Poraz Zapada (2): Zašto Putin nije Staljin i zašto brzo mora pobijediti u Ukrajini

U uvodnom feljtonskom opisu knjige Emmanuela Todda Poraz Zapada obradili smo prvo poglavlje i deset iznenađenja rata u Ukrajini. Todd u nastavku knjige obrađuje prvo Rusiju, jer je njenu otpornost u ovom ratu naveo kao prvo iznenađenje.

Međutim, kako Todd ironično primjećuje, otpornost je bila iznenađujuća samo onima koji su Rusiju decenijama potcjenjivali, gdje prije svega misli na kreatore javnog mnijenja i istaknute zvaničnike. Brojke, ekonomska kretanja, lahko uočljivi trendovi, te na kraju krajeva, dostupni podaci i odgovarajuća literatura omogućavali su Zapadu da ipak bolje upozna Rusiju. Međutim, liberalni um slijep je za raznolikost svijeta i očekuje da se ljudi drugdje ponašaju onako kako bi se ponašali na Zapadu.

Pravo pitanje jeste zašto su Zapadnjaci do te mjere potcijenili svog protivnika kad mu aduti nisu bili skriveni i kad su podaci o tim adutima bili dostupni? Kako su uz obavještajnu zajednicu, intelligence community, od sto hiljada osoba samo u SAD-u, mogli zamisliti da će ukidanje SWIFT-a i ostale sankcije moći na koljena baciti zemlju što se rasprostire na 17 miliona km², raspolaže svim mogućim prirodnim resursima i od 2014. otvoreno se priprema suočiti se s takvim sankcijama?

Decenijama se koristeći demografskim i statističkim alatima, uz duboko poznavanje historije i temeljni antropološki pristup, Todd u svim svojim djelima insistira na nekim pokazateljima kretanja unutar jednog društva. Iako je proslavljen po načinu na koji je povezao naslijeđe tipa porodice i političkog uređenja u društvima, Toddova uspješnost i uvjerljivost su, prije svega, u pažljivom čitanju i tumačenja brojki koje otkrivaju temeljne društvene procese.

Između 2000. i 2017, u središnjoj fazi putinovske stabilizacije, stopa smrtnih slučajeva izazvanih alkoholizmom u Rusiji pala je s 25,6 na 100.000 stanovnika na 8,4; stopa samoubistava s 39,1 na 13,8, a stopa ubistava s 28,2 na 6,2. Ove sirove brojke govore nam da je broj smrtnih slučajeva od alkoholizma s godišnjih 37.214 opao na 12.276, broj samoubistava s 56.934 na 20.278, a ubistava s 41.090 na 9.048.

Ovakvi trendovi nastavili su se i početkom treće decenije 21. stoljeća, a godišnja stopa smrtnosti novorođenčadi pala je s 19 na 1.000 živorođene djece zabilježenih 2000. godine na 4,4 u 2020, spustivši se ispod američke stope od 5,4 (UNICEF). „Ovaj je posljednji pokazatelj, budući da se tiče najslabijih osoba u društvu, posebno značajan za ocjenu općeg stanja društva“, zaključuje Todd.

Ali ovi demografski pokazatelji, koje su sociolozi 19. stoljeća nazvali “moralnom statistikom”, ukazuju na još vidljiviju i dublju stvarnost nego neki drugi pokazatelji. Ako se prate ekonomski podaci Rusije, uočava se napredak, brz porast životnog standarda između 2000. i 2010, a potom, između 2010. i 2020, usporavanje kao posljedica poteškoća uzrokovanih sankcijama nakon aneksije Krima. Ali trend koji ilustrira moralna statistika ispravniji je, dublji i odražava stanje socijalnog mira: Rusi su, probudivši se iz noćne more 1990-ih, nanovo otkrili da je stabilan život moguć.

Analizirajući ekonomski oporavak Rusije, Todd ističe, vodeći se Davidom Teurtrijeom, da je Rusija od zemlje koja nije mogla prehraniti stanovništvo postala zemlja koja izvozi hranu: „Uspješnost poljoprivrednog sektora omogućila je Rusiji da 2020. godine postane neto izvoznik poljoprivrednih proizvoda, prvi put u svojoj novijoj historiji: između 2013. i 2020, ruski izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda povećao se tri puta dok se uvoz prepolovio.“

Osim vojne industrije, u kojoj je Rusija samoodrživa i izvoznik, Todd ističe da je mnogim Zapadnjacima teško pojmiti da je Rusija pod Putinom uspjela ostvariti fleksibilnost i dinamičnost jeste internet.

Budući da je ovo, za nas, sama suština modernosti, bilo je za očekivati da će nadležne službe biti svjesne napretka koji su postigli Rusi. To uopće nije bio slučaj.

Ako se oporavak Rusije u postsovjetsko doba mogao tumačiti na različite načine, njezin odgovor na sankcije nakon aneksije Krima 2014. morao je zavrijediti više pažnje, smatra Todd.

Čini se kao da je svaki režim sankcija potaknuo Rusiju da provede niz ekonomskih promjena i ponovo stekne nezavisnost spram zapadnog tržišta.

Možda je primjer proizvodnje pšenice najspektakularniji. Rusija je 2012. proizvela 37 miliona tona pšenice, a 2022. čak 80 miliona, što je dvostruko povećanje u deset godina. Ova fleksibilnost poprima puni smisao ako je uporedimo s negativnom fleksibilnošću neoliberalne Amerike. U trenutku dolaska Reagana na vlast 1980, američka proizvodnja pšenice dosezala je 65 miliona tona, a 2022. iznosila je tek 47 miliona.

Navodeći ove i slične podatke, Todd ističe da nije poenta u njima samima nego u šokantnoj činjenici da su „zapadni lideri ostali slijepi za stvarnost“.

Na Zapadu se na Putina gledalo u Staljinovim okvirima, što je, piše Todd, bilo potpuno pogrešno. I tu su analitičarima i donosiocima odluka bili na raspolaganju ne samo podaci nego i korisne stručne knjige. Osim navedenog Teurtrieja, Todd ističe američkog sociologa sovjetsko-jevrejskog porijekla Vladimira Shlapentokha (1926–2015).

Bio je jedan od osnivača empirijske sociologije na ruskom jeziku u doba Brežnjeva. Suočen s antisemitizmom raspadajućeg Sovjetskog Saveza, emigrirao je 1979. u SAD nastavivši baviti se Rusijom, SAD-om i pitanjima opće sociologije. Njegovu knjigu Freedom, Repression, and Private Property in Russia objavio je 2013. Cambridge University Press, izdavač kojeg se teško može svrstati u marginalne ili vansistemske.

Ova knjiga, koja pruža iznijansirano i izuzetno stručno viđenje (i neprijateljski nastrojeno prema Putinu), djelo je čovjeka koji je iznutra iskusio Brežnjevljevu Rusiju, a Putinovu Rusiju proučavao nakon što je postao američki državljanin. Lahko je nakon čitanja Shlapentokha definirati Putinov režim, ne kao vladavinu vanzemaljskog čudovišta koje potčinjava pasivni i zaostali narod, nego kao razumljivu pojavu koja se uklapa u tok opće historije Rusije, pritom iskazujući neke specifične osobine.

Rusija jeste centralizirana država, u kojoj je nakon KGB-a došao FSB, iz kojeg je ponikao Putin. Todd je ipak opisuje kao demokratiju, ali autoritarnu.

Demokratija – zato što, čak i ako su izbori pomalo namješteni, javne nam ankete – što niko ne spori – pokazuju da je podrška režimu nepokolebljiva, kako u ratnim tako i u mirnodopskim vremenima. Autoritarna – zato što, očigledno, režim ne ispunjava suštinski kriterij liberalne demokratije, a to je poštivanje prava manjina. Svakako, očigledno je odsustvo pluralizma, što podrazumijeva, među ostalim, ograničenja slobode štampe i raznih grupa u civilnom društvu.

Nadalje, kao važne specifične odlike Rusije pod Putinom jeste vezanost za tržišnu ekonomiju uprkos jakoj ulozi države, sloboda kretanja građana odnosno putovanja i odlaska u inostranstvo, te – što je Shlapentokhu bilo važno – odsustvo antisemitizma, za razliku od sovjetskog doba.

Među razlozima otpornosti Rusije, Todd ističe strukturu visokoobrazovanih građana, odnosno iznimno visok udio inžinjera (23,4 %) u usporedbi sa Sjedinjenim Državama (7,2 %), koje ovakve kadrove uglavnom uvoze iz Azije.

U SAD-u 7,2 % od 40 % iznosi 46,8 miliona osoba, što daje 1,35 miliona inženjera. U Rusiji 23,4 % od 40 % iznosi 21,5 miliona, što daje 2 miliona inženjera. Uprkos nesrazmjeru broja stanovnika, Rusija uspijeva obrazovati više inženjera od SAD-a.

Jedna od ključnih odlika Toddovih uvida jeste povezivanje tipa porodice i političkog uređenja društva. Zapadno oslanjanje na rusku srednju klasu, u nadi da će ona svrgnuti Putina jer očekuje više individualni sloboda, pokazalo je koliko Zapad ne razumije naslijeđe porodice u Rusiji. Liberalni Zapad je, naglašava Todd, naprosto slijep za raznolikosti svijeta.

Komunizam nije nastao u plodnom Lenjinovom mozgu, prije nego što ga je nametnula aktivna manjina, već je proistekao iz raspada tradicionalne seoske porodice. Ukidanje kmetstva 1861. te urbanizacija i opismenjavanje oslobodili su pojedinca stega porodične zajednice. Međutim, oslobođeni pojedinac se, opet, našao dezorijentiran, tražeći nadomjestke očinske moći u Partiji, u centralnoj ekonomiji, u KGB-u. Moglo bi se reći da je KGB, u nekom smislu, bila institucija najbliža tradicionalnoj porodici, jer se bavila ljudima lično, i to veoma detaljno.

S obzirom na ovu društvenu prirodnost komunizma u ruskoj historiji, bilo je malo vjerovatno da će se nakon njegovog sloma od Moskve do Vladivostoka nametnuti liberalna demokratija zapadnog tipa. Vrijednosti autoriteta i jednakosti, koje su se poštovale u porodici, a onda i u cjelokupnom društvenom životu u sovjetsko doba, nisu se mogle ugasiti za samo nekoliko godina. Moja mi se pretpostavka čini razumnom i realističnom. Ali, dodat ću, i banalnom.

U tom smislu „Putinov sistem“ opstaje jer je ukorijenjen u rusko društvo i njegova naslijeđa i nije neka anomalija, nego postepena nadogradnja i transformacija.

Ruska srednja klasa, uglavnom nastala komunističkim društvenim preobražajem i sovjetskim meritokratskim obrazovanjem, uživa, poput ostatka stanovništva, u socijalnom miru Putinove ere, što dokazuje, kako smo već vidjeli, pad stope samoubistava, ubistava i smrti uzrokovane alkoholizmom. Pad smrtnosti novorođenčadi mora se posmatrati kao posljedica i simbol mirne mentalne i ekonomske atmosfere koja nikada prije nije postojala u Rusiji. Shlapentokh ističe da uvjeti života u Rusiji, uključujući i slobodu, nikad nisu bili tako dobri kao pod Putinom.

Dakle, visoka srednja klasa prihvatila je režim, baš kao što su se i oligarsi odrekli svake želje za nezavisnom vladavinom. Hapšenje Mihaila Hodorkovskog u oktobru 2003. bilo je i državi i oligarsima prilika da poslože stvari kako treba. Putin im je ostavio njihov novac, ali samo novac. U biti, riječ oligarh, koja uključuje pojam moći (arkhè), više ne opisuje tačno rusku stvarnost. Zabavno je primijetiti da je lov na ruske “oligarhe” pokrenut na Zapadu od početka invazije na Ukrajinu doveo do toga da se s onu stranu Atlantika uvriježila ideja o istinski oligarhijskoj Americi. Njezini oligarsi se mogu, za razliku od ruske im sabraće, uplitati, i to masovno, u američki politički sistem.

Ovako predstavljena Rusija, podsjeća Todd, mogla bi izazvati bojazan od novog imperijalizma. Ali rusko društvo, kao i većina zapadnih, ima jednu sistemsku boljku: nizak natalitet i starenje.

Rusija je 2021. imala 146 miliona stanovnika, a do 2050. spast će na 126 miliona, prema projekcijama UN-a. Rusko stanovništvo stari i ona više nema velike mase mladih ljudi koje može mobilizirati za osvajanja.

Zato priča o osvajačkoj Rusiji, sposobnoj da izvrši invaziju na Evropu nakon što porazi Ukrajinu, spada u fantaziranje ili propagandu. Istina je da je Rusija sa stanovništvom u opadanju i površinom od 17 miliona kvadratnih kilometara daleko od želje za osvajanjem novih teritorija. Prije će biti da se pita kime će uopće naseliti teritorije koje već ima.

Zato je usporedba Staljina i Putina i u tom pogledu besmislena. Pod Staljinom je ljudstva bilo u bilju, pa je Crvena armija mogla žrtvovati milione ljudi.

Trenutna ruska vojna doktrina, naprotiv, proizlazi iz spoznaje da su ljudski resursi postali oskudni. Zato je Rusija u Ukrajinu ušla s tek 120.000 vojnika. Sasvim je očito i da su Rusi potcijenili svog protivnika (u sljedećem poglavlju vidjet ćemo i zašto) ali su, uprkos tome, i to treba priznati, osvojili ključni dio ukrajinske teritorije duž Crnog mora.

„Štednja“ u ljudstvu ogleda se i u tome da su u rat Ukrajini uključeni plaćenici (Wagner) ali i čečenske jedinice unutar ruskog vojno-policijskog sistema.

Prioritet Rusa nije dokopati se maksimuma teritorije već izgubiti minimum ljudstva. Prilikom ukrajinske kontraofanzive u jesen 2022, vođene nakon masovne mobilizacije, našavši se u situaciji jedan naprema tri, Rusima je draže bilo napustiti područje Harkiva koje su kontrolirali, a na jugu se bez borbe povući na lijevu obalu Dnjepra. General Surovikin, koji je donio tu odluku, objasnio je da će rat biti dobijen na drugi način, a ne nepotrebnim žrtvovanjem ljudi.

Ali ova nova doktrina štednje u ljudstvu, upozorava Todd, mijenja i rusku percepciju korištenja nuklearnog oružja. Nova doktrina ruske vojske dopušta „taktičke nuklearne napade ako su ruski narod i ruska država izloženi prijetnji“.

Zapadnjaci moraju ozbiljno shvatiti ovo upozorenje. Vjerujem da se ruski čelnici više od svega pribojavaju poljske vojne intervencije, jer bi ih poljska masa primorala na sveopću mobilizaciju, a time i militarizaciju društva, zbog koje bi izgubili pogodnosti građanskog mira koji su obnovili pod Putinom. (...) Ako Rusija teorijski razmatra mogućnosti taktičkih nuklearnih napada u slučaju direktne prijetnje suverenitetu, NATO to mora ozbiljno shvatiti.

Rusi su u februaru 2022. izazvali NATO jer su se osjetili spremnima, zaključuje Todd, podsjećajući da od 2019. raspolažu hipersoničnim raketama koje im osiguravaju neospornu nadmoć, čak i nad SAD-om.

Sankcije rusku privredu nisu iscrpile, štaviše – natjerale su je da se prilagodi i u mnogim segmentima napreduje i oporavi. Druge velike zemlje su, izbjegavši američke tutorstvo, nastavile poslovati s Rusijom i time ih, u biti, podržavati. Ali takva pozicija Rusije neće dugo trajati, „prozor mogućnosti“ se 2022. otvorio ali će se i zatvoriti.

Amerikanci su, jednako kao i Putin, svjesni demografskog problema Rusije, i moglo bi se čak reći da je to i bio uzrok njihove strateške greške. Perspektiva da se rusko stanovništvo smanjuje, dok njihovo nastavlja rasti, nipošto nije bila bez utjecaja na prezir s kojim su dočekani ruski protesti protiv širenja NATO-a. Vašingtonski stratezi, koji izgleda sada prave istu grešku prema Kini, pali su u zamku onoga što ću nazvati demografizmom. Zaboravili su da država čije je stanovništvo na visokom obrazovnom i tehnološkom nivou, čak i ako se brojčano smanjuje, ne gubi odmah svoju vojnu moć. U počecima se smanjenje broja stanovnika nadomješta povećanjem obrazovnog i tehnološkog nivoa.

Logika ruskih čelnika je, stoga sljedeće: ako nas je sada malo, u budućnosti će nas biti još manje, treba reagirati što brže, poslije će biti prekasno.

Tempo demografskog smanjenja ukazuje na to da se, iz njihove perspektive, sukob mora riješiti u pet godina. Poslije će doći oskudne generacije pa će mobilizacija, i vojna i civilna, biti poprilično teško izvodive.

Danas vrijeme igra za Moskvu, ali Rusi nemaju vječnost pred sobom. Moraju slomiti Ukrajini i pobijediti NATO.

Washington se više ne smije zavaravati: Moskva želi pobjedu, ništa manje od toga.

[U sljedećem nastavku Poraza Zapada o „ukrajinskoj zagonetci“. Kako je država koju su mnogi smatrali propalom, uz podijeljeno stanovništvo, izraženu korupciju i visoku emigraciju ipak uspjela da se odupre ruskoj invaziji...]