Poraz Zapada (1): Evropa bez volje, usamljeni Zapad i ekonomska otpornost Rusije

Dana 24. februara 2022. Vladimir Putin pojavljuje se na ekranima širom svijeta. Najavljuje ulazak ruskih trupa u Ukrajinu. U govoru se, u suštini, ne bavi ni Ukrajinom ni pravom na samoopredjeljenje narodā Donjecka. Bio je to izazov NATO-u. Putin je kazao zašto ne želi da Rusija bude nespremna, kao što je bila u ljeto 1941, kada je predugo čekala neizbježni napad: 'Neprekidno širenje infrastrukturā Sjevernoatlantskog saveza i vojno uređenje teritorije Ukrajine za nas su neprihvatljivi.' Prekoračena je 'crvena linija'; nije to bilo pitanje da li dopustiti da se u Ukrajini razvije 'antiruska atmosfera', nego se radilo, insistirao je, o samoodbrani – tako počinje knjiga Poraz Zapada, djelo glasovitog i provokativnog francuskog sociologa, historičara i demografa Emmanuela Todda.

Kako i naslov nagovještava, Zapad u Ukrajini gubi rat, ali – štaviše – u procesu je strukturnog poraza, koji će prerasti u rasulo. Toddove naizgled dramatične najave i „proročanstva“ ipak treba ozbiljno razmatrati. Svjetsku je slavu stekao krajem 1970-ih, kada je, istražujući osnovne demografske i društvene tokove, u knjizi Konačni pad: Esej o rastakanju Sovjetskog Saveza, ustanovio da je jedna od dvije najmoćnije sile svijeta zapravo društvo u dubokoj krizi i da mu predstoji raspad iznutra.

Početkom 21. stoljeća je, u knjizi Nakon imperije, također nagovijestio neke od strukturnih i dramatičnih promjena kroz koje danas prolaze Sjedinjene Američke Države: duboka društvena polarizacija, rast nejednakosti, klijanje političkog radikalizma...

U prvom poglavlju knjige Poraz Zapada, naslovljenom „Deset iznenađenja rata“, Todd naglašava da na Zapadu niko nije htio ozbiljno i racionalno shvatiti poruke iz spomenutog Putinovog govora.

Putinov govor, vrlo razrađen, vrlo staložen – čak ako je i odavao određeno uzbuđenje – bio je savršeno jasan, i premda nije bilo mjesta popustljivosti, ipak ga je trebalo razmotriti. Međutim, odmah je prevladao stav da je Putin nerazumljiv, a Rusi ili nerazumljivi ili pokorni ili budale. Ono što je uslijedilo bio je izostanak ikakve rasprave, što ne služi na čast zapadnjačkoj demokratiji: potpun izostanak rasprave u dvije zemlje, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a relativan u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

Ni ovaj rat, „kao i većina ratova, pogotovo svjetskih“, nije se odvijao po planu i priuštio nam je mnoga iznenađenja, a Todd izdvaja njih deset.

Evropa je bila uvjerena da je izašla iz epohe velikih ratova, a Todd tu zabludu opisuje vrlo jednostavno:

Prvo iznenađenje bilo je uopće izbijanje rata u Evropi, pravog rata između dviju država, nečuvenog događaja na kontinentu koji je na sebe gledao kao na područje trajnog mira.

Drugim riječima, šok nije bio samo vojni nego i mentalni. Evropski politički projekt tri decenije počivao je na pretpostavci da su ratovi među državama kontinenta postali historija. Dvije godine rata u Ukrajini, pokazat će se u nastavku knjigu, rasporile su mnoge evropske mitove i slomile ustaljene obrasce mišljenja i ponašanja. Mnoge će države, od Francuske i Britanije preko skandinavskih zemalja pa do Poljske, otkriti svoje potisnute težnje i strahove.

Amerika kao da je bila zaboravila na Rusiju, koja se ekonomski, društveno i vojno razvijala od dolaska Putina na vlast, pa je svu geopolitičku i vojnu pažnju usmjerila prema Kini.

Već duže od decenije, Amerika označava Kinu kao svog glavnog neprijatelja. Neprijateljstvo prema Kini u Washingtonu bilo je nadstranačko i, vjerovatno, jedina tačka oko koje su se republikanci i demokrati uspjeli složiti u posljednjih nekoliko godina. Pa ipak, mi učestvujemo u sukobu SAD-a i Rusije, i to preko leđa Ukrajinaca.

Svi su očekivali da će biti brzo pregažena. Stvorivši djetinjastu i pretjeranu sliku demonskog Putina, mnogi Zapadnjaci odbijali su vidjeti da je Rusija poslala na Ukrajinu, zemlju od 603.700 km2, samo 100.000 do 120.000 ljudi. Poređenja radi, 1968. u invaziju Čehoslovačke, zemlje od 127.900 km2, SSSR i sateliti Varšavskog pakta poslali su 500.000 ljudi.

Ali ovo je, prije svega, iznenađenje Rusima, koji su, kao i mnogi Zapadnjaci, Ukrajinu smatrali propalom državom, failed state.

Od stjecanja nezavisnosti 1991, zbog emigracije i pada nataliteta, izgubila je oko 11 miliona stanovnika. Njome su vladali oligarsi, korupcija je dosezala nepojmljive nivoe, izgledalo je da su i zemlja i njezini stanovnici na prodaju. Ukrajina je uoči rata postala obećana zemlja jeftinog surogatnog majčinstva.

Bez obzira na vojnu pomoć NATO-a od samog početka rata, mnogo je važniji sami otpor ukrajinske države i društva.

... ali žestok otpor zemlje u raspadu postavlja nam historijski problem. Ono što niko nije mogao predvidjeti jeste to da će ta zemlja u ratu pronaći glavni razlog za život, opravdanje svog postojanja.

Todd se kroz cijelu knjigu svako malo ironično osvrće na nade zapadnih elita da će isključenje Rusije iz bankovnog sistema SWIFT ekonomiju ove zemlje baciti na koljena, ali – piše Todd – da je na Zapadu iko bio dovoljno radoznao pa čitao knjigu Davida Teurtrieja Russie. Le retour de la puissance (Rusija, povratak moći), objavljenu nekoliko mjeseci prije rata, uvidio bi da se Rusija već od 2014. prilagođavala i razvijala bankarsku i informatičku stabilnost.

U ovoj knjizi otkrivamo modernu Rusiju, dobrano udaljenu od krute neostaljinističke autokratije kakvom nam je mediji prikazuju iz dana u dan, Rusiju sposobnu za veliku tehnološku, ekonomsku i društvenu fleksibilnost – ukratko, protivnika kojeg treba ozbiljno shvatiti.

Kao i u drugim svojim djelima, Todd ni ovdje ne propušta sarkastično objasniti unutarevropske odnose, kao i odnose Evropske unije i pojedinačnih zemalja sa svjetskim silama.

U početku je Evropa bila francusko-njemački par koji je od krize 2007–2008. svakako poprimio izgled patrijarhalnog braka: Njemačka je postala nadmoćni muž koji više ne sluša šta mu supruga govori. Ali smatralo se da je, čak i pod njemačkom hegemonijom, Evropa zadržala određenu autonomiju. Međutim, uprkos nekim zadrškama s druge strane Rajne na početku, među kojima i oklijevanje kancelara Scholza, Evropska unija je veoma brzo odustala od namjere da brani vlastite interese; odvojila se od svog energetskog i trgovačkog (pa i šireg) ruskog partnera, sankcionirajući sama sebe sve oštrije i oštrije.

Todd podsjeća da se Njemačka nije naročito protivila ni sabotaži gasovoda Sjeverni tok, te, pozivajući se na Seymoura Hersha, tvrdi da je upravo Amerika sabotirala dotok ruskog gasa u Njemačku, i to uz pomoć Norveške.

Ali, također, vidjeli smo Francusku Emmanuela Macrona kako isparava na međunarodnoj sceni, dok Poljska postaje glavni agent Washingtona u Evropskoj uniji, naslijedivši u toj ulozi Ujedinjeno Kraljevstvo koje je, zahvaljujući Brexitu, istupilo iz Unije. Na kontinentu, generalno govoreći, osovinu Pariz – Berlin zamijenila je osovina London – Varšava – Kijev, kojom se upravlja iz Washingtona. Ova nestalnost Evrope kao autonomnog geopolitičkog aktera ima itekako čime začuditi, pogotovo kad se prisjetimo da je prije jedva dvadeset godina zajedničko protivljenje Njemačke i Francuske ratu u Iraku dovelo do zajedničkih konferencija za novinare kancelara Schrödera, predsjednika Chiraca i predsjednika Putina.

Šesto iznenađenje rata bit će pojavljivanje Ujedinjenog Kraljevstva u ulozi NATO-ove antiruske rakete i lijevog smetala. Njegovo Ministarstvo odbrane, Ministry of Defence (MoD), čije su izjave prenosili zapadnjački mediji, odmah se postavilo kao jedan od najgorljivijih komentatora rata, do te mjere da su, u poređenju s njim, američki neokonzervativci izgledali kao mlaki militaristi. Ujedinjeno Kraljevstvo je željelo biti prva država koja će Ukrajini poslati rakete velikog dometa i teške tenkove.

Ova se ratobornost, na podjednako bizaran način, probudila i u Skandinaviji, koja je dugo bila miroljubiva i sklonija neutralnosti nego vojevanju. Stoga u Sjevernoj Evropi nailazimo na sedmo iznenađenje, također protestantsko, koje se nadovezuje na britansku gorljivost. Norveška i Danska su veoma važni vojni releji Sjedinjenih Američkih Država, dok su Finska i Švedska, pridruživanjem NATO-u, otkrile nov interes za rat, koji je, vidjet ćemo, postojao i prije ruske invazije na Ukrajinu.

Todd naročitu pažnju u ovom djelu poklanja industrijskoj oslabljenosti Amerike, naročito u vojnom i odbrambenom sektoru, pa se već 2023. pokazalo da SAD nisu u stanju svom ukrajinskom štićeniku isporučiti dovoljno granata.

Riječ je o potpuno izvanrednoj pojavi s obzirom na to da su uoči rata zbirni bruto domaći proizvodi (BDP) Rusije i Bjelorusije činili 3,3 % BDP-a zapadnih zemalja (Sjedinjene Američke Države, Kanada, Evropa, Japan i Južna Koreja). To što ova 3,3 procenta generiraju više oružja od zapadnog svijeta uzrokuje problem dvjema stranama: najprije ukrajinskoj vojsci koja, u nedostatku materijalnih sredstava, gubi rat, a zatim nauci kraljici Zapada, političkoj ekonomiji, čiji je – usudimo se upotrijebiti ovu riječ – lažni karakter upravo ovim razotkriven pred svijetom.

Nadalje, piše Todd, sam koncept bruto domaćeg proizvoda zastario je i „odsada moramo razmišljati o odnosu neoliberalne političke ekonomije i stvarnosti“, pa tako u nastavku knjige razrađuje koncept SDP-a – stvarnog domaćeg proizvoda.

Zapad je bio ideološki usamljen pa nije ni znao koliko je izoliran. Naviknuti na to da diktiraju vrijednosti kojima se svijet mora prikloniti, Zapadnjaci su očekivali, iskreno i blentavo, da će cijela planeta biti jednako gnjevna na Rusiju. Bili su razočarani.

Kad je minuo prvi šok izazvan ratom, na sve strane pomalo se počela pojavljivati sve otvorenija podrška Rusiji. Jeste se moglo očekivati da Kina, koju su Amerikanci stavili na svoj spisak kao sljedećeg protivnika, neće podržati NATO, ali moramo primijetiti da su komentatori s obje strane Atlantika, zaslijepljeni svojom ideološkom narcisoidnošću, tokom duže od godinu još uspijevali ozbiljno razmišljati da Kina možda i neće podržati Rusiju. Vjerovatno je, u suštini, još veće razočarenje izazvalo to što se Indija, najmnogoljudnija demokratska zemlja, odbila uključiti, što je izazvalo malu zbrku u taboru “liberalnih demokratija”.

Todd posebno ističe da su zapadni komentatori neutemeljeno bili iznenađeni podrškom koju je Iran pružio Rusiji.

U slučaju Irana, koji je vrlo brzo isporučio dronove Rusiji, komentatori dnevnih događaja nisu shvatili razmjere ovog zbližavanja. Naviknuti da trpaju te dvije zemlje u isti koš, i to koš snaga zla, geopolitičari amateri iz medija i drugih sfera, sasvim su smetnuli s uma do koje se mjere taj savez ne podrazumijeva. Historijski, Iran je imao dva neprijatelja: Englesku, koju su, nakon pada Britanskog Carstva, zamijenile Sjedinjene Američke Države, i… Rusiju. Ovaj je preokret trebao poslužiti kao upozorenje o razmjerama tekućih geopolitičkih previranja.

Za sve ove neočekivane događaje, zapadno javno mnijenje, smatra Todd, koristi svoja jednostavna i pogrešna tumačenja, pa tako i odnos Turske, ruske suparnice na Crnom moru, tumači u svjetlu zajedničkih stremljenja „diktatora“.

Ustvari, izgleda da nakon godinu i po rata cijeli islamski svijet Rusiju posmatra prije kao partnera negoli kao protivnika. Sve je jasnije da Saudijska Arabija i Rusija, nastojeći u svoje ruke uzeti proizvodnju i cijenu nafte, sebe radije vide kao ekonomske partnere a ne kao ideološke protivnike.

Deseto i posljednje iznenađenje upravo se materijalizira. To je poraz Zapada. Neki se mogu začuditi ovakvoj tvrdnji dok rat još traje. Ali ovaj je poraz izvjestan, jer Zapad razara sam sebe iako ga Rusija nije ni napala.

Proširimo perspektivu i oduprimo se na trenutak osjećanju koje, opravdano, izaziva ratno nasilje. U razdoblju smo završene globalizacije, u oba smisla riječi: maksimalne i okončane. Pokušajmo sagledati stvari s geopolitičkog stanovišta: u biti, Rusija nije glavni problem. Prevelika za sve manju populaciju, bila bi potpuno nesposobna preuzeti kontrolu nad planetom, što ni najmanje ne želi; riječ je o normalnoj moći čiji razvoj ne krije ništa tajnovito. Nijedna ruska kriza nije poremetila svjetsku ravnotežu. Upravo je zapadnjačka, tačnije američka kriza, ta koja dovodi u opasnost ravnotežu planete. Njezini najperiferniji talasi udarili su o mol ruskog otpora, o klasičnu i konzervativnu nacionalnu državu.

[U sljedećem nastavku: U čemu se ogleda i kako se odvija poraz Zapada.]