Poraz Zapada (4): Kako vodeća svjetska sila ne može napraviti dovoljno granata

Pišući, u devetom poglavlju knjige Poraz Zapada, o „napuhanosti“ i ranjivosti američke ekonomije, Emmanuel Todd opaža, između ostalog, da je „mnogo lakše proizvoditi novac nego robu“.

Amerika dominira većim dijelom svijeta, pojašnjava ovaj glasoviti francuski sociolog i demograf, i zbog toga što štampa najvažniju valutu svijeta, koja služi kao glavno međunarodno platežno sredstvo. Prvenstveno je to značajno u proizvodnji i trgovini nafte – najznačajniji izvoznici naftu naplaćuju u dolarima.

No, dolarska napuhanost američke ekonomije samo je jedan od njezinih simptoma a nikako strukturni razlog.

U poglavlju naslovljenom „Ispuhati američku ekonomiju“, Todd na početku podsjeća da Sjedinjene Američke Države nisu uspijevale proizvesti dovoljno naoružanja potrebnog Ukrajini te postavlja pitanje: Kako se vodeća svjetska sila našla u tako apsurdnoj situaciji.

Američki bruto domaći proizvod (BDP) drugi je najveći na svijetu, poslije kineskog, ali je „napuhan“ i potrebno ga je „ispuhati“, svesti na racionalnu mjeru. Todd predlaže SDP – stvarni domaći proizvod, koji otkriva ovisnost SAD-a o ostatku svijeta i „njihovu suštinsku krhkost“.

Prije svega, neka postignuća i napreci američke ekonomije su neosporni: inovacije iz Silikonske doline, rast proizvodnje i izvoza nafte i plina. Amerika je 2008. proizvodila samo pet miliona barela dnevno, a 2019. više nego duplo, oko 12,2 miliona barela. Ne samo da su prestale biti ovisne u uvozu nafte, nego su je počele i izvoziti. Proizvodnja plina se također udvostručila između 2005. i 2021, pa su SAD danas drugi najveći izvoznik plina na svijetu.

Zahvaljujući ratu, postale su vodeći svjetski izvoznik tečnog prirodnog plina namijenjenog snabdijevanju posebno evropskih saveznika kojima je naglo prekinuta isporuka ruskoga gasa. Energetska oblast istakla je jednu od velikih neobičnosti rata: neprestano se pitamo je li cilj Amerikanaca braniti Ukrajinu ili kontrolirati i iskorištavati svoje evropske i istočnoazijske saveznike. (Poraz Zapada, Vrijeme, Zenica, 2025, str. 204)

Na jednoj strani su sofisticirane tehnologije, GAFA (Google, Amazon, Facebook, Apple), na drugoj proste sirovine.

Teškoće američke ekonomije ispunjavaju ostatak spektra: proizvodnju predmeta, odnosno industriju u tradicionalnom smislu te riječi. Rat je ukazao na manjkavost industrije kroz veoma banalnu nesposobnost proizvodnje dovoljnog broja granata kalibra 155, što je NATO standard. Međutim, postepeno postaje jasno da se ništa ne može proizvesti u dovoljnim količinama, uključujući i rakete svih vrsta.

Ruski BDP je 2022. godine činio samo 8,8 posto američkog, pa se autor pita kako Sjedinjene Države uprkos ovoj neravnoteži nisu u stanju proizvoditi osnovno naoružanje?

Američka industrija je iščezla tokom globalizacije koju je upravo Amerika orkestrirala, potkopavajući svoju industrijsku hegemoniju: 1928. SAD su činile 44,8 posto svjetske industrijske proizvodnje, a 2019. tek 16,8. Britanija je pala sa 9,3 na 1,8; kao i Njemačka, sa 11,5 na 5,3; Francuska sa 7 na 1,9; Italija sa 3,2 na 2,1. Japan je porastao sa 2,4 na 7,8, a Kina na nevjerovatnih 28,7.

Rusija, petnaesti najveći industrijski proizvođač, vrti se oko 1 %. Nedostatak uporednih statističkih podataka o tome prvenstveno ukazuje na to da je ruska industrija uspjela u onome što neki američki avioni pokušavaju postići: prikrivenost; i stoga možemo reći da je Rusija zatekla SAD razvojem svog ultimativnog oružja protiv njih: prikrivene industrije.

Da bismo još bolje procijenili “fizičke” odnose snaga u globaliziranom svijetu, možemo razmotriti industriju svih industrija kakva je proizvodnja alatnih mašina. (str. 205).

Kina je 2018. proizvela petinu alatnih mašina, a tri germanske zemlje (Austrija, Njemačka i Švicarska) 21,1%, Japan – 15,6, Italija – 7,8. Tek slijede SAD sa 6,6 posto svjetske proizvodnje alatnih mašina.

I poljoprivreda pokazuje pad proizvodnje „opipljivih dobara“ u Americi. Dok je ruska proizvodnja pšenice uduplana između 2012. i 2020, u Americi je pala sa 37 miliona tona 1980. na 47 miliona tona 2022.

Američki bruto domaći proizvod je, zapravo, u ogromnoj većini, sačinjen od ličnih usluga čija efikasnost ili čak korisnost nije uvijek uočljiva: doktori (ponekad i ubice, kao što smo vidjeli u aferi s opijatima) i preplaćeni advokati, grabežljivi finansijeri, zatvorski čuvari, agenti obavještajnih službi. U 2020. BDP je čak uključivao kao dodatnu vrijednost rad 15.140 ekonomista zemlje od kojih su većina visoki svećenici laži, s prosječnom godišnjom plaćom od 121.000 dolara. Koliko uistinu vrijedi američki BDP kada ga se rastereti djelatnosti ove mase parazita koja ne odgovara stvarnoj proizvodnji bogatstva? Predložit ću vježbu koja bi trebala zabaviti čitaoca: ispušite ovaj BDP pomoću donekle slobodnih procjena da biste došli do realne procjene bogatstva godišnje proizvedenog u SAD-u, odnosno SDP-a (stvarnog, realnog ili realističnog domaćeg proizvoda). To ću postići proračunom čija bi mi smjelost i preciznost trebali donijeti Nobelovu nagradu. Kraljevska banka Švedske, koja je dodijelila ovu nagradu tolikom broju pedantnih komičara, mogla bi, za promjenu, jednom nagraditi jednostavan i bistar um. (206)

Koristeći se podacima samo za „fizičke industrije“, te umanjujući vrijednost neopipljivih sektora i izdataka, pa tako američki BDP od 76.000 dolara po glavi stanovnika iz 2022. pada, u ovoj vježbi, na 39.520, što je niže od francuskog ili njemačkog.

Sljedeći sektor u kojem se primijeti dubinska slabost američke ekonomije jeste trgovina, odnosno ovisnost SAD-a o uvezenoj robi.

Amerika živi na infuziji od smanjenog uvoza koji nije pokriven izvozom već izdavanjem dolara. Finansira svoj trgovinski deficit izdavanjem državnih obveznica, ali to može učiniti samo zato što je dolar svjetska rezervna valuta; koristi se za međunarodne transakcije, a također i, u velikoj mjeri (...) za gomilanje novca najbogatijih ljudi u poreskim oazama. Iako nije sigurno, ipak se može procijeniti da se trećina dolara u opticaju koristi u tu svrhu. (207)

Iako je protekcionističke mjere za zaštitu domaće proizvodnje počeo uvoditi već Obama, pa nastavio i Biden, a u međuvremenu ubrzao i Trump, trgovinski deficit SAD-a se od 2002. do 2022. povećao za 60 posto.

Svi dosada korišteni ekonomski pokazatelji odnosili su se na proizvodnju robe ili proizvoda. Ako želimo temeljito procijeniti potencijal neke ekonomije, moramo se vratiti uzvodno, proizvođačima, ljudima koji proizvode stvari. Jer ekonomija je, prije svega, grupa muškaraca i žena koji imaju stručnost i vještine.

Ovdje nas autor vraća na statistiku o broju inžinjera u Americi i Rusiji, o čemu smo govorili u drugom dijelu ovog feljtona. – danas samo 7,2 % američkih studenata studira na inžinjerskim fakultetima. S druge strane, navodi Todd, razvijale su se druge oblasti, poput prava, ekonomije, finansija ili biznisa, koje nemaju stvarni doprinos ekonomiji.

Primjećujući da oni koji su najviše učili imaju bolje prihode, ovi su prepredenjaci smatrali da ti prihodi mjere efektivni doprinos obrazovanja, poboljšanje ljudskog kapitala. Nije im palo na pamet da visoko obrazovanje u oblasti prava, finansija ili biznisa, mada ne dovodi do ikakvog poboljšanja proizvodnih ili čak intelektualnih sposobnosti dotičnih pojedinaca, ipak im, zbog njihovog društvenog položaja, daje veću sposobnost da grabe bogatstvo koje proizvodi sistem. Ukratko: viši prihodi najobrazovanijih odražavaju činjenicu da su advokati, bankari i mnogi drugi uhljebi tercijarnog sektora, u čoporima, odlični predatori. Ovo je krajnja perverzija do koje je doveo razvoj obrazovanja: umnožavanje diplomiranih proizvodi mnoštvo parazita. Ako se francuski čitatelj želi prepasti pa se zapita zašto njegova zemlja postaje siromašnija, umjesto da viče na državne službenike ili imigrante, dovoljno je da razmisli o broju studenata u školama za biznis, menadžment, računovodstvo i prodaju, čiji se broj povećao sa 16.000 u 1980. na 239.000 u 2021–2022.

U oblastima koje se zbirno nazivaju STEM (nauka, tehnologija, inžinjerstvo i matematika), Amerika ima manjak stručnih i naučnih radnika: već 2000. čak 16,5 posto ukupnog broja ovih radnika su stranci, uglavnom Kinezi, Indijci, Korejci... Među software developers čak 39 posto su stranci, a među inžinjerima, ovisno o sektoru, od 15 do 25 %, a među fizičarima – 30 posto.

Činjenica da Sjedinjene Američke Države nisu u mogućnosti obučiti velik broj inženjera, baca sumnju na stvarni potencijal američke vojske u slučaju većeg sukoba. Air Force i Navy su historijski najuspješnije grane vojske, s posebnom napomenom, od Pacifičkog rata, za pomorsku avijaciju. Dakle, u suštini, odliv mozgova na pravne i poslovne fakultete prijeti američkoj vojnoj moći. Ne dobijate rat slanjem platnih naloga protivniku ili zamrzavanjem njihovih računa. Gle, gle, ova rečenica budi mi osjećaj već viđenog: zamrzavanje imovine Banke Rusije i oduzimanje imovine ruskih oligarha (i običnih ruskih građana, kršeći pravo na imovinu toliko štovanu na Zapadu), i naposljetku odbijanje da se osiguraju brodovi koji prevoze rusku naftu. Na američkoj strani, advokatski umovi vode rat. A Ukrajini ponestaje granata. (212)