Ko je Trumpu zatvorio put ka udaru na Iran

U Washingtonu se ovih dana lomila odluka koja na Bliskom Istoku uvijek zvuči isto: američki udar na Iran, zatim krizno zbrajanje mogućih posljedica po tuđe gradove, baze i rute snabdijevanja. U noći između 14. i 15. januara 2026. američki predsjednik Donald Trump je ublažio retoriku, tvrdeći da mu “važni izvori s druge strane” govore kako se nasilje u Iranu smiruje i da ne postoji plan za masovna pogubljenja.

Iza te javne izjave krije se teža dilema: šta ako napad ne donese željeni politički rezultat, već pokrene rat koji se više ne može kontrolirati? Tu se američka politika sile sudarila s regionalnim instinktom za preživljavanje.

Ukratko: vojna opcija nije sklonjena na stola, ali je privremeno potisnuta u zonu pritiska, prijetnji i signaliziranja. Izvještaji govore da je Trumpov tim razmatrao više varijanti, uključujući “ograničene” udare na simbolične ciljeve. 

Wall Street Journal je objavio da je Trump upozoren kako čak ni veliki napad ne bi garantovao pad režima. Ta procjena se uklapa u širu sliku koju su prenosili i drugi izvori: protesti jesu ozbiljan izazov, ali vlast “ne izgleda blizu kolapsa”. To saznanje mijenja okolnosti. Ako nema uvjerljive šanse za brzi rasplet, tada “udar radi udara” postaje politički luksuz s previsokom cijenom.

Trump u ovu situaciju ulazi s reputacijom “čovjeka od akcije” i iskustvom iz juna 2025, kada su SAD izvršile napde na iranska nuklearna postrojenja. Iran, iako pogođen masovnim protestima, ipak je uspio zadržati funkcionalan aparat vlasti: strukture prisile, sigurnosne mreže i ideološki refleks “otpora”. Turska i ključne zaljevske prijestonice vide mogući udar kao scenarij u kojem bi odmazda bila usmjerena na njihove aerodrome, terminale, luke i metropole, a ne na Washington i američke baze u regiji.

Hronologija posljednjih tri dana zapravo pokazuje kako se ta kočnica aktivirala. Turska se otvoreno usprotivila vojnoj intervenciji 15. januara. Istog dana sazvana je i sjednica Vijeća sigurnosti UN-a na zahtjev Sjedinjenih Država. Dan poslije uslijedila je užurbana diplomatska komunikacija, dodatne poruke, upozorenja i kontakti koji su učvrstili okvir: eskalacija je moguća, ali je skupa; pritisak ostaje, ali se traži kontrolirana izlazna strategija.

Zašto je Trump odlučio stati ovdje? Prvo, vjetovatno zbog hladne procjene rizika: udar može pomoći Teheranu da proteste prikaže kao “stranu zavjeru”, pa čak i da konsolidira aparat prisile. Drugo, zbog političke računice koja je brutalno jednostavna: simboličan udar djeluje mlako, a masovan udar otvara vrata ratu čiji kraj niko ne može precizno nacrtati: zajedno s bazama i energetskim čvorištima u širem zalivskom prostoru – realne tačke na mapi potencijalne iranske odmazde ako se konflikt zapali. Treće, zbog regionalnog pritiska koji nije samo deklaracija nego infrastruktura: oni koji daju logistiku, zračne koridore, pristaništa i energente imaju moć da američkim planovima daju ili oduzmu operativnu dubinu.

U toj priči Turska nije sporedni dekor. Hakan Fidan je 15. januara javno iznio stav kako je Ankara protiv bilo kakve vojne intervencije u Iranu, s naglaskom na stabilnost. Izvještaji navode da je Fidan razgovarao s iranskim ministrom vanjskih poslova Abbasom Arakčijem i da je Turska bila u kontaktu s američkim zvaničnicima baš zato što su direktne veze Teheran–Washington bile prekinute. To je praktična diplomatija: održati kanal otvoren kada formalni kanal ne postoji. I to je i turski interes i ono što se turskoj diplomatiji mora priznati da trenutno rade odlično. Svaka eksplozija na istočnom horizontu nosi rizik prelijevanja, ekonomskih poremećaja i sigurnosnih repova koji vrlo brzo mogu doći do turskih granica.

Zaljevske države su bile one koje su najviše insistirale na hitnosti. Jedan neimenovani regionalni diplomata opisuje atmosferu kao “paniku” u prijestonicama Zaljeva, uz razgovore i s Amerikancima i s Irancima u potrazi za smirivanjem. Dodatni izvještaji govore o ubrzanoj diplomatiji Saudijske Arabije, Katara i Omana, motivisanoj strahom od haosa, poremećaja tržišta energije i udara na sliku stabilnosti koju te ekonomije prodaju svijetu. Njihova logika je neposredna: ako se stvari otmu kontroli, investicije, logistika i “normalnost” postaju prvi taoci.

U tom “paketu” često se spominju Rijad, Doha i Muskat, dok je Abu Dabi u ovom slučaju ostao značajno tih. Ali tišina ne znači da nisu u igri. Prema izjavama koje su prenesene, Iran je poručio regionalnim državama, uključujući Saudijsku Arabiju, UAE i Tursku, da će američke baze na njihovoj teritoriji biti mete ako SAD udare Iran. To otkriva važnu činjenicu: čak i kad neko nije vidljiv u diplomatskoj ofanzivi, može biti vrlo vidljiv u strategiji odmazde.

Na globalnom nivou, Washington je nastojao zadržati pritisak preko UN-a, ističući da su “sve opcije i dalje na stolu”, dok je Teheran poručio da će na svaki čin agresije odgovoriti “odlučno, proporcionalno i u okviru međunarodnog prava”. Rusija, očekivano, optužuje SAD da traže izgovor za miješanje. Javna retorika je oštra, dok je u privatnim razgovorima mnogo blaža. Tako to obično izgleda kada se traži izlaz bez javnog priznanja da se traže opravdanja i izlazna strategija.

Zato je Trumpovo povlačenje zasad najbolje razmijevati kao politički manevar pod pritiskom ograničenja: ograničenja sile, informacija i naročito savezništava. Nekad ta ograničenja spriječe katastrofu, a nekad je samo odgode. U ovom slučaju, barem su kupila vrijeme. Vrijeme u biskoistočnim krizama nije sentimentalna kategorija, već se radi o konvertibilnoj valuti.