO rotacije, da će zamijeniti američku jedinicu i da je Turska prethodno pojačana zbog raketnih prijetnji iz Irana. Isti izvor podsjeća da je Njemačka već raspoređivala sisteme Patriot u Turskoj između 2013. i 2015. godine, radi zaštite zračnog prostora uz granicu sa Sirijom. Historija se, dakle, ne ponavlja već naprosto vraća se na mjesto gdje je evropska sigurnost najkonkretnija: na granicu između NATO-a i nestabilnog susjedstva.

Iz Ankare se približavanje Berlinu čita kroz nekoliko pragmatičnih računica. Vojna saradnja s Njemačkom smanjuje tursku zavisnost od američkih sistema u trenutku kada je pouzdanost Washingtona upitna. Produbljivanje sigurnosnog partnerstva s Berlinom daje Ankari dodatnu polugu u odnosima s Briselom, čak i dok pristupni pregovori tapkaju u mjestu. Svaki njemački angažman na turskoj teritoriji, osim toga, implicitno priznaje stratešku važnost Turske za evropsku sigurnost — priznanje koje Ankara već dugo priželjkuje, ali ga rijetko dobija izvan kriznih trenutaka. Drugim riječima, Strateški dijalog Turskoj nudi više od raketa: nudi potvrdu statusa koji se ne može zaobići.

U tom kontekstu treba čitati i Merzovo odmicanje od Trumpa. Ne kao antiamerički zaokret, jer bi to bi bilo pretjerivanje. Merz i dalje insistira na transatlantskom partnerstvu, NATO-u i saradnji sa Sjedinjenim Državama. Ali posljednje odluke Washingtona pokazuju zašto Berlin više ne može graditi sigurnost na pretpostavci američke stabilnosti. Reuters je početkom maja objavio da SAD povlače 5.000 vojnika iz Njemačke u trenutku kada politički spor između Trumpa i Merza oko rata s Iranom već mjesecima opterećuje transatlantske odnose i prekraja američke prioritete na Bliskom istoku. Pentagon je odluku predstavio kao dio šireg pritiska da Evropljani preuzmu veću odgovornost za vlastitu sigurnost.

Tu se otvara prostor za Ankaru. Turska je članica NATO-a koju se naprosto ne može ignorirati. Ima drugu najveću vojsku u Alijansi, razvijenu odbrambenu industriju, položaj između Crnog mora, Kavkaza, Bliskog istoka i Mediterana, te kanale prema akterima s kojima Berlin često razgovara teže ili posredno. Wadephul je nakon sastanka kazao da Turska može imati značajan utjecaj na ratove u Ukrajini i Iranu, ne samo zbog geografije nego i zbog političke i ekonomske težine. Dodao je da EU i Ankara trebaju jačati strateške veze, posebno u odbrambenoj i industrijskoj politici.

To ne znači da se Turska preko noći vraća na evropski put u starom smislu. Pristupni pregovori ostaju opterećeni demokratijom, pravosuđem, Kiprom, odnosima s Grčkom i turskom vanjskom politikom koja često ne prati evropske linije. Produbljivanje njemačko-turske sigurnosne saradnje neće proći nezapaženo u Atini i Nikoziji, koje će u svakom približavanju Ankari tražiti garancije da se time ne zaobilaze njihovi interesi. Berlin će morati pažljivo balansirati: jačati odbrambenu saradnju s Turskom, a istovremeno uvjeravati Grčku i Kipar da evropska solidarnost nije skinuta s dnevnog reda.

Ali realna politika sve manje čeka idealne uvjete. Ona djeluje kroz različite sektore: odbranu, industriju, energiju, migracije, Crno more i Bliski istok. To je integracija bez članstva, pragmatična i ponekad neugodna, ali za Berlin sve potrebnija.