Braća po oružju: Trojni savez Turske, Azerbejdžana i Pakistana

Turska, Azerbejdžan i Pakistan posljednjih godina razvijaju sve intenzivniju vojno-političku saradnju koja prerasta u prepoznatljiv trojni okvir. Ono što je započelo kao simbolično „bratstvo po oružju“ sve više se pretvara u realan faktor regionalne politike. Ovaj format, koji povezuje članicu NATO-a, energentima bogati Kavkaz i nuklearnu silu Južne Azije, postaje važan element u novom rasporedu snaga na širem euroazijskom prostoru.

Turska i Azerbejdžan već desetljećima njeguju ideju „jednog naroda u dvije države“. Nakon pobjede Bakua u Drugom ratu za Karabah 2020. godine, u kojem je turska podrška bila presudna, ta je veza prerasla u strateško partnerstvo. Pakistan, koji nikada nije priznao armensku okupaciju Nagorno-Karabaha i dosljedno podržava azerbejdžanski teritorijalni integritet, prirodno se pridružio ovom tandemu.

Pakistanski premijer Šahbaz Šerif nedavno je pohvalio „trajno bratstvo“ s Turskom i Azerbejdžanom, naglašavajući da tri zemlje dijele zajedničku viziju mira, stabilnosti i razvoja. „Naše veze nisu samo diplomatske, nego i duhovne i historijske“, izjavio je Šerif, ističući kontinuiranu podršku Pakistana Turskoj u međunarodnim forumima.

Najvidljiviji izraz novog savezništva jesu vojne vježbe i koordinacija snaga. Od 2021. održano je više serija zajedničkih manevara, uključujući i vježbu „Tri brata“ u Bakuu, u kojoj su sudjelovale specijalne jedinice sve tri zemlje. Fokus je bio na antiterorističkim operacijama, interoperabilnosti i modernim metodama ratovanja – posebno upotrebi dronova i elektronskog nadzora.

Ove vježbe nisu samo manifestacija političke bliskosti nego i način testiranja taktičke usklađenosti i logističke podrške u stvarnim borbenim uvjetima. Azerbejdžanska vojska, koja je već usvojila turske sisteme dronova Bayraktar TB2, sada razmatra i saradnju s Pakistanom u obuci pilota i tehničara.

Turska je posljednjih godina izgradila moćan vojno-industrijski kompleks, sposoban da izvozi bespilotne letjelice, oklopna vozila i precizno oružje u više od 30 zemalja. Pakistan, s vlastitom proizvodnjom (uz obilatu pomoć Kine) borbenih aviona JF-17 i iskustvom u nuklearnim tehnologijama, donosi tehničku ekspertizu i pristup azijskim tržištima. Azerbejdžan, s izdašnim prihodima od energije, nudi finansijsku i infrastrukturnu bazu.

Sve tri zemlje razgovaraju o mogućnostima zajedničke proizvodnje i sklapanja oružanih sistema u industrijskim zonama poput Sumgait Technologies Parka. Ideja je formirati trostrani okvir odbrambene industrije koji bi mogao konkurirati zapadnim dobavljačima – posebno u razvoju dronova, komunikacijskih sistema i lakog naoružanja.

Paralelno s „bratskim“ formatom s Azerbejdžanom i Pakistanom, Ankara produbljuje i saradnju sa zapadnim partnerima, posebno Ujedinjenim Kraljevstvom. TAI i BAE Systems potpisali su memorandum o saradnji na bespilotnim sustavima i proširenju industrijske kooperacije, dok je BAE ranije učestvovao u razvoju turskog lovca KAAN/TF-X, koji je prvi put poletio u februaru 2024. Projekat simbolizira tursku ambiciju da razvije vlastiti borbeni avion pete generacije uz zapadnu tehnološku podršku.

Osim toga, 2025. otvoren je kanal i za nabavku borbenih aviona Eurofighter Typhoon, kroz dogovor Turske i Ujedinjenog Kraljevstva u julu te godine. Ankara je istovremeno vodila razgovore o kupovini polovnih Typhoona iz Katara i Omana, čime bi privremeno ojačala zračne snage dok traje razvoj KAAN-a.

U političkom smislu, njemački kancelar Friedrich Merz tokom posjete Ankari 30. oktobra 2025. izjavio je da Berlin vidi Tursku kao „bliskog partnera Evropske unije“, što potvrđuje kako Ankara održava most prema evropskim strukturama dok jača autonomnu odbrambenu bazu.

Turska i jedina država članica NATO-a koja diplomatski može „dobaciti“ do pojedinih država. U njenom slučaju, to je duga lista – od Irana, Afganistana i Rusije, do Somalije, Sudana i međunarodno priznate vlasti u Libiji.

Formiranje osovine Turska–Azerbejdžan–Pakistan ima implikacije koje nadilaze vojnu sferu. Turska time jača svoj utjecaj na Kavkazu i u Centralnoj Aziji, Azerbejdžan dobiva dodatno osiguranje od regionalnih prijetnji, a Pakistan kroz ovaj okvir balansira između odnosa s Kinom i težnje ka novim kanalima u islamskom svijetu. Zajedno, ove tri zemlje predstavljaju populaciju od preko 350 miliona ljudi i kombinirani BDP od više od 1,7 biliona dolara – dovoljno da uzdrmaju postojeću ravnotežu moći od Kavkaza do Indijskog potkontinenta.

Povrh toga, Zapad i NATO preko Turske ulaze dublje u prostore koje mnogi vide kao kinesko, iransko ili rusko dvorište. U multipolarnom svijetu, koji je po mnogim autorima već stvarnost, ta sposobnost da istovremeno sarađuje s Londonom i Islamabadom postaje jedna od najvažnijih komparativnih prednosti savremene Turske.